Schmidt je, govoreći o Dodikovoj sposobnosti da se kreće između različitih političkih svjetova, mijenja savezništva i obnavlja vlastiti utjecaj, prepoznao ono što se u savremenom političkom jeziku često naziva instinktom preživljavanja. Nije teško razumjeti šta je želio reći.
Piše: Dino Mustafić
Čovjek se od životinje, barem prema starim filozofskim uvjerenjima, razlikuje po sposobnosti da misli, govori, prosuđuje i živi u zajednici koju ne određuju isključivo instinkti, nego i razum, etika i odgovornost. Aristotel je tu osobinu imenovao izrazom zoon politikon, političko biće, ne zato što je čovjeku vlast prirodno potrebna kao hrana, niti zato što mu je osvajanje teritorija vrhunac životnog ostvarenja, nego zato što se ljudska priroda dovršava u zajednici, u prostoru zajedničkih odluka, zakona, vrijednosti i odgovornosti.
Politika je, u tom smislu, mnogo više od tehnike upravljanja ljudima, a još manje bi se smjela svesti na vještinu da se vlast sačuva po svaku cijenu. Zato je izjava Christiana Schmidta, bivšeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, koji je Milorada Dodika nazvao „političkom životinjom prvog reda“, zanimljivija nego što se na prvi pogled čini, jer je u nekoliko riječi, možda i protiv svoje namjere, otvorila pitanje šta mi danas uopće podrazumijevamo pod politikom, kakve osobine smatramo političkim talentom i jesmo li, nakon svih historijskih iskustava, političku mudrost napokon zamijenili divljenjem sirovoj sposobnosti opstanka.
Schmidt je, govoreći o Dodikovoj sposobnosti da se kreće između različitih političkih svjetova, mijenja savezništva i obnavlja vlastiti utjecaj, prepoznao ono što se u savremenom političkom jeziku često naziva instinktom preživljavanja. Nije teško razumjeti šta je želio reći. Političar koji uspijeva održati moć uprkos promjenama okolnosti, pritiscima, sukobima i vlastitim proturječnostima pokazuje određenu vrstu političke vještine. Ali upravo tu počinje problem: kada sposobnost opstanka postane glavni kriterij političkog talenta, tada smo već pristali na poraz politike kao umne, duhovne i etičke discipline.
Jer preživjeti nije isto što i stvarati, nadmudriti protivnika nije isto što i razumjeti zajednicu, a sačuvati vlast nije isto što i opravdati njeno postojanje. I lisica ima instinkt, i škorpion zna kada treba ubosti, i parazit umije pronaći organizam na kojem će opstati, ali nijedno od tih bića ne bismo zbog toga proglasili državnikom. U prirodi je preživljavanje vrlina organizma; u politici bi ono trebalo biti tek pretpostavka da se uradi nešto vrijedno za druge.
Naša je nesreća što se politički život u Bosni i Hercegovini već odavno odvija prema pravilima zoološkog vrta u kojem se životinje ne razlikuju po tome šta mogu izgraditi, nego po tome koliko dugo uspijevaju zadržati svoje mjesto uz hranilicu.
Neke reže, neke se prave mrtve, neke pokazuju zube čim im se približi konkurencija, a neke su naučile da je najvažnije uvjeriti posjetioce kako je upravo njihova ćelija prirodni poredak stvari. Sve to prate ozbiljna lica, velike riječi, zastave, historijske zakletve i povremeni govori o sudbini naroda, kao da se iza te raskošne scenografije ne odvija sasvim prizemna borba za položaje, budžete, javna preduzeća, upravne odbore i pravo da se vlastiti ljudi zaposle na mjestima koja bi, u normalnom društvu, trebala pripadati onima koji nešto znaju raditi.
Ne treba, naravno, biti naivan pa vjerovati da politika može postojati bez borbe za moć, interesa, pregovora, kompromisa i taktičkog umijeća. Moć je neizbježna dimenzija politike, ali ona nije njeno konačno opravdanje. Političko umijeće počinje tek kada se moć stavi u službu neke ideje o zajedničkom dobru, kada se kratkoročni interes podredi dugoročnom cilju, kada političar razumije da mandat nije privatno vlasništvo, a institucija nije porodična kuća koju može preuređivati prema vlastitom ukusu.
Za takvu politiku potrebno je znanje, historijska svijest, sposobnost argumentacije, razumijevanje ekonomije, prava, kulture i društvenih odnosa, ali i ono što se danas smatra gotovo suvišnom osobinom: unutrašnja granica preko koje čovjek neće preći čak ni onda kada bi mu prelazak donio još jedan mandat. Politička mudrost ne sastoji se samo u tome da znaš kako doći do cilja nego i u tome da znaš koji ciljevi ne smiju biti tvoji.
U našoj političkoj stvarnosti takav se zahtjev često doživljava kao sentimentalna naivnost, dok se beskrupuloznost predstavlja kao dokaz snage, nedosljednost kao fleksibilnost, odsustvo uvjerenja kao pragmatizam, a spremnost da se promijeni gotovo svako mišljenje u zamjenu za ostanak na funkciji kao rijedak dar političkog realizma. Čovjek koji nema problem da danas govori jedno, sutra drugo, a prekosutra tvrdi da je oduvijek govorio upravo ono što mu u tom trenutku odgovara, proglašava se majstorom političke igre.
Čovjek koji se ne veže ni za jednu ideju dovoljno dugo da bi zbog nje snosio posljedice, koji svaku vrijednost smatra pregovaračkom stavkom i svako uvjerenje privremenom smetnjom, dobiva komplimente zbog svoje prilagodljivosti. U toj izvrnutoj skali vrijednosti politička dosljednost postaje slabost, principijelnost neiskustvo, a karakter nepotreban luksuz. Nije, dakle, problem u tome što političari imaju instinkt za preživljavanje; problem je u društvu koje taj instinkt nagrađuje kao da je najviši oblik javne vrline.
Bosna i Hercegovina posebno je pogodno stanište za takvu vrstu političke faune. Dejtonska arhitektura vlasti, podijeljene nadležnosti, višestruki nivoi odlučivanja i trajno proizvođenje nacionalnih strahova stvaraju okolnosti u kojima se politička odgovornost lako rastvara u beskonačnom prebacivanju krivice. Svako je za nešto nadležan, a gotovo niko nije odgovoran za cjelinu. Svako se predstavlja kao zaštitnik svog naroda, a rijetko ko osjeća potrebu da objasni šta je konkretno učinio za ljude koji u tom narodu žive.
Građani su u političkom govoru istovremeno svetinja i smetnja: svetinja kada treba zatražiti njihov glas, smetnja kada pitaju gdje su završili obećani rezultati. Njihova se prava prizivaju na predizbornim skupovima, njihovo strpljenje testira između izbora, a njihova se budućnost uredno odgađa za naredni mandat. U međuvremenu, političke elite vode iscrpljujuće bitke za očuvanje sistema koji ih održava, uvjeravajući nas da je svaka kriza dokaz njihove nezamjenjivosti, a svaki neuspjeh razlog da im se pruži još jedna prilika.
Nacionalizam je u toj ekonomiji političkog opstanka posebno efikasna tehnologija. On političaru omogućava da se predstavi kao zaštitnik kolektivnog identiteta čak i onda kada nema uvjerljiv odgovor na pitanje kako ljudi žive, od čega plaćaju račune, zašto napuštaju zemlju i zbog čega javne institucije često ne rade u interesu građana. Ako se razgovor približi neugodnim činjenicama, dovoljno je ponovo aktivirati ugroženost, historijsku nepravdu, neprijatelja s druge strane ili prijetnju da će neko drugome uzeti ono što mu navodno pripada.
Tako se politički neuspjeh pretvara u nacionalnu dramu, korupcijski skandal u zavjeru protiv naroda, a nesposobnost upravljanja u dokaz da je zajednica pod opsadom. Političar više ne mora dokazivati šta je uradio; dovoljno je da uvjerava birače šta bi im se moglo dogoditi ako on ode. To je možda i najrafiniraniji oblik političkog samoodržanja: pretvoriti vlastitu nezamjenjivost u kolektivni strah.
Ali politička životinja nije samo onaj koji se nacionalističkim govorom bori za ostanak na vrhu. Ona ima i manje dramatične, gotovo salonske varijante, koje svoje instinkte prikrivaju jezikom reformi, evropskih integracija, modernizacije i stručnosti. U toj kategoriji nalazimo stranačke aparatčike koji su čitav profesionalni život proveli u blizini funkcija, ljude čija se biografija sastoji od niza imenovanja, smjena, povrataka i prelazaka iz jednog kabineta u drugi, kao i političke početnike kojima je stranka prva i posljednja ozbiljna mogućnost profesionalnog ostvarenja.
Njihov politički angažman ne počinje pitanjem šta bi trebalo mijenjati u društvu, nego vrlo konkretnim pitanjem gdje bi se mogli smjestiti u postojećem poretku. Za njih politika nije poziv, nego kadrovska služba; nije javna odgovornost, nego tržište radnih mjesta; nije prostor ideja, nego najefikasniji način da se privatna egzistencija osigura javnim novcem.
Nije pritom sporno da političari moraju živjeti od svog rada niti da javna funkcija sama po sebi podrazumijeva ličnu korist. Sporno je kada lična korist postane stvarni razlog političkog angažmana, a javni interes populistički jezik kojim se taj razlog prikriva. Razlika između političara i političkog oportuniste nije u tome prima li platu za svoj posao, nego u tome šta smatra svojim poslom. Jedan prihvata funkciju da bi ostvario određeni program i zna da će jednog dana morati otići; drugi program prilagođava funkciji i odlazak doživljava kao egzistencijalnu katastrofu.
Jedan instituciju vidi kao javno dobro koje mora biti snažnije od pojedinca; drugi instituciju doživljava kao produžetak vlastite biografije. Jedan zna da je smjenjivost sastavni dio demokratije; drugi se ponaša kao da je njegov odlazak iz vlasti neprirodan prekid cirkulacije krvi u organizmu države.
Zbog toga je u našim strankama toliko važno pitanje ko će dobiti koju poziciju, a toliko malo pitanje šta će s tom pozicijom uraditi. Stranački kongresi često liče na pažljivo režirane rituale unutrašnje raspodjele moći, u kojima se aplauzom potvrđuju već dogovoreni odnosi, a politički programi služe kao obavezna scenografija. Biografije kandidata prepričavaju se kao dokazi lojalnosti, broj osvojenih glasova postaje gotovo jedina mjerna jedinica vrijednosti, a unutarstranačka poslušnost često se pokazuje važnijom od intelektualne samostalnosti.
Čovjek koji postavlja neugodna pitanja smatra se problematičnim, dok se onaj koji nikada ne postavlja pitanja smatra pouzdanim. Stranka koja bi trebala biti škola političkog mišljenja pretvara se u školu političkog preživljavanja, a politički kadar u čovjeka koji je savladao najvažniju lekciju: nikada ne ugrožavaj vlastiti položaj nečim tako nepredvidivim kao što su princip, argument ili javni interes.
Otuda i neobična društvena činjenica da politika, koja bi trebala zahtijevati široko znanje i izuzetnu odgovornost, mnogima izgleda kao najkraći put do društvenog statusa bez nužne profesionalne provjere. U drugim područjima ljudskog rada čovjek mora pokazati šta zna, šta je naučio i šta je sposoban napraviti. Hirurg ne može operacijsku salu osvojiti stranačkim aplauzom, arhitekta ne može statiku zgrade zamijeniti nacionalnim govorom, a glumac ne može publiku uvjeriti da je odigrao ulogu samo zato što je član odgovarajućeg ansambla.
U politici, međutim, nerijetko se stvara utisak da je dovoljno biti prihvaćen u pravom krugu, ponavljati poželjne formulacije, pokazivati lojalnost i čekati svoj red. Tako nastaje paradoks: što je politika važnija za život svih građana, to se lakše prihvata da se njome bave ljudi čija je glavna kvalifikacija sposobnost da ostanu u političkoj igri.
Nije ni čudo što se u takvom ambijentu političkim talentom proglašava ono što bi se u ozbiljnijem društvenom kontekstu nazvalo umijećem prilagođavanja vlastitim interesima. Ako političar preživi vlastiti neuspjeh, on je iskusan. Ako promijeni stranu u trenutku kada mu se prethodna učini neperspektivnom, on je pragmatičan.
Ako se godinama održava na funkciji bez vidljivog rezultata, on je stabilan. Ako uspije uvjeriti birače da je za sve kriv neko drugi, on je komunikacijski vješt. Ako javnu instituciju pretvori u stranački plijen, a da pritom govori o reformama, onda je, po svemu sudeći, naučio jezik savremenog političkog marketinga. U takvom svijetu najuspješniji političar nije nužno onaj koji je nešto promijenio, nego onaj kojem se ništa nije promijenilo: ni položaj, ni privilegije, ni krug ljudi koji od njegove moći zavise.
Zato se vraćam Schmidtovoj formulaciji. Nazvati nekoga političkom životinjom može biti slikovit opis njegovog instinkta, ali ne može biti konačan sud o njegovom političkom talentu.
Pitanje nije samo koliko je neko spretan u borbi za moć, nego šta radi s moći koju je osvojio, kakve institucije ostavlja iza sebe, koliko je društvo zbog njega sposobnije da riješi vlastite probleme i koliko je ljudi dobilo priliku da živi slobodnije, sigurnije i dostojanstvenije. Politički opstanak može biti dokaz vještine, ali nije dokaz mudrosti; dugovječnost na vlasti nije isto što i historijska veličina, kao što ni sposobnost da se preživi svaka politička oluja ne znači da je neko izgradio brod kojim bi zajednica mogla sigurno ploviti. Ponekad je upravo suprotno: brod tone, putnici napuštaju palubu, a kapetan se proglašava genijem navigacije zato što je uspio sačuvati vlastitu kabinu.
Ima u svemu tome i nečega dublje poraznog. Politika je, u svom najplemenitijem značenju, pokušaj da se iz nesavršenog svijeta napravi nešto pravednije, uređenije i ljudskije.
Ona podrazumijeva sposobnost da se vidi dalje od vlastitog mandata, da se čuje i onaj koji nema glas u parlamentu, da se razumije kako javni interes nije zbir privatnih apetita i da zajednica nije stado kojem je potreban vođa što će ga povremeno uplašiti da bi mu ponovo dokazao vlastitu neophodnost. Politika zahtijeva maštu, jer bez nje nema vizije budućnosti; zahtijeva znanje, jer bez njega vizija postaje prazna parola; zahtijeva karakter, jer bez njega i znanje i mašta postaju sredstva manipulacije. A prije svega zahtijeva svijest da se javna moć ne posjeduje, nego privremeno povjerava.
Možda je zato naš politički problem veći od pojedinačnih lidera, njihovih osobina i njihovih biografija. Nije dovoljno čekati da se promijene lica na plakatima ako ostane nepromijenjena predstava o politici kao profesiji u kojoj je glavni uspjeh osigurati sebi mjesto.
Nije dovoljno kritikovati jednog političkog lidera zbog njegove sposobnosti da preživi ako istovremeno nagrađujemo čitav sistem koji od takve sposobnosti pravi osnovnu kvalifikaciju za javni život. Nisu problem samo oni koji se bore da zauvijek ostanu na vlasti, nego i stranke koje proizvode kadrove bez profesionalnog identiteta izvan politike, institucije koje se ponašaju kao produžene ruke partijskih centrala i društvo koje se, umorno od razočaranja, ponekad divi upravo onima koji su ga na ta razočaranja navikli.
Aristotelov zoon politikon nije biće koje je naučilo kako da najduže ostane u čoporu, nego biće koje može raspravljati o pravdi, dobru i zajedničkom životu. Između te dvije slike nalazi se čitava udaljenost između politike kao civilizacijskog dostignuća i politike kao borbe za opstanak.
Jedna nas vodi prema institucijama, znanju, odgovornosti i slobodi; druga prema vječnom obnavljanju strahova, podjeli plijena i proizvodnji novih neprijatelja. U prvoj je političar odgovoran zajednici i svjestan da njegov položaj ima rok trajanja. U drugoj zajednica postoji da bi političaru osigurala trajanje, a država postaje njegov najskuplji instrument samoodržanja.
Ako je, dakle, politička životinja ona koja po svaku cijenu čuva vlastiti položaj, onda takvu životinju ne treba posebno slaviti zbog njenog instinkta.
Treba se zapitati kakav je to politički ekosistem u kojem je ona postala dominantna vrsta, ko je hrani, ko joj otvara vrata i zašto se toliko ljudi pomirilo s mišlju da je upravo to prirodno stanje stvari. Jer najveći poraz politike nije kada jedan političar uspije preživjeti sve svoje protivnike, nego kada čitavo društvo prestane očekivati da od politike dobije išta više od tuđe borbe za opstanak.
A tada zoon politikon prestaje biti čovjek koji s drugima gradi zajednički svijet i postaje samo učenim jezikom prikrivena politička životinja, biće koje je smisao politike zamijenilo instinktom samoodržanja.