Dvije maloljetne djevojčice nisu kćerke nekog visoko pozicionarnog građanina ove zemlje, već djeca iza kojih nema ko stati, pa ni zakon. Zapitajmo se da kako bi sve ovo izgledalo da te djevojčice kćerke nekog ministra ili policajca, da li bi se pravda dijelila na ovakav način?
Piše: Zilka Spahić Šiljak
Kada sam pročitala vijest da je muškarac koji je znao da su dvije djevojčice maloljetne i žrtve trgovine ljudima osuđen na godinu dana zatvora zbog njihovog seksualnog iskorištavanja, prvo sam pomislila da nešto nisam dobro razumjela. Ipak, istina je. Nedim Avdić iz Živinica nepravosnažno je osuđen pred Kantonalnim sudom u Tuzli na godinu dana zatvora. Priznao je krivnju, iskazao kajanje, prihvaćen je sporazum s Tužilaštvom i nakon izricanja presude ukinut mu je pritvor.
Godina dana za seksualno iskorištavanje dvije djevojčice!
Godina dana za seksualno iskorištavanje dvije djevojčice!
Godina dana za seksualno iskorištavanje dvije djevojčice!
Pa da li smo kao društvo toliko otupjeli na nasilje nad djevojčicama da nas više ništa ne može iznenaditi? Jesmo li se toliko navikli da ženska tijela, posebno tijela siromašnih, marginaliziranih i nezaštićenih djevojčica, imaju neku drugačiju vrijednost u društvenoj hijerarhiji? Izgleda da jesmo. Naši životi ne vrijede isto, zato što dostojanstvo dvije djevojčice pred našim pravosudnim institucijama vrijedi jednu godinu zatvora.
Na sve ovo pravnici i pravnice će objašnjavati da se pravda ne mjeri emocijama, da postoji zakon, da sud postupa prema zakonu te da je sporazum o priznanju krivnje legitiman pravni instrument. Pravo ne smije zavisiti od raspoloženja javnosti, niti smijemo suditi na temelju emocija. Međutim, pravo i pravda nisu isto. Na koncu zašto bismo prihvatili da je „sve po zakonu“ dovoljan odgovor na svaku moralnu dilemu? Zar povijest nije puna zakona koji su legalizirali ropstvo, diskriminaciju žena i rasnu segregaciju? Zar žene nisu decenijama morale dokazivati da zakoni koji im uskraćuju pravo glasa nisu pravedni? I zar upravo zahvaljujući ljudima koji su imali hrabrosti preispitivati postojeće zakone danas imamo više prava i sloboda?
Ako je sve po zakonu, a osjećaj nepravde ostaje tako dubok s težinom u prsima i stomaku, možda je vrijeme da se zapitamo šta zakon zapravo štiti i šta treba mijenjati. Da su vaše kćerke, biste li drugačije odlučili, ovo trebamo pitati svaku osobu u lancu prevencije zaštite od rodno zasnovabnog nasilja!
Žene iz Gračanice javno su reagirale i postavile pitanje koje teško može ostaviti nekoga ravnodušnim: „Kako biste odlučili da su vam to kćerke?“ Potpuno razumijem njihov bijes i razumijem zašto su postavile upravo to pitanje zato što se u našem društvu još uvijek najlakše probija zid ravnodušnosti kada nekoga podsjetite da bi žrtva mogla biti njegova kćerka, sestra, supruga ili majka.
Ali mene to pitanje vodi korak dalje.
Zašto djevojčica mora biti nečija kćerka da bismo se zabrinuli za njezino dostojanstvo? Zašto nam je potrebna obiteljska veza da bismo osjetili moralnu odgovornost? Zar ne možemo biti potreseni zato što je riječ o djetetu, ljudskom biću, osobi koja ima pravo na sigurnost i tjelesni integritet? Zašto djevojčice moramo zamišljati kao „naše“ da bismo ih počeli doživljavati kao ljude?
U tome se krije jedan od ozbiljnijih problema našeg patrijarhalnog društva. Žene i djevojčice često dobijaju zaštitu tek kada ih smjestimo u neku oboteljsku ulogu. One su nečije majke, sestre, supruge i kćerke, a tako rijetko jednostavno osobe koje imaju vlastita prava. Nije li pomalo porazno da se u 21. stoljeću još uvijek moramo pozivati na očinsku ljubav da bismo tražili poštovanje ljudskih prava?
Zato bih pitanje postavila drugačije: da li biste jednako ozbiljno shvatili nasilje nad djevojčicom koju nikada niste upoznali, koja nije ničija utjecajna kćerka, koja nema političku vezu, novac, advokata ili društvenu moć? Upravo se na zaštiti takve djece mjeri koliko je društvo pravedno.
Pokajanje počinitelja ili trauma djevojčica: Šta ima veću težinu?
Iz Tužilaštva smo saznali da su priznanje krivnje, kajanje i saradnja optuženog bili važni za postizanje sporazuma. Obrazloženo je i da bi njegova saradnja mogla pomoći u dokazivanju odgovornosti drugih optuženih. Razumijem logiku. Ako priznanje jednog optuženog može doprinijeti otkrivanju šire mreže seksualnog iskorištavanja djece, to je važna okolnost.
Međutim, kada smo posljednji put s jednakom pažnjom slušali o posljedicama koje nasilje ostavlja na djevojčicama kao što slušamo o kajanju počinitelja? Znamo li jesu li djevojčice dobile svu potrebnu psihološku podršku? Znamo li imaju li sigurno okruženje u kojem mogu nastaviti školovanje i život? Znamo li jesu li zaštićene od stigmatizacije, prijetnji i ponovne viktimizacije?
Je li dovoljno izgovoriti da nam je žao? Može li se priznanje krivnje pretvoriti u svojevrsni popust na kaznu? I gdje je granica tog popusta kada se radi o seksualnom iskorištavanju djece? Nije problem u tome da se kajanje uzima u obzir. Problem nastaje kada se u javnoj percepciji stvori utisak da se mnogo detaljnije razmatra budućnost počinitelja nego budućnost njegovih žrtava. To je jedna od karakteristika patrijarhalnog društva da se o muškarcu koji počini nasilje često razgovara kao o osobi kojoj treba dati drugu šansu, a o djevojčicama kao o osobama koje se jednostavno trebaju oporaviti i nastaviti živjeti.
Ali kako se nastavlja živjeti nakon seksualnog iskorištavanja? Kako se ponovo uči vjerovati odraslima? Kako se gradi osjećaj vlastite vrijednosti kada ste kao dijete tretirani kao roba? I ko za to preuzima odgovornost?
Kakve seksualne usluge? Govorimo o djeci!
Posebno mi smeta jezik kojim se govori o ovakvim slučajevima. Čitamo da su odrasli muškarci „koristili seksualne usluge maloljetnica“. Kakve seksualne usluge može pružati dijete koje je žrtva trgovine ljudima? Zašto koristimo izraz koji sugerira nekakvu dobrovoljnu razmjenu, dogovor ili tržišnu transakciju? Zašto se toliko trudimo pronaći neutralne riječi za nešto što je suštinski nasilje? Zamislimo da neko opljačka dijete. Hoćemo li reći da je dijete pružilo finansijsku uslugu? Ako neko otme dijete, hoćemo li govoriti o usluzi prijevoza?
Naravno da nećemo. Pa zašto onda, kada je riječ o seksualnom iskorištavanju djevojčica, posežemo za riječima koje mogu zamagliti nasilje?
Jezik nikada nije potpuno neutralan. On nam govori šta društvo smatra normalnim, šta opravdava, šta skriva i čiju perspektivu uzima kao polaznu. Kada kažemo „seksualna usluga“, u prvi plan stavljamo onoga ko je koristi. Kada kažemo „seksualno iskorištavanje djeteta“, u prvi plan stavljamo žrtvu i odgovornost odraslog počinitelja. To nije sitnica. To je razlika između normalizacije i razotkrivanja nasilja.
Feminističke autorice, poput Catharine MacKinnon, decenijama upozoravaju da ne možemo razumjeti seksualno nasilje bez razumijevanja odnosa moći. Formalno pravo izbora ne znači da postoji stvarna sloboda. Kakvu su slobodu izbora imače maloljetne djevojčice koja su žrtve trgovine ljudima? Ne treba nam doktorat iz prava, sociologije ili psihologije da bismo znali odgovor. Treba nam samo minimum ljudske i institucionalne odgovornosti.
Sedam policajaca među optuženima
U ovom predmetu optuženo je ukupno dvanaest osoba, a među njima je i sedam policijskih službenika. Sedam policajaca! Naravno, njihova krivnja tek treba biti utvrđena. Pretpostavka nevinosti mora vrijediti za svakoga, pa i za policajce. Ali zar nas već činjenica da se sedam službenika policije našlo među optuženima u predmetu seksualnog iskorištavanja djece ne bi trebala ozbiljno zabrinuti? Kome djevojčica da se obrati ako posumnja da je osoba koja nosi uniformu povezana s onima koji je iskorištavaju? Kome da vjeruje?
Hoćemo li joj savjetovati da ode u policiju? Da prijavi nasilje? Da vjeruje institucijama? Šta ćemo joj odgovoriti kada nas upita može li biti sigurna da je neko neće ponovo iznevjeriti? Nije ovdje samo riječ o eventualnoj individualnoj krivnji policajaca. Riječ je i o povjerenju u institucije te koliko je sistem sposoban prepoznati nasilje, zaštititi žrtve i sankcionirati zloupotrebu službenih ovlaštenja. Ovaj slučaj mora otvoriti pitanja koja nadilaze jednu presudu. Ko je znao za ovo? Jesu li postojali signali upozorenja? Jesu li djevojčice imale kome prijaviti nasilje? Jesu li institucije reagirale pravovremeno? Ne znamo odgovore i zato tražimo da ih nadležne institucije utvrde i, u granicama zaštite djece i zakonitosti postupka, objasne javnosti. Jer kada se povjerenje u institucije jednom ozbiljno naruši, ne vraća se saopćenjem za javnost.
Šta smo zapravo naučili iz ove presude?
Pokušajmo sada zamisliti djevojčicu koja trenutno proživljava seksualno nasilje. Možda je ucjenjuju. Možda joj prijete. Možda misli da će joj svi reći da je sama kriva. Možda se boji roditelja, policije, komšija ili komentara na društvenim mrežama. I onda pročita vijest o ovoj presudi. Šta će pomisliti? Da se isplati progovoriti? Da institucije mogu osigurati pravdu? Ili da čak i kada se utvrdi krivnja, javnost mora voditi raspravu o tome koliko je kazna primjerena?
Ne znamo kako će pojedina žrtva razumjeti ovu presudu. Ali upravo zato moramo voditi računa o porukama koje šaljemo. Ne možemo se godinama čuditi zašto djevojčice i žene ne prijavljuju nasilje, a onda očekivati da povjerenje u institucije nastaje samo od sebe. Povjerenje se gradi postupcima. Načinom na koji razgovaramo sa žrtvama. Načinom na koji ih štitimo. Brzinom kojom reagiramo. Ozbiljnošću kojom tretiramo nasilje. I obrazloženjima odluka koje donosimo.
Zato me ne zadovoljava odgovor da je jednogodišnja kazna u granicama zakona, koji za ovaj oblik krivičnog djela predviđa od šest mjeseci do pet godina zatvora. To jeste važna pravna činjenica. Ali ako nam takav raspon omogućava kaznu koju veliki dio javnosti doživljava kao neprimjerenu težini iskorištavanja djece, zašto ne bismo otvorili pitanje opravdanosti zakonskog rješenja?
Nisu problem samo počinitelji. Problem je i društvo koje im stalno traži opravdanja.
Postoji još nešto o čemu moramo razgovarati. O muškarcima koji smatraju da imaju pravo raspolagati tijelima djevojčica ako imaju novac da plate. Odakle dolazi takav osjećaj prava? Ko ih je naučio da je žensko tijelo dostupno ako je dovoljno ranjivo? Ko ih je uvjerio da se novcem može kupiti ono na šta nemaju pravo? I zašto se muška seksualna želja još uvijek tako često tretira kao prirodna sila kojoj se društvo mora prilagođavati? Nije li vrijeme da prestanemo govoriti o seksualnom iskorištavanju isključivo kao o problemu pojedinačnih devijantnih muškaraca?
Naravno, krivična odgovornost je individualna. Ali društveni obrasci koji olakšavaju nasilje nisu. Živimo u kulturi u kojoj se djevojčice odmalena uči kako da se oblače, kako da sjede, gdje da idu, kako da ne izazivaju pažnju i kako da se čuvaju. Koliko vremena, međutim, posvećujemo učenju dječaka da tuđe tijelo nije njihovo pravo? Da novac ne kupuje pristanak? Da seksualna želja nikada ne opravdava iskorištavanje? Zašto djevojčicama stalno govorimo da se paze, a mnogo rjeđe pitamo muškarce odakle im ideja da mogu seksualno iskorištavati dijete? I dokle ćemo teret prevencije nasilja prebacivati na one koji su mu najizloženiji?
Feministička kritika upravo tu postaje važna. Ne zato što tvrdi da su svi muškarci nasilnici, nego zato što propituje društvene norme koje određenim muškarcima omogućavaju osjećaj nadmoći i prava na tuđa tijela. Seksualno iskorištavanje djece nije posljedica nekontrolirane seksualnosti. To je zloupotreba moći, ranjivosti i nejednakosti.
I zato odgovor ne može biti samo strožija kazna. Potrebni su obrazovanje, prevencija, osnaživanje djece, institucionalna odgovornost i ozbiljno suočavanje s kulturom koja još uvijek pronalazi načine da relativizira muško nasilje.
I šta ćemo sada? Hoćemo li se naljutiti na tri dana i nastaviti dalje?
Znamo kako to obično ide. Pojavi se vijest. Društvene mreže eksplodiraju. Svi su zgroženi. Dijele se objave, pišu oštri komentari, zahtijevaju ostavke, traže strožije kazne.
A onda dođe nova vijest. Novi skandal. Nova politička prepirka. Novi povod za bijes. I dvije djevojčice nestanu iz javnog razgovora. Možemo li ovaj put drugačije?
Možemo li tražiti da se stručno preispita kaznena politika prema seksualnom iskorištavanju djece? Možemo li zahtijevati javno dostupna, jasna obrazloženja razloga zbog kojih se prihvataju sporazumi o priznanju krivnje, bez ugrožavanja prava žrtava i postupaka koji su još u toku? Možemo li konačno ozbiljno razgovarati o tome kakva podrška čeka djecu nakon što izađu iz sudnice? I možemo li prestati mjeriti uspjeh pravosuđa isključivo brojem riješenih predmeta, a početi ga mjeriti i kvalitetom zaštite ljudi zbog kojih pravosuđe postoji?
Trebamo imati hrabrosti razgovarati o tome može li zakonski dopuštena kazna ipak biti društveno i etički duboko problematična. U toj raspravi ne smijemo izgubiti djevojčice, jer one nisu samo dokazni materijal. Nisu broj predmeta. Nisu povod za političke govore. Nisu ni simbol koji ćemo koristiti kada želimo pokazati koliko smo moralni.
One su djeca koja imaju pravo na sigurnost, dostojanstvo, oporavak i budućnost. Zato se vraćam pitanju žena iz Gračanice: „Kako biste odlučili da su vam to kćerke?“
Možda je vrijeme da konačno prestanemo postavljati pitanje na taj način. Ne moraju biti naše kćerke da bi njihova patnja bila važna. Ne moramo ih poznavati da bismo zahtijevali pravdu. I ne moraju imati utjecajne roditelje da bi njihovo dostojanstvo bilo jednako vrijedno kao dostojanstvo svakog drugog djeteta.
A onima koji će ponavljati da je sve urađeno po zakonu postavila bih još jedno pitanje:
Ako se iza rečenice „sve je po zakonu“ može sakriti toliko nelagode zbog načina na koji se kažnjava seksualno iskorištavanje djece, nije li krajnje vrijeme da ozbiljno razgovaramo i o zakonu i o pravdi?
Zakon bi morao biti instrument pravde, a ne kraj razgovora o njoj.