Foto: Banjaluka24
Nove tehnologije primijenjene u izbornom procesu na opštim izborima u Bosni i Hercegovini su „položile ispit“. O tome svjedoči i činjenica da ne postoji ni jedna ozbiljna primjedba na, za sada, preliminarne izborne rezultate. Dakle može se reći da su izbori, ako se misli na sam proces glasanja i brojanja glasova, bili pošteni. To ne znači da je izborna trka između kandidata bila ravnopravna. Daleko od toga.
Piše: Miljan Kovač
Prije svega nisu mogli biti ravnopravni oni koji su obilato koristili javne resurse i vodili funkcionerske kampanje i oni koji su na izbore izašli sa skromnim sredstvima kojima su njihove partije raspolagale.
Uz sve to svjedočili smo i potpuno neravnopravnoj zastupljenosti političkih subjekata u medijskim sadržajima. Primjera radi, prema istraživanju koje je realizovao Transparency international BiH, čak 84,2 odsto programa posvećenog izborima na RTRS-u „zauzimali su“ kandidati i funkcioneri vladajućeg SNSD-a.
Ništa bolje stanje nije bilo ni u privatnim medijima, pogotovo televizijama, pa smo se tako u programu BN TV, mogli nagledati raznih aktivnosti Draška Stanivukovića, Marinka Božovića. Branka Blanuše, dok za njihovog nekadašnjeg novinara Nebojšu Vukanovića i političku opciju koju predvodi, vremena i prostora nije bilo. Naprotiv, ne samo da ova opcije nije imala prostora u medijima, već je na istim bila izložena i svojevrstnoj stigmatizaciji, i od vlasti i od dijela opozicije u tim medijskim nastupima, bez mogućnosti da na iste u adekvatnom vremenu i prostoru odgovore.
I ne odnosi se to samo na plaćeni izborni marketing nego i na redovne informativne emisije i sadržaje pisanih medija.
Dakle, po tom osnovu učesnike na izborima možemo svrstati u dvije kolone – one koji su imali izdašan medijski prostor, i one kojima su preostale društvene mreže i po neki portal.
Po (zlo)upotrebi javnih resursa u predizborne svrhe za vladajućom koalicijom na nivou RS, ništa nisu zaostajali ni lokalni vlastodršci. Dok su predstavnici SNSD-a i koalicionih partnera obilato posezali javnim sredstvima i drugim resursima u kupovinu izborne volje glasača, od podjele 100-150 maraka učenicima, kratkoročnih i mizernih poklona penzionerima, asfaltiranja ulica i seoskih puteva, to isto, naravno u različitim obimima radili su i Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke, i kandidati njegovog PSS-a na funkcijama u gradskoj upravi. Sredstva jesu bila različita, ali šablon je bio isti, a njegov rezultat – kupovina izborne volje, dakle korupcija glasača i finansiranje agresivne kampanje u medijima.
I to je dalo rezultat kakvom svjedočimo – „koliko para toliko muzike“.
Ovdje treba napomenuti da je rezultat Stanivukovićevog PSS-a koji je uspio preteći do sada vodeću opozicionu stranku SDS i osvojiti čak dvanaest poslaničkih mjesta u Narodnoj skupštini RS. Možda je to daleko ispod očekivanja Stanivukovića i njegovog okruženja, ali je daleko iznad onoga što se realno moglo očekivati, i što bi u ravnopravnijoj izbornoj utakmici bilo realno.
Ipak rezultati izbora su mnoge iznenadili, posebno rezultat SDS-a, stranke koja je istovremeno najveći gubitnik izbora u RS. Istovremeno to je najlošiji rezultat koji je ova stranka ostvarila na izborima od svog osnivanja. To je samo ubrzalo rasulo nekada moćne vladajuće partije, zbog čega će kako stvari stoje malo ko i zažaliti, a mnogi zbog onih dijelova njene ne baš slavne prošlosti i likovati i smatrati to zasluženom karmom.
Šteta je međutim mnogo veća nego što se čini. Ona se ogleda u činjenici da je upravo aktuelno rukovodstvo SDS-a, bar formalno, na čelu sa Brankom Blanušom, nanijela nemjerljivu štetu čitavoj opozicionoj ideji omogućujući, ili bar u dobroj mjeri olakšavajući, ubjedljivu pobjedu bloka na čijem je čelu neprikosnoveno Milorad Dodik.
Istine radi, mora se napomenuti da je Blanuša, naročito proteklih nekoliko mjeseci pred izbore, više djelovao kao marioneta prepoznatljivog centra moći, nego kao stvarni lider velike opozicione partije. Zbog ovoga bi se moglo pomisliti da za Blanušu postoji opravdanje jer „nije on glavni krivac“, već samo „izvršilac radova“, koji su toj stranci donijeli istorijski poraz, ali opravdanja nema.
I to je postalo jasno nakon objavljivanja snimaka (za koje je sam priznao da su autentični), koji svjedoče o njegovom tajnom sastanku sa Dodikom, samo dan nakon što je kandidovan za predsjednika RS. Detalje sa tog sastanka javnost još nije dobila, i pitanje je da li će ih ikad i dobiti. Za sastajanje, i to tajno, bez znanja čak i zvaničnih organa SDS-a sa Miloradom Dodikom, koga godinama ista ta opozicija, s pravom optužuje za devastaciju RS, i povezuje sa najtežim oblicima kriminala i korupcije, nema opravdanja.
I ovaj snimak bio je posljednji šaraf izvučen iz Blanušinog već dobro poljuljanog političkog ugleda. A taj ugled se dobro zaljuljao još nakon raspisivanja izbora i kalkulacija oko njegove kandidature. Bez ulaženja u detalje koji su već široko poznati, treba se samo sjetiti da je Blanuša neko ko je glasao protiv sopstvene kandidature predlažući organima SDS-a da kandiduju čovjeka iz druge stranke – Draška Stanivukovića. Istom je u jednom trenutku nudio i kompletnu stranku. Iako je već uveliko Nebojša Vukanović bio istakao kandidaturu za člana Predsedništva BiH, Blanuša i vrh SDS-a su za tu funkciju kandidovali Marinka Božovića. Nakon toga su ronili „krokodilske suze“ zbog nejedinstva opozicije“.
U samoj kampanji smo Blanušu, a i Božovića, mogli vidjeti i kao statiste u promotivnim programima Draška Stanivukovića, kako šetaju i hvale nelegalne radove uz obale Vrbasa u samoj Banjaluci. Suštinski isto ono za šta su godinama kritikovali Dodikov režim.
Ni dva dana nakon izbora Blanuša i njegovi saradnici ne razmišljaju o preuzimanju odgovornosti za poraz ne samo SDS-a nego i generalno opozicije. O ostavkama da i ne govorimo. Umjesto toga, dan nakon izbora Blanuša je iz SDS-a, isključio Ljubišu Petrovića. Čovjeka koji je dva puta zaredom pobijedio na izborima za gradonačelnika, protiv kompletne režimske mašinerije, pa „preživio“ i referendum za opoziv, nije se našao ni na izbornoj listi. Iz stranke je isključen jer je na izborima podržao Nebojšu Vukanovića. Isključio ga isti onaj Blanuša, što je za kandidata SDS-a predlagao Draška Stanivukovića umjesto samog sebe.
Od nekoga ko je na prijevremenim predsjedničkim izborima u novembru prošle godine ostvario sjajan rezultat i umalo pobijedio SNSD-ovog kandidata, u javnosti prepoznat kao neko bez „mrlje iz prošlosti“, Blanuša je uspio nemoguće – za par mjeseci nakupiti sve one mrlje što su mu u prošlosti nedostajale, ili za njih bar nismo znali. I od favorita postati glavni krivac za istorijski poraz svoje stranke i opozicije. Niko još ne zna da li je i to bio dio dogovora na misterioznom sastanku s Dodikom, ali otvorene sumnje postoje i već su javno izrečene. Kao i one da je u čitavoj priči bio samo izvođač radova. Kako god, rezultat tog rada svima nam je dobro poznat. Zahvaljući, između ostalog, i skenerima na biračkim mjestima.
I šta na kraju taj rezultat kaže? Dodik će u skupštini imati, vjerovatno, i dvotrećinsku većinu. Imaće i PSS, koji će se predstavljati kao opozicija, isto onako kako je njima SNSD opozicija u Skupštini grada Banjaluka. Oko tajkunskih projekata i rasipanja javnih sredstava, pokazali su, uvijek mogu postići „nacionalno jedinstvo“ – poznato i kao „Srpska open“. Od kluba SDS-a pitanje je šta će ostati do kraja godine, a kamoli do kraja mandata. Zavisno od toga kako se bude razvijala situacija u toj stranci. Klub poslanika Liste za pravdu i red, biće mnogo tiši bez Nebojše Vukanovića, ali svakako činiće ga oni od kojih se očekuje beskompromisno opoziciono djelovanje. Zbog toga bi mogli postati tačka okupljanja onih kojima Igor Dodik nikada neće glumiti lift boya.
Impuls