BL studenti
Ko ne zna pročitati poruku iz Srbije nakon pobjede Studentske liste, ona pojednostavljeno glasi: Smjenu autokratskog, korumpiranog režima ne može izvesti ofucana sistemska opozicija koja godinama sa režimom pravi trule kompromise i gradi „nacionalno jedinstvo“.
Piše: Miljan Kovač
Tako veličanstvenu pobjedu u neravnopravnim uslovima mogao je ostvariti samo jedan neukaljani svenarodni pokret predvođen onim najboljim što jedno društvo ima.
Ovo bi posebno trebali razumjeti mi u Bosni i Hercegovini, naročito Republici Srpskoj, gdje naivno decenijama čekamo da opozicija, koja se ni po čemu ne razlikuje od vlasti, zamijeni tu istu vlast. Apsurdno, ali mnogi smo, ipak, priželjkivali da se takvo čudo kod nas desi na nedavno održanim izborima.
Logično je što se nije desilo, pa je red pošteno se zapitati šta bi bilo da jeste? U čemu bi bila suštinska razlika da smo umjesto Minića izabrali Blanušu, pa da umjesto Dodika dobijemo Stanivukovića kao njegovog pravog gazdu ili „sigurno“ premijera?
Bilo bi nam sigurno drago što smo Dodiku vidjeli leđa, iako vjerovatno samo prividno, i tu bi se sva priča o promjenama završila.
Takva promjena ne bi dotakla ni Dodikove tajkune, da je recimo Draško Stanivuković postao premijer. Eno ih grade po Banjaluci gdje hoće i kako hoće, otimaju javne površine, preko namještenih tendera trpaju javna sredstva u sopstvene džepove, a u Banjaluci su se, ako niste zaboravili, 2020. godine dogodile „promjene“.
Promjena ili zamjena?
Student Draško Stanivuković je na izborima pobijedio tada aktulenog SNSD-ovog gradonačelnika Igora Radojičića. Koga je u kampanji, a i neposredno nakon izbora, optuživao za najteže kriminalne radnje. Slika te promjene nakon šest godina je Igor Radojičić, novoizabrani poslanik u Parlamentu BiH sa liste PSS-a, pokreta na čijem je čelu Draško Stanivuković. On je istovremeno danas jedan od Stanivukovićevih najbližih partijskih saradnika.
Profesor Branko Blanuša, kao kandidat opozicije za predsjednika RS, se predstavio kao jedan od njegovih najvjernijih fanova. U taj „opozicioni“ blok“ svrstala se i najveća gubitnica tih izbora, takođe profesorica Jelena Trivić, fanatična obožavateljka Aleksandra Vučića i njegovog režima. Što otvoreno, što ćutanjem, taj režim u Srbiji su podržali svi gore nabrojani.
Dakle, i „vrijednosti“ koje taj režim predstavlja. Apsurd da režim Milorada Dodika „ruše“ oni koji podržavaju režim Aleksandra Vučića, istovremeno dok on svim silama podržava Dodika, glasači su prepoznali. Četvrtog oktobra na izborima u RS, kandidati vladajućih stranka odnijeli su ubjedljivu pobjedu, iako su osvojili manje glasova nego na prethodnim izborima. Opozicija je doživjela potop. Kada se na to dodaju podaci o jako niskoj izlaznosti, jasno je da građani u opozicionoj ponudi nisu prepoznali alternativu aktualnoj vlasti.
Iz ovoga treba izuzeti Listu Nebojše Vukanovića, čiji su kandidati pod neviđenom medijskom blokadom, odnosno javnom satanizacijom i od vlasti i od „opozicije“, zadržali stabilan broj glasova i mjesta u parlamentu. Ujedno, to je jedina politička grupacija iz RS koja je od početka otvoreno osuđivala režim u Srbiji i podržavala tamošnju Studentsku listu.
A pobjednička lista u Srbiji je sve ono što naša „opozicija“ nije, a prije svega jeste sve ono što Vučićeva vlast nikada nije bila. Kolike će promjene koje nose biti suštinske, vrijeme će pokazati. Poruke koje šalju, a prije svega sastav te liste, puno obećavaju.
Pobjeda liste sastavljene od intelektualaca, umjetnika, sportista, bez članske karte, nad autokratskim režimom koji je godinama držao sve poluge vlasti, pravosuđa, medija, predstavlja kuriozitet svjetskih razmjera. Pobijedili su oni koji ni jednog trenutka nisu pravili kompromise sa ražimom. Ni jedan kandidat Studentske liste nije išao kod Vučića tražiti pare za izbore poput našeg „nosioca promjena“. Nisu sa Vučićem svako malo iskazivali „nacionalno jedinstvo“, kao što to rade naši „opozicionari“, nisu u statusu opozicionara sticali milionska bogatstva.
Studentska lista je narodu Srbije jasno pokazala da se bitno razlikuje od vlasti. Pobjeda je uprkos represiji, medijskom mraku, izbornim krađama, kupovini glasova, bila logična.
Bez alternative
Opozicija u RS koja godinama glasačima nudi isto što i vlast, čak i bez najmanje ideološke razlike, na izborima je dobila ono što je i tražila.
Hipotetički, da nije bilo Studentske liste, pa da je nekim čudom na izborima Vučića pobijedila tamošnja opozicija, jako slična našoj, Milorad Dodik bi već uveliko u Beogradu slavio sa pobjednicima. Ne bi mu bilo prvi put da promijeni stranu. Uostalom, on je tamošnje opozicionare več podržavao, onda kada su bili vlast. Na njegovu žalost kod Studenata ta priča neće proći, a pitanje je i kada će se usuditi otputovati u Beograd, u svoju vilu.
Bez obzira što je i sam student, neće proći ni Stanivukovićevo posipanje pepelom nakon izbora u Srbiji, i čestitanja pobjednicima, ikao je godinama podržavao poražene.
Naravno, Dodika i mnoge druge odavde brine sudbina njihovih nekretnina, računa, i prljavih poslova u „majci“ Srbiji.
Ako se po jutru dan poznaje, u Srbiju dolaze potpuno nova vremena, onakava kakva se ni ovdašnjoj vlasti, a ni „opoziciji“ neće svidjeti.
Uzaludne su neiskrene čestitke izbornim pobjednicima, javnost je proteklih mjeseci, a i godina sve čula i vidjela, a mnogo toga ostalo je i dokumentovano.
Na kraju krajeva, nije ni toliko bitno kakav su stav o dešavanjima u Srbiji imali Milorad Dodik, Nenad Stevandić, Draško Stanivuković, Branko Blanuša, Marinko Božović, ili najveća politička gubitnica Jelena Trivić.
Bitno je kakvu korist možemo imati od izbora u Srbiji, a ta korist može biti višestruka. Prije svega u onim segmentima u kojim smo od prethodne vlasti Srbije trpili najveću štetu.
Godinama, govoto otvoreno, odlazeći režim Aleksandra Vučića, koristi Republiku Srpsku kao oruđe za svoje političke i dnevnopolitičke kalkulacije.
Iako je takav odnos iz Beograda sa obje strane Drine predstavljan kao „velika briga“ za srpski narod u Bosni i Hercegovini, vrlo je lako takve tvrdnje raskrinkati kao jeftini plašt ispod koga se zapravo tom istom narodu ništa dobro nije spremalo, kao ni Republici Srpskoj. Stalno podizanje međunacionalnih tenzija, koje Dodik ovdje godinama koristi zarad učvršćivanja svoje pozicije moći. Blokadom institucija, donošenjem neustavnih akata. Nakon što ga je presudio Sud BiH, Dodik je prošle godine doveo čitavu RS u vaninstitucionalan položaj a BiH na ivicu sukoba. Takvu politiku, vrlo sličnu onoj koju je vodio u Srbiji Vučić, je zdušno podršavao. Sve „braneći“ RS i dejtonski poredak.
A upravo niko više osim Dodika i Vučića i RS i Dejton nije toliko dovodio u pitanje. A odgovor na pitanje da li je sve to bilo u intersu RS i srpskog naroda ili isključivo u interesu jednog kriminalnog režima, zna svako ko zna sabrati dva i dva.
O kriminalnim vezama dva režima, preko njihovih tajkuna, Dodikovim prljavim parama, kupljenoj imovini po Srbiji, mnogo je toga rečeno. Jasno je šta su „bratske“ veze između RS i Srbije koje su njih dvojica navodno gradila svih ovih godina.
Svako u svom dvorištu
Sudeći i po predizbornim i po postizbornim izjavama protagonista Studentske liste, u komšiluku bismo nakon mnogo godina mogli dobiti vlast koja će se baviti svojim, a ne našim dvorištem.
Malo je ovdje prostora da se podsjećamo šta je sve miješanje susjednih država u unutrašnje stvari BiH proizvelo u zadnjih trideset i pet godina. O tome svjedoče nezalječivi ožiljci.
Istovremeno, niko ne može, niti treba pokušavati, da ospori prije svega emotivne, dakle kulturne, istorijske, rodbinske ili prijeteljske veze velikog dijela stanovništva BiH, prije svega RS, sa Srbijom i tamošnjim narodom.
Niko ne spori potrebu za najbližom mogućom saradnjom između dvije države, pogotovo potrebe bliskosti RS sa Srbijom. To je nesporno sve dok se razlikuje šta su bliske veze, a šta miješanje u unutrašnje stvari druge suverene države. Beograd možemo voljeti ili ne voljeti, u njega putovati, susretati se s dragim prijateljima, s najbližima, graditi prijateljstva, sklapati poslove, sve dok ne zaboravljamo da je Sarajevo glavni grad i naše države i naša oba entiteta.
Interesi Republike Srpske, pa i srpskog naroda u BiH, štite se i predstavljaju isključivo kroz institucije ove države. I nije to nikakva floskula – to je stvar logike.
Kada se ovdje pojave snage koje će nam umjesto jeftinog populizma i izlizanih nacionalističkih fraza ponuditi konkretnu i zdravorazumsku alternativu kriminalnoj vladajućoj strukturi, onda ćemo moći govoriti o stvarnim promjenama. Postojeća „opozicija“ u RS (a ni ono što se nudi u ostatku BiH) to nije. Zapravo, ona je poslednja linija odbrane režima s kojim decenijama igra istu igru obmanjivanja naroda.
Ono što kao građani ove zemlje moramo imati na umu – ta alternativa neće pasti s Marsa, moraćemo je sami graditi.
Impuls