Foto: Mašina
Bez lidera, bez političkog iskustva, bez resursa, bez pristupa tradicionalnim medijima, u zvjerinjaku koji je od Srbije napravio režim Aleksandra Vučića, Studentski pokret je ostvario ništa manje nego čudu ravno postignuće.
Dvogodišnja Studentska epopeja koja je kulminirala veličanstvenom pobjedom na izborima 25. oktobra 2026. godine ostaće upisana u istoriji razvoja ne samo srpske već i globalne demokratije. Nije da su se brdoviti Balkan i Srbija isticali po globalno relevantnim demokratskim fenomenima ni u bližoj, a ni u daljoj istoriji. Otuda je kontrast – u odnosu na uvriježenu sliku Balkana i Srbije iz zapadne perspektive – taj koji ovo postignuće Studentskog pokreta čini još blistavijim. Kako samo u tom kontrastu danas Srbija izgleda avangardno kada se i samoproklamovani „lider slobodnog svijeta“, koji se do juče ponosio tom titulom, sada izopačio u kleptokratski režim par excellence, koji zbog partikularnih interesa Trump Inc. ne preza ni od destabilizacije zemalja širom svijeta uključujući i Balkan.
Bez lidera, bez političkog iskustva, bez resursa, bez pristupa tradicionalnim medijima – u zvjerinjaku koji je od Srbije napravio režim Aleksandra Vučića srušivši svaku naznaku elementarne podjele vlasti, a pri tom u visine izdižući vlastiti kult ličnosti, uvodeći ogoljeno i surovo nasilje za osnovni model komunikacije sa neistomišljenicima, uspostavivši simbiozu između organizovanog kriminala i države kao način vladavine, instaliravši za zvijezde i uzore moralne nakaze i ordinarne ništarije – u tom i takvom zvjerinjaku Studentski pokret je ostvario ništa manje nego čudu ravno postignuće. Ogromno nezadovoljstvo, bijes i beznađe građana Srbije uspio je pretvoriti u izbornu pobjedu i novi početak za Srbiju.
Nakon dvije godine od jezivog ubistva 16 ljudi, uključujući i 4 djece, u padu nadstrešnice, nakon stotina malih i velikih skupova, mjeseci blokada fakulteta i nakon hiljada prepješačenih kilometara, sloboda se vratila u Srbiju.
Nevjerovatna istrajnost i stoička harizma studenata postali su inspiracija građanima Srbije, ali i sličnim pokretima širom svijeta. Način na koji su dokinuli autoritarnu vladavinu Vučićevog režima uveliko prevazilazi puku smjenu vlasti. Riječ je zapravo o dekonstrukciji cjelokupnog rigidnog autoritarnog političkog sistema utemeljenog na personalizovanoj vladavini jednog čovjeka na klijentelističkoj matrici impregniranoj organizovanim kriminalom. Odvažnost da se sami upuste u proces selekcije izborne liste, mimo postojećih konvencionalnih i u teoriji i u praksi prihvaćenih pristupa koji se oslanjaju na političke partije, svjedoči o njihovom dubokom razumijevanju stanja i u državi i u društvu. Dugogodišnji lideri opozicije, potrošeni bjesomučnom harangom režima i vlastitim sujetama, prosto nisu mogli iznijeti tako gigantski poduhvat da sveopšte nezadovoljstvo artikulišu u kredibilan zahtjev za promjenama koji bi mogao vratit vjeru građanima da uopšte mogu i zamisliti drugačiji sistem.
Zlokobna mašinerija tabloida i krvoločnih medijskih trovačnica u saradnji sa bezbjednosnim i paraobavještajnim podzemljem naprosto je mljela sve i svakog ko se u Vučićevoj Srbiji usuđivao kritikovati režim. Sam Vučić se bio pretvorio u Velikog brata koji je bjesomučno izluđivao, prijetio, proganjao građane obraćajući se svakodnevno i po nekoliko puta dnevno sa svih dostupnih medijskih utvrda. U takvoj konstelaciji, odluka da pokret bude vođen kroz mukotrpan kolektivni način odlučivanja pokazala se vizionarskom. Bez utemeljenja u tradiciji, još manje u političkoj kulturi, takav pristup sa sobom je nosio višestruke rizike da kolektivno odlučivanje bude kompromitovano uplivom svepristunih službi i paraobavještajnog podzemlja. Ipak, i taj izazov je uspješno prevladan. Sve do zvanične objave izborne liste od strane samih studenata ona je bila ostala nepoznata javnosti.
Ništa manje nije impresivna ni odluka da na samoj izbornoj listi ne bude nijedan student, čime je nedvosmisleno pokazano da motiv nikako nije pohlepa za vlašću, već biranje najboljih koji mogu odgovoriti zadatku, što je konačan izgled liste i potvrdio sa 160 doktora nauka od ukupno 250 kandidata na listi. Što je i ugledni naučni magazin „Science“ okarakterisao da je Srbija izabrala najpametniji parlament na svijetu. Malo li je na ovu situaciju!
Divljenja vrijedan je i organizacioni aspekt studentske pobjede na temelju njihove krilatice da pametniji ne popušta nego se organizuje, o čemu svjedoči da je 60.000 građana učestvovalo u poduhvatu nadgledanja izbornog procesa, sprečavajući da volja građana bude ukradena. Bez ovog, mukotrpno građeno povjerenje građana – kroz stotine skupova i odlaske i razgovore u najudaljenija sela – ne bi moglo rezultirati izbornom pobjedom.
Veliki doprinos uz velika odricanja i žrtve Studentskoj epopeji dali su profesori univerziteta – koji su u najvećem broju stali i iza i uz svoje studente – održavši najvažnije časove praktične nastave iz najvažnijih predmeta – slobode, časti i dostojanstva. Ne treba dakako zaboraviti ni nečasnu ulogu Srpske pravoslavne crkve, odnosno njenog većinskog dijela, sa samim patrijarhom na čelu, čije žalbe ruskom hazjainu na studente i „obojenu revoluciju“ koju provode, će svakako ostati upamćene kao jedno od najsramnijih poglavlja istorije crkve.
Čišćenje Augijevih štala post-Vučićevske Srbije sasvim sigurno se neće moći obaviti preko noći. Paralele sa 5. oktobrom 2000. godine su neizbježne, iako su okolnosti bitno drugačije. (Ne)naučena petooktobarska lekcija govori u prilog tezi da je organizovani kriminal, odnosno simbioza države i kriminala, najveća prijetnja uspostavi demokratije i vladavine prava. Ubistvo prvog demokratskog premijera u istoriji Srbije Zorana Đinđića trajna je opomena da je odmetnuta država najveći neprijatelj vlastitih građana.
Najveći dio generacije Z koja je Studentsku epopeju ostvarila, tada nije bio ni rođen, ali način kako su je izveli daje puno razloga za nadu da će ovaj put doći i 26. oktobar, za razliku od 6.oktobra.
Prvi korak od sedam milja – smjena autokratskog režima – uspješno je obavljen, ali maratonski poduhvat građenja institucija, koje su smrvljene u prah i pepeo, tek predstoji. Na tom putu nema prečica koje mogu zamijeniti mukotrpan i uporan rad, ali ima jako puno zamki, od kojih će vjerovatno biti najteže izbjeći onu da nova vlast postane žrtva previsokih očekivanja.
Često je ovih dana cirkulisao u medijima i na socijanim mrežama jedan stari citat iz intervjua Džulijana Asanža u kojem je rekao da se „budućnost prvo dešava u Srbiji“. Kako bi samo bilo lijepo i za Srbiju i za Evropu, kada bi se ove riječi pokazale proročanskim.
Impuls