Dok se politička elita, strani posrednici, intelektualci, ngo-isti i medijski pregaoci “zabavljaju” idejom novog rata, narod u Bosni i Hercegovini ne samo da je prisiljen pamtiti sva ta imena koja im navodno nastoje pomoći, već je i prisiljen preživljavati u iznimno teškoj socioekonomskoj situaciji. O toj situaciji, izvorima ideja o novom ratu i političkim interesima u apdejtu situacije u BiH piše Mario Kikaš.
Autor: Mario Kikaš
Da će izborna 2022. u Bosni i Hercegovini biti luda, to znamo već odavno. Ovoga puta, međutim, situacija je nešto luđa nego inače i za praćenje te razine ludila potrebno je doista imati otvorene četvere oči. Namjerno to karikiram jer mislim da se iscrpio sav asortiman iole ozbiljnog i objektivnog izvještavanja o trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, pogotovo uzevši u obzir sve aktere uključene u cijelu priču. Stoga smo za naše čitatelje pripremili kratki digest iliti “mapiranje situacije” pred sam kraj godine koja je određena kao dedlajn za rješavanje zamršenih odnosa
Uz, sada već vječne pregovore Izetbegović-Čović vezane za eventualnu promjenu Izbornog zakona, a onda i Ustava, kojim bi se riješio gordijski čvor bošnjačko-hrvatskih odnosa u Federaciji BiH, stvari su se dodatno zakomplicirale Dodikovom novom rundom secesionizma. Već nekoliko tjedana, pa i mjeseci, glavna tema u bosanskohercegovačkim medijima je rat. A onda se tema rata iz tog, ionako zasićenog prostora, prelila i van granica i zauzela prostor u stranim medijskim kućama pa je politička situacija u BiH nakon dugo godina postala tema i međunarodnih agencijskih vijesti. Glavni poticaj za to je kriza koja je zadesila BiH po odlasku starog i dolasku novog visokog predstavnika. Valentin Inzko, bivši visoki predstavnik je ostavio u amanet izmjene članka 145a o javnom neigranju genocida u Krivičnom zakonu BiH. Naime, u trenucima kad mu se mandat bližio samom kraju, Inzko je odlučio iskoristiti tzv. bonnske ovlasti i direktno intervenirati u zakonodavstvo Bosne i Hercegovine donoseći ove izmjene kojima se onoga tko “javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin” kažnjava “kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”.
Negiranje genocida je politički i moralno pitanje par excellence u Bosni i Hercegovini i možemo reći da uvelike reflektira i određuje odnose između dva najveća naroda, Bošnjaka i Srba. Već nekoliko godina, među srpskim političkim vodstvom s obje strane Drine, medijima, a onda i u općoj javnosti, popularan je stav da se u Srebrenici nije dogodio genocid, odnosno odbijaju se priznati što činjenice s terena što postojeće presude međunarodnih sudova. Riječ je o dobro osmišljenoj kampanji koja je postala izrazito aktivna dolaskom na vlast Aleksandra Vučića. Rezultat te kampanje kroz medije i institucije jeste činjenica da je u političkom životu Srbije, Srebrenica gotovo pa anatemizirana, osim u džepovima civilnog društva u Beogradu što pokazuju i nedavni prosvjedi protiv murala presuđenom ratnom zločinu Ratku Mladiću na Vračaru.
S druge strane, za Bošnjake je Srebrenica izrazito bitna. To je s jedne strane činjenični dokaz da su Bošnjaci najveće žrtve posljednjeg rata i da je cilj ratnog vodstva Republike Srpke bilo izbrisati ne-srpsko stanovništvo s tog područja kojeg su velikim dijelom naseljavali Bošnjaci, pogotovo u Podrinju i Semberiji. Srebrenica je vrhunac i kulminacija tog procesa. Istovremeno je riječ o simbolički i memorijalno, jednom od konstitutivnih momenata bošnjačke nacije, zasigurno najvažnijem u živoj memoriji Bošnjaka. Slično kao Armencima i Židovima, negiranje genocida ili holokausta, predstavlja doslovno brisanje postojanja nacije i njezinog identiteta što se da vidjeti i kroz druge postupke vlasti u RS-u poput negiranja imena bosanskog jezika u tamošnjem školskom sistemu. Dakle, stvar s negiranjem genocida nije nimalo neozbiljna, ali je svakako neozbiljno inzistiranje na nekom novom (pred)ratnom stanju koje je preplavilo medije zadnje vrijeme i dio (pseudo)intelektualne scene na Twitteru.
Dodikove vratolomije
Dodikova reakcija na Inzokovo korištenje “bonnskih ovlasti” bilo je blokiranje državnih institucija u kojima se bez Srba, odnosno glasova iz Republike Srpske koje u većini čine njegov SNSD i koalicijski partneri, ne mogu donositi odluke. Paralelno pokušava kroz Narodnu skupštinu RS-a, u kojoj ima većinu, “vratiti ovlaštenja” entitetu koja su, prema njegovom tumačenju oduzeta RS-u kroz višegodišnje odumiranje izvornog Daytonskog sporazuma, odnosno prijenos ovlasti s entiteta na državu. To je izazvalo uzbunu i automatski na stol stavio temu raspada države i eventualnog ratnog sukoba koji bi bio reakcija na te procese.
Pritom, ne treba potpuno karikirati činjenicu da se “nešto dešava”, odnosno da je Bosna i Hercegovina postala predmet razmimoilaženja svjetskih sila puno aktivnije nego inače. To najbolje pokazuje imenovanje novog visokog predstavnika, Bavarca Christiana Schmidta, koji je za svoje imenovanje dobio potvrdu svih članica Vijeća za primjenu mira (Peace Implementation Council – PIC) osim Rusije koja od tada na svim instancama odbija priznati njegov mandat, kao i sam Dodik. Nedavno je na svoju stranu privoljela i Narodnu Republiku Kinu koja sada zajedno s Rusijom, kao stalna članica Vijeća sigurnosti, pravi probleme Zapadu u provođenju politike u Bosni i Hercegovini. Kao rezultat toga, jedva je prošlo produljenje misije EUFOR-a u BiH na godinu dana koje se dogodilo tek nakon što se iz odluke izbacilo spominjanje visokog predstavnika i nakon što je onemogućeno Schmidtu da izloži svoj izvještaj članicama Vijeća sigurnosti. U protivnom bi Kina i Rusija stavile veto na odluku i BiH bi ostala bez vojnog prisustva zapadnih sila prvi put nakon 1995.
Zanimljivo je, pritom, čitati službeni ruski narativ koji je pisan u, možemo to slobodno reći, antikolonijalnom ključu. Argument Vasilija Nebenzija, veleposlanika Ruske Federacije pri Ujedinjenim narodima je da “zapadne sile” svojim protekcionizmom i aktivnim miješanjem u političke procedure u Bosni i Hercegovini (primarno kroz ovlasti visokog predstavnika) zapravo podrivaju suverenitet Bosne i Hercegovine. Te je argumente onda počeo ponavljati i Milorad Dodik kojem je to pak dokaz da je Bosna i Hercegovina propala kao država jer ne uspijeva “preživjeti” sama, bez intervencije Zapada koja je u suštini imperijalna. A upravo taj kolonijalni status Bosne i Hercegovine je prepreka njenom životu i razvoju.
Sva sila imena
Istovremeno, spomenute, tobože kolonijalne sile, imaju primijećenu povišenu aktivnost po Bosni i Hercegovini. Postalo je nemoguće pohvatati sve sastanke i ručkove koje predstavnici State Departmenta i(li) Europske unije održavaju s lokalnim političarima, a o čemu mediji aktivno izvještavaju. Teško je pohvatati njihova imena, funkcije, a onda i pozicije koje javno ili manje javno iskazuju. Kad bolje razmislim, zamislite samo prosječnog Bosanca i Hercegovca koji gleda centralnu informativnu emisiju i već 30 godina uz lokalne baje, hadžije i škutore, mora popamtiti ili bar prepoznati sva ta silna strana imena zapadnih diplomata koji se pritom izmjenjuju ovisno o ciklusima vlastitih diplomatskih misija, izbornih ciklusa, kadrovskim odlukama ili planovima ljudskih resursa u svojim institucijama. Znači: vrlo često.
U svakom slučaju, izjave i objedi spomenutih misionara dobili su svoju posebnu vojsku obožavatelja i hermeneutičara na Twitteru gdje bh. (pseudo)intelektualna i (pseudo)medijska scena revno prati i tumači razlike između i riječi primjerice (ova imena navodim samo kao dokaz da je to nemoguće popratiti i nadprosječnom medijskom konzumentu): američkog državnog tajnika Anthonya Blinkena, zatim njegovog savjetnika Dereka Choletta (koji je bio nedavno u posjetu Predsjedništvu BiH da donese pismo ovog prvog), posebnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan Pabla Escobara, specijalnog predstavnika Sjedinjenih Američkih Država za izbornu reformu Matthewa Palmera, direktorice pri Evropskoj službi za vanjske poslove (EEAS) Angeline Eichhorst… Da postoji birokratska verzija romana “Sto godina samoće” Gabriela Garcie Marqueza, zvala bi se Trideset godina Bosne i Hercegovine. Pritom sam ovdje nabrojao samo ovaj prvi ešalon, međutim, daleko od toga da i drugi ešalon diplomata nije bitan. Tako je Željko Komšič, hrvatski član predsjedništva BiH, nedavno u Podgorici na nekom od NGO foruma izazvao pravi diplomatski skandal u jednoj od svojih verbalnih bujica (najblaže rečeno) bez sadržaja gdje je prvo rastumačio francusku ulogu u globalnoj zavjeri protiv Bosne i Hercegovine, a onda tamošnjem predstavniku francuskog diplomatskog kora istračao da je njegova kolegica, veleposlanica Francuske Republike u BiH, izjavila da su svi narodi u BiH počinili genocid, što je, pogađate, izazvalo pravu malu orkansku buru reakcija na Twitteru. Sve je morao popravljati Šefik Džaferović koji je pak objasnio prisutnima da je Jacques Chirac za BiH bio jako bitan.
Istovremeno, Twitter funkcionira i kao platforma na kojoj predjednik HDZ-a Dragan Čović, objavljuje na engleskom (sic!) jeziku s kim se sve sastao taj dan ili tjedan. Jednostavnim skrolanjem možemo zaključiti da je Čović, zapravo, kafe kuvarica u Banskim dvorima jer prema dostupnim fotografijama, tamo je svaki drugi dan u razgovorima sa hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem o sudbini Hrvata u BiH. Naravno, ta sudbina Hrvata u BiH je isključivo vezana uz političku sudbinu Dragana Čoviča i HDZ-a BiH.
Pravu malu uzbunu u toj Čovićevoj Hercegovini, izazvalo je pojavljivanje bošnjačkog člana predsjedništva BiH, spomenutog Šefika Džaferovića (SDA) na tridesetoj obljetnici vukovarske tragedije. Čin vjerojatno smišljen kao nastavak zatopljenja odnosa između Sarajeva i Zagreba, započet sastankom Bakira Izetbegovića i Zorana Milanovića posredstvom Stipe Mesića, među Čovićevim medijskim ekspoziturama i udrugama izazvalo je paniku. Jer kako se desilo da je u Vukovaru Šefik, a nisu Dragan, Ante, Mate, Slavica… Ubrzo je reagirala jedna od HDZ-ovih braniteljskih udruga koja je optužila Džaferovića za licemjerje jer ne priznaje zločine Armije BiH u Jablanici, a šepuri se u Vukovaru, dok je ostatak medijskog aparata HDZ-a BiH, predvođen Večernjim listom, pokušao tendenciozno objasniti da Šefika u Vukovar nitko nije znao, a da se Zoran Milanović nije s njim ni rukovao (za što nema potvrde, iako i da ima, potpuno je nebitno). Pritom je pobjednik svih ovih kombinacija i karusela, Zoran Milanović, koji gradi održivu glasačku bazu u Hercegovini inzistiranjem na promjenama Izbornog zakona i tako će, po prvi put u povijesti, HDZ-u netko uspjeti oduzeti dobar komad glasova u Hercegovini. To nije uspjelo ni ustašama!
Užasi svakodnevice
Dok se po medijima. na Twitteru i okruglim stolovima, intelektualci, NGO-isti, novinari i političari razbacuju ratom, opet nitko ne misli na one kojih se rat i ratno stanje najviše tiče i na koje najdirektnije utječe, a to je narod. Metaforu te post-pred-novo-ratne Bosne, najbolje je uobličila Dženana Sokolović čija se priča proširila prvo društvenim mrežama, a onda i medijima. Dženana je majka Nermina Divovića kojeg je je ubio metak iz snajpera Vojske Republike Srpske 1994. godine u Sarajevu, pritom ranivši i Dženanu koja je u tom trenutku bila trudna. Danas se Dženana nalazi u egzistencijalno iznimno teškoj situaciji i preživljava ovisno o milodaru svojih sugrađana. Ubrzo je pokrenuta kampanja skupljanja pomoći za Dženanu jer to je jedino što preostaje.
Negdje u isto vrijeme dok su sarajevsko nebo parali neki fiktivni medijski metci novog rata, na čelo crne kronike je zasjela vijest koja je zgrozila opću populaciju, a nama koji nešto intenzivnije pratimo zdravstveni sustav u BiH, samo potvrdila strahove (proizašle često i iz osobnih iskustava i trauma): “dabogda ti niko nikad ne završio na operacijskom stolu”. Djevojčica, Džena Gadžun, je trebala biti podvrgnuta rutinskoj operaciji očnog kapka u privatnoj poliklinici ali nažalost, nikad se s tog operacijskog stola nije digla. Organizacijski kompleksan i decentraliziran bolnički sustav koji je postepeno, ali temeljito privatiziran, opet je doveo do tragedije. Ovoga puta su ulogu odigrali deregulacija sustava u kojem se operacije obavljaju i svakakvim uvjetima koji dovode i do smrtnih ishoda najmlađih pacijenata.
Istovremeno, u medije se između najava novog rata, uspjela probiti vijest o tome da Goražde, grad u federalnom dijelu Podrinja, aktivno ostaje bez mladog stanovništva koje mahom emigrira prema Njemačkoj. Izjava mladog Nene Zuke o tome kako je “atmosfera haosa uništila i najmanju nadu da se možemo pomaći makar korak naprijed, što je posljedica političkih narativa koji vuku u 90-e i svakodnevne priče o ratu” govori dovoljno za sebe. Međutim Twitter bojišnicima kojima “rat i nije najgori scenarij” odgovara ova situacija da bi jačali svoj socijalni kapital i nastavili živjeti u svom sigurnom bubbleu, jer bog zna da oni sigurno neće uzeti pušku u ruke, a i ako uzmu, ne znam za šta će se boriti osim za još pokoji lajk i share.