Ilustracija Jelena Žilić
Ispričaću vam jedan vic. Lutalica nabasa na zapušteni dvorac u šumi, pokuca na vrata, otvori mu bljedunjavi batler. Uplašen upita: “ima li u ovom dvorcu duhova”? “Ja već tristo godina ovdje služim i ni jednog nisam vidio”, odgovori batler.
Piše: Miljan Kovač
Gledam juče Branka Blanušu kako nakon sjednice Predsjedništva SDS-a, prve od istorijskog poraza stranke na čijem je čelu, s ponosom kaže da o njegovoj ostavci nije raspravljano niti je nudio. “Cilj je da vidimo koji su bili naši nedostaci na izborima”, poentira čovjek koji je za manje od godinu dana tri puta izgubio izbore za istu poziciju. I sve to izgovara okružen istim onima koji su mu nesebično pomagali u guranju te stranke u propast na izborima.
Mogli bi profesor Blanuša i njegovi saradnici da se pogledaju u ogledalo i vide “koji su to bili nedostaci na izborima”, ali duhovi se ne vide u ogledalu. Politički duh je postao onoga trenutka kada je na organima sopstvene stranke glasao protiv vlastite kandidature i podržao kandidaturu Draška Stanivukovića, valjda “u duhu našeg naroda”. Zaista previse je ovdje duhova. Sreću se čak i po liftovima. Duhova je po svuda, a dobrog duha nigdje. Interesantno, a nije čak ni duhovito.
Umalo da kao politički duh prošle godine završi i Milorad Dodik, bar tako se činilo. Još jednom je, ipak, dokazao da ima bar devet političkih života, mada se ni on ne voli pogledati u ogledalo. Eno ga opet u sedlu – pobijedio na izborima iako na njima nije ni učestvovao. Istina, pomogao mu je malo i Veliki duh sa one strane okeana. Pitanje je kako bi se nakon antiustavnih vratolomija kojim nas je, bar se tako činilo, doveo na ivicu oružanog sukoba, proveo da je neki drugi duh vladao Amerikom. Mada je pitanje da li bi se usudio i zaigrati tu opasnu igru. Ovako odigrao je kako on to najbolje zna, onako tipično švercerski – digao veliku frku na pijaci, zagalamio da skrene pažnju na sebe, pa pljunuo u dlan i pružio ruku. Dobra nagodba. Njega ništa nije koštalo, jer mi svi plaćamo ceh. Energijom, rudama, rijekama, šumama, budućnosti o kojoj se rijetko ko usudi i razmišljati.
Istina, činilo se da se zaigrao, da je krenuo na put bez povratka.
Nekada sam baš na ovom mjestu pisao o tome kako tzv. opozicija čeka da Dodik “padne s bicikla”. Otišli su korak dalje – on je već uveliko padao, a oni su pritrčali i pridržali ga. Padao je mjesecima, dok gore pomenuta nagodba nije postignuta, bilo je i vremena i mogućnosti koje je ozbiljna opozicija mogla iskoristiti. Umjesto toga, šta su vajni “opozicionari”, radili? Čast rijetkim izuzecima, većina je uglavnom igrala poznatu gubitničku igru “nacionalnog jedinstva”, osuđujući sankcije protiv Dodika, jer ta igra podrazumijeva da uvijek podržavaš “naše”, a Dodik je, očito njihov, pardon oni njegovi. I tu nema dileme – više mu koristi takva opozicija nego svi koalicioni partneri zajedno. Ne mislim tu naravno na njegove koalicione partnere sa državnog nivoa – Dragan Čović i Bakir Izetbegović ga nikada nisu iznevjerili. Nije, ruku na srce, ni famozna Trojka. Trojkaši sada zapomažu što ih je SDA pomela na izborima, i ne pada im na pamet, baš kao ni dobrom duhu s početka ove price, da se pogledaju u ogledalo, a tamo bi svašta vidjeli. Dok nariču nad sudbinom države koja je opet u rukama Dodika, Čovića i Izetbegovića, zaboravljaju koliko su sami doprinijeli takvoj situaciji. Možda samo da se sjete ko je i kako u skupštini Republike Srpske dao Dodiku da u Domu naroda Bosne i Hercegovine kada god poželi blokira državu!? Da ne pričamo o Nikšićevim i Konakovićem komplimentima upućivanim Dodiku u fazi formiranja sada odlazeće vlasti. Mogli bi im valjati. Pogotovo Nikšiću, pošto se na sva usta govori o mogućem ulasku SDP-a u koaliciju sa “rušiteljima države”. Pardon, oni su u toj koaliciji bili i protekle četiri godine, pa zašto onda ne bi u naredne četiri bili podrška “mrskoj”, “kriminalnoj” SDA i Bakiru Izetbegoviću!?
Nego kad smo već kod formiranja vlasti na nivou BiH, svi ste čuli izjavu Milorada Dodika o dogovoru sa Stanivukovićem i Blanušom o koaliciji na državnom nivou – jeste li čuli da je iko iz “opozicionih” redova to odlučno odbacio? Nisam ni ja.
Blanuša nakon sjednice Predsjedništva SDS-a o tome nije rekao ni riječi. Moguće da ni to nije bila tema jučerašnjeg sastanka ili, Blanuša opet “nema stav”, nije ga dobio.
Nije ga imao ni po pitanju skorih izbora u Srbiji, pa je naglasio da “neće davati nikakv lični stav”.
Čime je zapravo sve rekao. Valja mu čuvati “nacionalno jedinstvo” sa Dodikom koji je odmah poslije ovdašnjih izbora potrčao u Beograd da podrži Vučića, sa Draškom Stanivukovićem, koji ne krije svoje simpatije prema tamošnjem režimu, al i sa svojim “čuvarima leđa” iz Istočnog Sarajeva rado viđenim u Ćacilendu – valjda zadnjem ponoru svakojakog ološa usred Beograda. Neki od njih su se na tom zlom mjestu fotografisali sa licima debelih kriminalnih dosjea dok su kriminalci i Vučićeva partijska policija prebijali studente i druge građane pobunjene protiv tamošnjeg kriminalnog režima.
Nije Blanuša, valjda zato imao stav ni kada je nekidan Dodikova policija izdala sramnu zabranu održavanja skupa podrške srpskim studentima u Banjaluci.
Nije se oglasio ni gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković. A i zašto bi, njihov stav je odavno poznat – čuvati ćaci jedinstvo dok se čeka zvaničan Dodikov poziv na jedinstveno djelovanje. Na svim nivoima što da ne!? Dosta je bilo šaputanja po liftovima i hodnicima.
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls