Foto: bhrt.ba
Ove godine BiH obilježava trideset godina od prvih postratnih izbora. Za to vrijeme promijenilo se puno toga – međunarodni upravitelji, koalicije, politički saveznici, geopolitičke okolnosti, pa čak i generacije birača. Gotovo sve, osim načina na koji se zemljom upravlja.
Kada su međunarodni upravitelji, oličeni u Savjetu za implementaciju mira, odlučili da se prvi postratni izbori održe u septembru 1996. godine, vjerovalo se da će oni označiti “demokratsko rođenje zemlje”, ali i početak završetka međunarodne uprave nad zemljom, kako je doslovno navedeno u komunikeu sa sastanka u Firenci. Trideset godina kasnije međunarodna uprava je i dalje tu, a izbori su umjesto rješenja (p)ostali dio problema. Ideja da će održavanje izbora samo po sebi proizvesti demokratske institucije pokazala se kao jedna od najskupljih političkih iluzija poslijeratne BiH. Problem nije bio u tome što su izbori održani prerano. Problem je bio u uvjerenju da izbori sami po sebi mogu proizvesti demokratiju.
Nisu, međutim, svi dijelili optimizam međunarodnih upravitelja. Richard Holbrooke, glavni arhitekta Dejtonskog sporazuma i dobar poznavalac prilika u zemlji, i tada je imao dilemu – koliko izbori zapravo imaju smisla, ukoliko će na vlasti ostati iste retrogradne i duboko kriminalizovane snage.
Upravo tom dilemom nekoliko godina kasnije Fareed Zakaria započinje svoj danas već klasični esej o neoliberalnoj demokratiji. Njegova osnovna teza bila je jednostavna: izbori sami po sebi ne mogu proizvesti demokratiju. Naprotiv, bez vladavine prava, nezavisnih institucija i mehanizama političke odgovornosti, oni mogu postati sredstvo legitimizacije autoritarnih i korumpiranih političkih elita.
Brojati izborne cikluse nije naročito pouzdan način mjerenja demokratije. Da jeste, Sjeverna Koreja bi također mogla polagati pravo na demokratske kredencijale. Samuel Huntington zato je predložio jednostavan test tzv. „test dvostruke smjene” (engl. Two-Turnover Test): može li vlast izgubiti izbore? I može li prihvatiti taj poraz kao normalan dio političkog života? Ako može jednom, to je dobar znak. Ako može i drugi put, odnosno druga vlast, bivša opozicija, onda je demokratija vjerovatno zaživjela. Sve ostalo su nijanse.
BiH, naravno, ni izbliza nije položila ovaj test. Tokom protekle tri decenije izbori sami po sebi gotovo nikada nisu proizveli stvarnu smjenu političkih elita. Kada je do promjena dolazilo, one su uglavnom bile rezultat međunarodne intervencije ili specifičnih političkih okolnosti, a ne neposredne izborne volje građana.
RS vjerovatno predstavlja najilustrativniji primjer. Smjena vlasti krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih nije bila rezultat uobičajene demokratske dinamike, nego direktne intervencije međunarodne zajednice korištenjem bonskih ovlaštenja i otvorene političke i finansijske podrške tadašnjoj opoziciji. S druge strane, ni formiranje vlasti predvođene tzv. Trojkom teško da se može posmatrati kao potpuno autonoman ishod domaćeg demokratskog procesa, imajući u vidu aktivnu ulogu međunarodnih aktera.
Zašto BiH nije položila Huntingtonov test? Najlakše bi bilo odgovoriti – zbog izbornih krađa. Ali to bi bilo previše pojednostavljeno, a vjerovatno i pogrešno. Krađa glasova jeste problem, ali nije razlog zbog kojeg iste političke elite opstaju na vlasti već tri decenije. Najveća izborna manipulacija u BiH ne događa se na dan izbora. Ona traje između izbornih ciklusa.
Suština problema nije u biračkim odborima nego u načinu na koji funkcioniše politički sistem. Političke partije nisu ideološki profilisane organizacije koje se međusobno takmiče programima i javnim politikama. One funkcionišu kao klijentelističke mreže čiji je osnovni cilj kontrola države, jer kontrola države znači kontrolu nad poslovima u javnom sektoru, javnim nabavkama, subvencijama, koncesijama, regulatornim odlukama i svim drugim resursima koji omogućavaju reprodukciju političke moći.
Zato nije slučajno što se neposredno pred gotovo svaki izborni ciklus ponavlja isti obrazac. Plate u javnom sektoru rastu, uvode se novi dodaci i subvencije, povećavaju socijalna davanja, otvaraju javni radovi, zapošljava se ubrzanim tempom, a budžeti postaju instrument predizborne kampanje. Ovog ljeta gledali smo već poznati scenario – povećanje plata zaposlenima u javnom sektoru u RS i uvođenje boračkog dodatka u FBiH samo nekoliko mjeseci prije izbora. To nisu izolovani potezi. To je način na koji sistem funkcioniše.
Kada je država glavni resurs političkih partija, izbori više nisu mehanizam političke odgovornosti. Oni postaju mehanizam reprodukcije političke moći.
Ali ni to nije cijela priča. Da jeste, ovaj model odavno bi se urušio pod teretom vlastitih neuspjeha. BiH je posljednjih trideset godina proizvela dovoljno korupcijskih afera, ekonomskih promašaja i institucionalnih kriza da bi u svakoj konsolidovanoj demokratiji nekoliko puta promijenila vlast. To se, međutim, nije dogodilo. Zašto?
Zato što se političko natjecanje u BiH već odavno ne vodi oko toga ko bolje upravlja državom, nego oko toga ko uvjerljivije proizvodi osjećaj političke ugroženosti. Umjesto da izbori budu referendum o korupciji, javnim uslugama, obrazovanju, zdravstvu ili ekonomskom razvoju, oni se iznova pretvaraju u referendum o naciji, entitetu, ustavu ili nekoj novoj egzistencijalnoj krizi.
Korupcija uvijek izgubi izbore od patriotizma.
To je duboko manipulativan, ali sofisticiran mehanizam očuvanja političke moći. Građanin koji na izborima glasa kao pripadnik ugrožene etničke zajednice rijetko će istovremeno glasati kao poreski obveznik, korisnik zdravstvenog sistema ili roditelj čije dijete odlazi iz zemlje. Identitetska mobilizacija tako sistematski potiskuje političku odgovornost.
Paradoks bosanskohercegovačke politike jeste da se najglasnije političke bitke gotovo nikada ne vode oko onoga što je stvarni predmet političke moći. U javnosti dominiraju nacionalne teme, istorijske traume i permanentne političke krize, dok se iza te dimne zavjese odvija mnogo važniji proces – prvobitne akumulacije kapitala putem raspodjele javnih resursa i kontrole nad institucijama. Identitetske politike tako ne prikrivaju samo odsustvo javnih politika; one prikrivaju stvarnu političku ekonomiju moći. Iza kulisa, daleko od predizbornih skupova i televizijskih debata, odvija se borba različitih mreža moći za kontrolu države – partijskih oligarhija, tajkuna, organizovanog kriminala, vjerskih autoriteta i paraobvještajnog podzemlja. U tom smislu, identitetske politike nisu cilj same po sebi. One su politička tehnologija koja odvraća pažnju od pitanja zbog kojih bi vlast u svakoj funkcionalnoj i konsolidovanoj demokratiji mogla izgubiti izbore: korupcije, zarobljenih institucija, javnog novca i političke odgovornosti.
Uprkos svemu, predstojeći izbori mogli bi predstavljati važnu prekretnicu. Po prvi put od završetka rata izborni proces treba da bude proveden uz primjenu elektronske identifikacije birača, skeniranja glasačkih listića i elektronskog prenosa rezultata. Riječ je o najznačajnijoj reformi izbornog procesa u posljednje tri decenije koja bi, ukoliko bude dosljedno implementirana, trebalo u velikoj mjeri da ograniči prostor za manipulacije na biračkim mjestima, poveća transparentnost izbornog procesa i vrati dio narušenog povjerenja građana u izborni sistem.
Međutim, upravo tu treba biti oprezan s očekivanjima. BiH često pokušava duboko političke strukturne probleme riješiti tehničkim rješenjima. Elektronske tehnologije mogu zaštititi integritet glasa. Ne mogu osloboditi birača. Mogu unaprijediti regularnost izbora, ali promjena načina funkcionisanja političkog sistema složeniji je proces.
Predstojeći izbori zato predstavljaju važan test, ali ne samo novih izbornih tehnologija. Oni će pokazati da li je BiH konačno spremna napraviti prvi ozbiljan korak ka uspostavljanju integriteta izbornog procesa. To nije mala stvar. Naprotiv, riječ je o reformi koja je trebalo da bude provedena mnogo ranije.
Ali jednako je važno ne zaboraviti da demokratija ne počinje na biračkom mjestu. Ona počinje mnogo prije izbora – u nezavisnim institucijama, slobodnim medijima, profesionalnoj javnoj upravi i političkom sistemu, u kojem javni resursi nisu sredstvo za kupovinu političke lojalnosti. Sve dok država ostane najvažniji izborni plijen političkih partija, a identitetski sukobi najefikasniji način izbjegavanja političke odgovornosti, svaka izborna reforma će zahvatati tek dio problema.
Trideset godina nakon prvih postratnih izbora BiH možda konačno dobija pošteniji način brojanja glasova. Ostaje mnogo važnije pitanje – hoće li se konačno početi mijenjati politički sistem u pravcu da izbori zaista mogu uticati na način na koji se ovom zemljom upravlja?
Impuls