Slaven Kovačević u predizbornom spotu – Screenshot/Slaven Kovačević
Najbrutalnija fronta u Federaciji BiH ponovno se otvorila oko pozicije hrvatskog člana Predsjedništva. Među Bošnjacima vodi se bespoštedan rat između SDA i vladajuće “Trojke”. U RS-u vlada stanje potpunog institucionalnog i političkog kaosa.
Piše: Eldin Hadžović
Službeni početak predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini, formalno otvoren 4. rujna, označio je ulazak u završnu fazu procesa koji se mehanički naziva općim izborima. Dok vanjski promatrači u ovim procesima traže znakove stabilnosti ili preokreta, stvarna dinamika na terenu sugerira duboko ukopavanje u etničke i klijentelističke feude.
Ovaj put, izborni inženjering suočava se s novitetom – prvom masovnom primjenom biometrijske identifikacije i skenera glasačkih listića, osmišljenih da barem prividno unesu red u sustav koji tri desetljeća opstaje na anarhiji.
Sama činjenica da je Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (CIK BiH) u svibnju ove godine zvanično potvrdila da, zahvaljujući uvođenju novih specifičnih izbornih tehnologija, više neće biti moguće glasanje u ime drugih, niti u ime preminulih (tzv. “mrtvih glasača”), govori sve što je o dosadašnjim izbornim ciklusima u BiH potrebno znati.
Građani će 4. listopada 2026. godine na biralištima dobiti priliku da zaokruže imena unutar složenog administrativnog aparata. Biraju se tri člana državnog Predsjedništva, zastupnici u krovnom Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, entitetski parlamenti – Zastupnički dom Federacije BiH i Narodna skupština Republike Srpske – te predsjednik i potpredsjednici RS-a, uz skupštine deset kantona koji čine kostur Federacije. Naizgled demokratski proces u suštini je operacija preraspodjele kontrole nad javnim proračunima i resursima.
Najbrutalnija i politički najzapaljivija fronta u Federaciji BiH ponovno se otvorila oko pozicije hrvatskog člana Predsjedništva, s retorikom koja iznova naglašava ustavne tenzije. Demokratska fronta (DF) kampanju svog kandidata Slavena Kovačevića otvorila je službenim videospotom pod sloganom “Građanska. Zemlja ljiljana”, u kojem se kroz pejzaže i povijesne narative poručuje kako “ljudi zemlje ljiljana ne poznaju strah”.
Ta jeftina estetska posveta “ljiljanima” u suštini je jedini preostali politički supstrat i identitetski supstitut u ovoj utrci, s jasnim ciljem da se Kovačevića izravno nasloni na politički habitus njegovog stranačkog šefa Željka Komšića, nositelja ratnog priznanja Zlatni ljiljan.
Da je riječ o kandidaturi lišenoj autentičnog osobnog kredibiliteta, najplastičnije dokazuje činjenica da u samom promotivnom spotu Kovačević uopće ne govori – dok unajmljeni spiker čita proklamirani tekst o građanskoj državi i antifašizmu, kandidat se u kadru tek nijemo smješka, jer je i bez ijedne riječi jasno kome se obraća.
Dok je Željko Komšić svojevremeno barem cinično tvrdio da u njemu nema ničega hrvatskog osim tog jednog “hrvatskog metka”, Kovačevićev predizborni spot ne spominje apsolutno ništa hrvatsko, pa čak ni taj metak.
S druge strane, HDZ BiH i koalicija okupljena oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS) u kampanju ulaze s pozicija institucionalne utvrde. Kako u svojim programskim smjernicama navodi HNS, fokus je prebačen na parlamentarne i kantonalne liste.
Njihov narativ odbacuje Kovačevićev program kao agresivni pokušaj političke likvidacije Hrvata iz državnih institucija, tvrdeći da se ustavna ravnopravnost i opstanak naroda isključivo brane kroz apsolutnu kontrolu nad Domom naroda Federacije BiH.
Međutim, unutar samog hrvatskog glasačkog korpusa ova homogenizacija ne prolazi bez otpora. Oporbene stranke, predvođene HDZ-om 1990 i Hrvatskim nacionalnim pomakom (HNP), kampanju usmjeravaju na ekonomski egzodus i korupciju.
Njihova ključna poruka javnosti, komunicirana kroz oporbene istupe, glasi da vladajuća struktura u Mostaru godinama koristi narativ o nacionalnoj ugroženosti isključivo kao paravan iza kojeg se skriva pljačka javnih poduzeća i sustavno pražnjenje hrvatskih krajeva.
Ništa manje bespoštedan rat ne vodi se ni unutar bošnjačkog političkog tkiva, gdje je sukob između Stranke demokratske akcije (SDA) i vladajuće koalicije “Trojke”, predvođene strankom Narod i Pravda (NiP), prerastao u političko istrebljenje. Bakir Izetbegović i SDA otvorili su kampanju teškom artiljerijom patriotskih optužbi.
Prema službenim predizbornim porukama, ključna teza stranke jest da je Trojka u protekle četiri godine “kapitulirala pred zahtjevima Zagreba i Beograda” i predala ključne državne resurse u ruke onih koji žele podjelu zemlje.
Ipak, uoči same kampanje, Izetbegović se našao pod žestokim udarom javnosti i političkih protivnika zbog kontroverzne izjave dane u Kiseljaku. On je, govoreći o povijesnim zaslugama svoje stranke, protekli rat u BiH definirao kao “građanski rat, rat koji je dobivao elemente građanskog rata, kroz agresiju koja se djelimično pretvarala i u građanski rat”.
Ova opaska poslužila je vladajućoj koaliciji za potpuni protunapad. Politički akteri Trojke, predvođeni NiP-om i SDP-om, odmah su reagirali optužbama da Izetbegović izravno “prekraja povijest” i relativizira sudske činjenice o agresiji i genocidu. Prema službenom priopćenju Naroda i Pravde, Izetbegović je dužan objasniti javnosti je li prihvaćanje retorike o građanskom ratu nova službena politika SDA radi pukih predizbornih interesa.
Istovremeno, Trojka uzvraća udarac otvaranjem afera iz višedesetljetne vladavine SDA. Oni kampanju temelje na prokazivanju duboke korupcije i nefunkcionalnosti sustava koji je SDA ostavila iza sebe, tvrdeći da su obitelj Izetbegović i njezini sateliti stvorili klijentelističku mrežu koja je državu oslabila iznutra više od bilo kojeg vanjskog neprijatelja.
Za to vrijeme, u Republici Srpskoj vlada stanje potpunog institucionalnog i političkog kaosa na relaciji između vladajućeg SNSD-a i fragmentirane oporbe. Činjenica da se Milorad Dodik zbog sudskih presuda u Sarajevu prvi put nakon tri desetljeća nije mogao naći na listama za najviše pojedinačne funkcije potpuno je poremetila predvidljivost izborne utrke.
Dodikov SNSD je u vatru gurnuo Savu Minića za predsjednika RS-a i Željku Cvijanović za državnu fotelju u Sarajevu. Kako prenosi RTS, sam Dodik je na otvaranju kampanje poslao poruku koja definira agresivan nastup stranke, izjavivši da mu je cilj “potpuno pomesti političku konkurenciju”.
Ipak, oporba je umjesto iskoraka u taj politički vakuum izabrala put samouništenja. Dok Srpska demokratska stranka (SDS) nastupa s kandidatima Brankom Blanušom i Marinkom Božovićem, obećavajući “spas od tiranije i privatizacije entiteta”, Nebojša Vukanović sa svojom Listom za pravdu i red vodi radikalnu antikorupcijsku kampanju koja podjednako udara i po režimu i po nesposobnoj oporbenoj garnituri.
Vrhunac apsurda predstavlja banjalučki gradonačelnik Draško Stanivuković, koji vodi posve autonomnu kampanju za poziciju budućeg premijera RS-a. Stanivuković otvoreno kalkulira i ignorira službene oporbene kandidate, čime je stvorio situaciju u kojoj unutar entitetske opozicije svatko ratuje protiv svakoga.
A to je ujedno i najmanji zajednički imenitelj ovih izbora.