Foto: AAY
Skakalo se na noge na svako pominjanje radničkih prava i socijalne pravde koji su svrstavani u neželjene ostatke „komunističkog mraka”. U takvom „nuru demokratije” i „intelektualnom ozračju” praznog populizma svih ovih godina razmatrala se problematika srednjebosanske industrije.
Piše: Selvedin Avdić
Zeničke željezare više nema. Ali, ne bi nam taj nestanak trebao biti preveliki šok, jer godinama smo se navikavali na njeno propadanje. Tokom banditske poslijeratne tranzicije ona je pretvorena u igračku, koju su jedan drugom dodavali kuvajtski, indijski i fočanski tajkuni, a tokom njihovih igrica ona se smanjivala, topila kao grudva snijega, dok se nije pretvorila u prljavu, otrovnu baricu.
NEMA...
Foto: Mika Baumeister/Unsplash
Postoje društvene prekretnice kada naizgled nemoguće iznenada postaje neizbježno. Dobro novinarstvo igra suštinsku ulogu u pokretanju ovih promjena i pokazuje nam kako se prave promjene mogu dogoditi.
Piše: George Monbiot
Postoji mnogo razloga za očajanje: naša zelena i prijatna zemlja je isušena i smeđa, rezervoari su iscrpljeni, a šumski požari bjesne u Velikoj Britaniji, Evropi i SAD-u. Ali postoji još mnogo razloga da ne očajavamo: očajanje je samoispunjavajuće; očajanje je obeshrabrujuće; očajanje je ono što kopilad žele da osjetite. Ali prije svega, očajanje je iracionalno. Dozvolite mi da objasnim zašto.
Koliko god naši alati za prognoziranje bili sofisticirani, jednostavno nemamo...
Foto: Fleabag
Radije bih bila loša feministkinja nego nikakva feministkinja.
Piše: Martina Marinković
Kad u prvoj epizodi serije Fleabag, u sceni gdje istoimena protagonistica i njezina sestra Claire slušaju uvod feminističkog predavanja, voditeljica pita okupljene žene koja bi od njih mijenjala pet godina svog života za takozvano savršeno tijelo, njih dvije jedine podignu ruke, a ubrzo ih i osramoćeno spuste i jedna drugoj prišapnu: „Mi smo loše feministkinje.” Priznajem, ni s jednom se televizijskom, filmskom, kazališnom ili književnom scenom nisam toliko poistovjetila. Tad sam zaustavila seriju, dramatično zaklopila laptop i upitala se: kakva li sam ja to loša feministkinja? Jer, kako stvari...
Uvijek strateg, kineski vođa preuzima ofanzivu, i u inostranstvu i kod kuće. To su loše vijesti za globalni poredak i manjine u njegovoj zemlji.
Piše: Simon Tisdall
Zamislite što bi se dogodilo da britanski premijer u Londonu kaže Škotima da ne mogu imati vlastiti parlament, nacionalnu fudbalsku reprezentaciju ili nositi svoju zastavu. Ili da se Velšanima kaže da su im jezik i poezija zabranjeni i da se više ne smiju učiti u školama. Uslijedila bi pobuna koja bi vjerovatno uništila Ujedinjeno Kraljevstvo. Pa ipak, upravo to Xi Jinping, kineski komunistički car, poručuje za oko 125 miliona pripadnika 55 etničkih i religijskih...
Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Algoritam promoviše tradicionalne rodne uloge i povlačenje žena iz javne, političke sfere. To se predstavlja kao stil života koji ženama u nesigurnim vremenima nudi ljubav, mir i jednostavnost.
Piše: Ana Jovanović
Naslov može da navede na pogrešan zaključak. Ovo neće biti tekst o potrazi za novom Sarom Konor, već o društvu kome jedna Sara Konor nije dovoljna. Takođe, ovo neće biti tekst o veštačkoj inteligenciji kao takvoj, već o influenserkama, društvenim mrežama i promenama u društvu.
„Trad wife“ trend, odnosno trend tradicionalne supruge, dominira društvenim mrežama u SAD-u već deceniju. Nagli uspon doživljava tokom epidemije kovida kad se većina ljudi...
Dženana Hadžihafizbegović - Foto: astronaut.ba
U Bosni i Hercegovini kriminal nije devijacija sistema u tragovima – on je njegov sastavni dio. Granica između politike i kriminala je toliko zamagljena da često više nije jasno gdje jedno završava a drugo počinje. Ljudi koji bi u uređenim državama bili predmet istraga u RS-u i Federaciji donosioci su odluka, pa dok većina građana vodi borbu s računima, kreditima i egzistencijalnim strahovima postoji sloj društva koji živi izvan tih ograničenja – to su ljudi za koje kriza ne postoji i za njih je Bosna savršeno mjesto; dovoljno slaba da ne postavlja pitanja, i dovoljno...
Prema indijskoj filosofiji, postoji Braman, apsolutna Istina, koji se ne može zamisliti izdvajanjem pojedinačnog uma ili opisati rečima, već se jedino može shvatiti potpunim stapanjem individualnog sa njegovom beskonačnošću.
Foto: bhrt.ba
Ove godine BiH obilježava trideset godina od prvih postratnih izbora. Za to vrijeme promijenilo se puno toga – međunarodni upravitelji, koalicije, politički saveznici, geopolitičke okolnosti, pa čak i generacije birača. Gotovo sve, osim načina na koji se zemljom upravlja.
Kada su međunarodni upravitelji, oličeni u Savjetu za implementaciju mira, odlučili da se prvi postratni izbori održe u septembru 1996. godine, vjerovalo se da će oni označiti "demokratsko rođenje zemlje", ali i početak završetka međunarodne uprave nad zemljom, kako je doslovno navedeno u komunikeu sa sastanka u Firenci. Trideset godina kasnije međunarodna uprava je i dalje tu, a izbori su...
Foto: Srna
Umjesto da prave svoju politiku, osluškivali su Beograd. Umjesto da se dogovaraju kako da pobijede Dodika, pokušavali su odgonetnuti koga je Vučić odabrao da ga naslijedi.
Ricky Gervais, jedan od najpoznatijih i najimućnijih komičara na svijetu, po sopstvenoj odluci nema djece. U jednoj stand-up tački objašnjava kako je tu činjenicu pretvorio u savršen porodični eksperiment.
Na svakom većem okupljanju odvede nekog rođaka u stranu, utiša glas i kaže mu:„Slušaj, neću živjeti vječno. Odlučio sam da najveći dio imovine ostavim tebi. Samo nemoj nikome reći.“
Onda isto obeća drugom. Pa trećem. Pa svima redom.
Svako se vrati za sto uvjeren da je izabran....
Foto: Impuls
U pozadini priče o izgradnji nelegalnog šetališta na obali Vrbasa je mnogo ozbiljnija priča o nepostojanju stvarne političke alternative. Odnosno, generalni zaključak da su svi isti.
Fascinantno je to kako političari u BiH ne shvataju potrebu postojanja istinske (a ne samo formalne) političke alternative, drugačijeg ponašanja, koje će građanima pokazati da nisu svi isti i da imaju “prokletu mogućnost izbora”.
Umjesto da na mjestima i u situacijama kad imaju priliku pokazati da su drugačiji, bolji, od svojih oponenata, o kojima (s razlogom) govore sve najgore, to i pokažu, oni pokazuju da su isti. Od ideološke matrice, preko netransparentnosti i nepoštovanja...
