Ilustracija Jelena Žilić
Jesen je sezona papaka u Republici Srpskoj. Papka je na sve strane, ali u skupštini je najjača tezga. Sve u duhu našeg naroda što bi rekao slavni poštovalac Egziperijevog lika i djela. Papcima se ove sezone trguje pojedinačno, ali popusti su na veću količinu –na par, na grupu, na klub, na stranku. Cijene nikad niže, ali ni roba nikada kvarljivija. Gužvi pred tezgama nema – kupac je unaprijed poznat.
Piše: Miljan Kovač
Do tradicije se ipak drži pa se ništa bitnije nije promijenilo od otvaranja prve sezone papkarenja u Narodnoj skupštini u jesen 2014.
Prvi skupštinski papak odavno nije na domaćem tržištu.
Neko će se sjetiti da je njemu i njegovom partneru vrijednost pala odmah nakon kupoprodaje pa su zamijenjeni sa dva druga sigurnija papka. Karijera mu ipak nije propala. Naprotiv, rasla je vrtoglavom brzinom i prelila se na susjedne zemlje. Eno ga u Beogradu predvodi herojsku odbranu TV Informera, ostatka tamošnjeg režima koji je Studentska lista nedavno na izborima razbila na paramparčad.
Nekim papcima je pošlo za rukom da se prodaju, preprodaju, pa opet preprodaju i tako u nedogled.
Pitate se kako?
Tajna ovog uspjeha ne zavisi samo od njih – već od onih koji im od izbora do izbora ukazuju povjerenje bez obzira na to što su ih toliko puta „obmanuli“ mijenjajući partijske dresove nakon izbora. Ne radi se zapravo o stvarnoj obmani – jer da je tako onda bi ih obmanuti kaznili uskraćivanjem podrške ili u najmanju ruku postupali s njima kao što se postupa s prevarantima. Za ćutanje i saginjanje glave pred prevarantima – nema drugog objašnjenja nego da prevare nije ni bilo. Oni koji se ne bune nisu ni glasali za programe, ili ne daj bože ideologije – glasali su za trenutnu ličnu korist, bila ona par stotina maraka, mlaka piva, ili posao „preko veze“. Bez i najmanje pomisli na „opšte dobro“, pa ni na vlastitu budućnost. Iz čiste sebičnosti koju u pravilu prati kratka pamet i nimalo stida. Sada uglavnom foliraju blagu ljutnju, lažno čuđenje, sve loše igrajući ulogu žrtve. Papkarenje je čudan sport.
Ono kolektivno je još izdašnije. Ono kada „opozicione“ stranke i njihovi lideri glume velike protivnike režima, a njegove protagoniste časte najpogrdnijim imenima, optužbama za pljačku i izdaju pa onda s istim tim „kriminalcima“, „izdajnicima“, „lažovima“ i „prevarantima“ razgovaraju o zajedničkom nastupu, dok ispod klupe zajedno sklapaju dilove, časte tajkune javnim površinama i javnim parama. Postoji i ono hibridno papkarenje, koje je čini se ove jeseni aktuelno. Kada na listu kandidata za skupštinu staviš slavne papke, poznate kriminalce, ambiciozne prevrtljivce pa se nakon izbora kao čudiš što su prešli na drugu stranu.
Najlakše bi bilo svu krivicu svaliti na preletače, pojedince koji nakon što na listi stranke koja se deklariše kao opoziciona osvoje mandat, pa ga onda dobro „utope“ kod vlasti uz dobru naknadu, vrlo često neku visoku i dobro plaćenu poziciju. Ali, kako pored već pomenutih prodavača glasova koji dobrovoljno pristaju na navodnu „prevaru“, izbjeći odgovornost onih koji su takve kandidovali na svojim listama. Tvrdili za njih u predizbornoj kampanji da su najčasniji, najpošteniji, najsposobniji… Je li glupo pitati hoće li onaj ko je potpisao takve liste preuzeti odgovornost ili ne daj bože podnijeti ostavku, povući se iz politike? U slučaju naših lidera dvije najveće opozicione stranke PSS-a i SDS-a, ovakvo pitanje zvuči naivno. Draško Stanivuković i njegovi najbliži saradnici ne negiraju ni da su i sami spremni razgovarati s Dodikom o zajedničkom nastupu u Sarajevu, dakle otvorenom koaliranju. Šta tek očekivati od Branka Blanuše koji je odmah nakon što je dobio kandidaturu za predsjednika RS potrčao kod Milorada Dodika da traži pare za izbore, što je i sam priznao. Ćutao bi da ga tamo nisu snimili i snimak pred izbore plasirali u javnost.
I zamislite sada apsurda – Blanuša ne želi da se sastaje s Dodikom u stranačkim prostorijama! Tako je navedeno u njegovom odgovoru na Dodikov posljednji poziv na sastanak na koji su pozvani i SDS i PSS. U odgovoru koji je stigao iz SDS-a mole Dodika za novi termin sastanka u Narodnoj skupštini ili zgradi Vlade RS. Vjerovali ili ne, ali ni Dodik nije mogao sakriti čuđenje zbog ovakvog odgovora.
Dakle „opozicija“ koja godinama s pravom zamjera Dodiku što partijske sastanke održava u zgradama institucija RS i zato što kabinet predsjednika RS koristi čak i nakon što mu je prestao mandat sada od istog traži da zajednički stranački sastanak održe u jednoj od institucija.
Da utvrdimo – Branku Blanuši koji je kao predsjednik stranke i kandidat za predsjednika RS održao tajni sastanak s Miloradom Dodikom i njegovim sinom u sjedištu SNSD-a, sad smeta da javno, legalno, legitimno delegacije dvije stranke održe sastanak u stranačkim prostorijama!?
Teatar apsurda u RS promijenio je stranu. Sada su „opozicionari“ njegovi glasni protagonisti. Uslov za stvarne promjene ovdje jeste da se s tim krug i zatvori. Posljednja linije odbrane režima u vidu lažne opozicije ubrzano se topi, što individualnim što kolektivnim i konačnim utapanjem u Dodikovu režimsku baruštinu. I do sada su se oni po istoj brčkali. Ispočetka stidljivo po plićaku, sada već nezaustavljivo klize u zagrljaj glavnom plivaču što ih raširenih ruku čeka na najdubljem mjestu.
I tako je najbolje za sve.
Vlada nacionalnog jedinstva u koju bi s Dodikovim trabantima ušli i SDS i PSS bila bi vrlo značajan korak za ozbiljne demokratske promjene u RS. Naravno, ne zato što bi takva vlada išta korisno za ovaj narod uradila – već što onda niko ne bi imao zablude o lažnoj opoziciji koja ovdje decenijama nosi promjene, a zapravo donosi produženje života režimu, kao brana od ozbiljne demokratske alternative.
Kada te brane ne bude promjene su neminovne. Na to ukazuju i rezultati izbora održanih 4. oktobra ove godine. Jasno je da je Dodikov SNSD dobio značajno manje glasova nego u prethodnim izbornim ciklusima – a ima više izabranih poslanika nego ranije. Razlog je prost – mnogo je onih koji ne podržavaju vlast, po mnogim pokazateljima većina. Isti ti u ovakvoj opoziciji nisu prepoznali alternativu. I kako god zvučalo to budi nadu da je ovaj narod počeo da se otrežnjuje. To znači da će promjene ovdje biti moguće i to brže nego što mnogi misle kada se kao antipod vlasti pojave opcije poput Studentske liste u Srbiji. Bez političke prošlosti, bez ofucanih lažnih opozicionara.
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls