Foto: Transparency International BiH
Dakle, ozbiljna se sumnja kod evropskih nam prijatelja nadvila nad namjere političara da istinski žele da BiH uđe u EU.
Piše: Srđan Blagovčanin
U skorašnjem intervjuu šef EU delegacije u BiH i specijalni predstavnik EU u BiH, Luiđi Soreka, blagoizvolio je izjaviti kako „sve više sumnja da političari stvarno žele BiH u EU.“ Hm, pa dobro reći će prosječni konzument medijskih sadržaja, izjavio pa izjavio i šta s tim. A analitičniji konzument bi na to mogao dodati nije li Luiđi puki EUrokrata koji jednim okom dijagonalno iščitava fermane iz Brisela prije nego klikne dugme FWD prema nadležnim podređenim mu službenicima, a drugim okom gleda opcije za sljedeću poziciju u svojoj EUrokratskoj karijeri, pri tom otvorivši četvere oči da nešto baš dramatično ne uprska, makar i prejakom riječi – jer znamo da itekako i ona može „ubiti“ – karijeru u ovom slučaju.
Nije nama naravno Luiđi kao Luiđi uopšte toliko važan za ovu priču, više je zapravo riječ o tome da se ovdje radi o paradigmatičnom primjeru EU politika prema BIH, i da ne bi bilo zabune ovdje se ne misli samo na politike i pristupe EK, dakle u užem smislu, već na nešto što bi bio ujedno zbir i politika članica EU odnosno njihov najmanji zajednički sadržilac, koliko god to bilo nezahvalno uopšte konceptualizirati kao takvo.
Dakle, ozbiljna se sumnja kod evropskih nam prijatelja nadvila nad namjere političara da istinski žele da BiH uđe u EU. Sumnja sama po sebi je jako važna jer predstavlja ključni pokretač spoznaje i suštinski važan metodološki alat za preispitivanje i dokučivanje istine, ali i temelj kritičkog mišljenja. Tako da tu apsolutno treba pozdraviti ovakav duboko filozofski pristup podvrgavanja sumnji, uz prijateljsku sugestiju da se ipak pazi da ta sumnja ne preraste u radikalni skepticizam ili ne daj bože agnosticizam, što bi vodilo ka tome da spoznaja na primjer, postojanje boga ili početak svemira, ili u ovom slučaju opredjeljenje političara u BiH za EU, ljudskom umu ostane zauvijek nedokučiva.
Ipak, u ovom slučaju stvari nisu toliko radikalno nedokučive. Teško da je Luiđiju nedokučiva spoznaja da domaći političari ne žele pridruživanje BiH EU – dovoljno je da otvori izvještaje EK koje i njegovi službenici iz delegacije pišu, pa da shvati da ne samo da napretka nema već da se i stanje pogoršava i da je BiH nakon četvrt stoljeća “procesa integracija” najmanje spremna za članstvo od svih zemalja aspirantkinja, čak i onih kojih su perspektivu članstva dobile 2022. – Moldavije i Ukrajine.
Ovdje se radi zapravo o tome da su proces integracija kao i jezik, svojevrsni novogovor koji ga opisuje, postali puka forma bez sadržaja. Kada Luiđi kaže da ‘sumnja’ žele li političari u BiH u EU, svjedočimo čistom žižekovskom cinizmu. Radi se zapravo o tome da danas ideologija, u ovom slučaju EU integracija, ne funkcioniše kroz naivnost, nego kroz ciničnu distancu: svi vrlo dobro znaju da oni to ne žele jer je očigledno, ali se svi ponašaju kao da je sumnja još uvijek opravdana. Ta javna ‘sumnja’ nije nedostatak dokaza, već birokratski fetiš – nužna laž koja omogućuje da se predstava o integracijama nastavi, kako se ništa na terenu ne bi moralo promijeniti. Ako EU službeno prizna da lokalne elite ne žele u EU, onda cijeli proces i milioni eura na njega utrošeni gube svoj smisao postojanja. To bi onda otvorilo pitanje opravdanosti ovakvog pristupa EU. Ovako su svi sudionici u igri zadovoljni jer niko ne mora napraviti stvarne, bolne promjene.
Dakle, ova i ovakva tobožnja birokratska sumnja služi kao ljepilo koje drži svojevrsnu simulaciju procesa pridruživanja na okupu kao simptom duboke i iskrene cinične saradnje domaćih i evropskih elita.
Naivno bi bilo pitati zašto oštricu kritike usmjeriti prema licemjerju EU zvaničnika, umjesto isključivo prema lokalnim političkim kabadahijama čija je sabotaža i opstrukcija bolno očigledna. Odgovor je jednostavan i leži u činjenici da evropski cinizam nije tek pasivni posmatrač, već aktivni generator krize. Filozofski kazano, radi se o dijalektičkom suodnosu u kojem briselska simulacija procesa izravno hrani narativ lokalnih kabadahija. Kada EU diplomatija svjesno ignoriše očiglednu stvarnost u ime političke korektnosti, ona lokalnim populistima daje savršen argument za njihovu tezu: da Evropa nikada nije ni bila iskrena. To briselsko kalkulisanje s istinom dramatično urušava povjerenje građana, jer stvara opasnu prazninu u kojoj se gubi svaka ideja pravednosti i mogućnosti promjene. Dok je za briselsku birokratiju i domaće elite evropski put tek administrativni proces – prostor za besmislena nadmudrivanja – za običnog čovjeka u BiH to pitanje je ogoljeno do srži. Pridruživanje Uniji za građane nije spekulativno i ideološko, već vrlo opipljivo egzistencijalno pitanje preživljavanja, opstanka i dostojanstvenog života. Kritizirati EU licemjerje stoga nije odvraćanje pogleda s lokalnih kabadahija, već prokazivanje sistema koji im omogućuje da vladaju, dok se ljudska egzistencija pretvara u kolateralnu žrtvu njihove zajedničke predstave.
Upravo ta zajednička predstava se ne odvija u apstrakciji. Dva primjera izabrana nasumično, samo jer su skorašnji, jako dobro ilustruju kako se manifestuje ta predstava, a mogu se svesti na cinično izmijenjeni klasični princip: građanima se nude „igre“ dok se prešućuje krađa „hljeba.“
Prva takva ogoljena manifestacija „igara“ odigrala se nedavno, kroz projekt izgradnje Centra za kulturne i kreativne industrije u Banjoj Luci. Kada šef EU delegacije službeno promoviše ovakav projekt uoči izbora, on zapravo grubu i disfunkcionalnu političku, ali i lokalnu urbanističku zbilju, maskira najavama privlačnih, kreativnih sadržaja. Međutim, politički efekt ovog čina daleko je opasniji: izravnim pojavljivanjem uz lokalnog lidera (za ovu priču ne manje važno – koji vlastite građane kao gradonačelnik brutalno ignoriše pretvorivši grad u svojevorsno vlastito i tajkunsko igralište urbanističkog haosa), šef delegacije uzima učešće u očiglednoj preuranjenoj funkcionerskoj kampanji Draška Stanivukovića. Time se brutalno gazi elementarni aksiološki princip „Do No Harm“ (ne nanosi štetu) koji bi morao biti ustav svake međunarodne pomoći. Uplitanjem u lokalni politički teatar, EU cementira poziciju moćnika i šalje poruku da su briselski dužnosnici spremni biti scenografija lokalnim kabadahijama u borbi za moć, dok se ta scenografija finansira evropskim novcem.
S druge strane, tamo gdje estetika i kultura ustupaju mjesto čistom kapitalu – tamo gdje se nalazi stvarni narodni „hljeb“ – strategija EU se mijenja iz aktivnog sudjelovanja u sistematsko odsustvo. To se najbolje vidi na primjeru strašnih zloupotreba i mahinacija pri izgradnji autoceste kroz Federaciju BiH (Koridor Vc). Dok Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) i Evropska investiciona banka (EIB), obustavljaja finansiranja i ukazuju na višemilionske nepravilnosti, EU delegacija o tome upadljivo šuti, iako Vlada FBiH odbija da smjeni lica za koja postoji osnovana sumnja da su uključena u ilegalne aktivmosti, a premijer FBiH optužuje EIB i EBRD za neodgovornost. Ova šutnja nije neutralnost i prepuštanje da “institucije rade svoj posao”; ona je, zapravo svojevrsno saučesništvo. Ovdje se zapravo radi o tome da se demonstrira radikalni rascjep između svojih deklarativnih vrijednosti (vladavina prava) i stvarnih praksi na terenu.
Ova dva recentna primjera simbioza, predizborne asistencije s jedne, i okretanja glave od sistemskog kriminala s druge strane, savršeno objašnjavaju zašto je nedavna Luiđijeva izjava u kojoj on „sumnja“ žele li političari u BiH stvarno u EU, zapravo vrhunac onoga što se može nazvati cinizmom izdignutim u ravan ideologije. Ta javna „sumnja“ nije nedostatak empirijskih dokaza, već klasični fetišistički mehanizam poricanja koji glasi: „Znam vrlo dobro da ne žele, ali se ipak ponašam kao da samo sumnjam.“ U ovom političkom teatru, birokratska sumnja funkcioniše kao štit protiv onoga što Žižek, naziva traumatičnim susretom s Realnim. Istina je, naime, politički previše neugodna, skupa i opasna. Priznati očigledno – da domaće kabadahije nikada neće uvesti zemlju u EU jer bi time ukinule vlastiti izvor bezvlašća i vlastite neograničene moći – značilo bi srušiti cjelokupnu briselsku mašineriju simulacije, ukinuti opravdanje za beskrajne mandate, fondove i reformske agende od kojih obje elite parazitiraju. Zato svjedočimo ciničnom paktu: dok građani plaćaju egzistencijalnu cijenu, BiH političari simuliraju reforme, EU simulira proces eurointegracija, a ritualna sumnja služi kao nužna laž koja ovaj perverzni spektakl održava na životu.
Impuls