Ilustracija Jelena Žilić
Višegodišnja pljačka i nemar u energetskom sektoru pomutili su ugovorene dilove vlasti i investitora. Krpljenje rupa će svakako platiti građani, ali za to su i glasali.
Piše: Jelena Jevđenić
Firma „Alcoa“ u Australiji rudarila boksit, krčila šumu i kopala izvan dozvoljenih zona. Uništila više od 2.000 hektara šume pa kažnjena s 55 miliona dolara ove godine. Uz to naloženo je investitoru i finansiranje ekološke obnove i strogo ograničeno dalje širenje kopa.
Na drugoj strani planete, firma „Drvo-export“ rudari (s upitnim dozvolama) na Bukovoj Kosi kod Prijedora. Izašla iz dozvoljenih granica kopa, a kažnjena je tako što će proširiti kop.
E, da je Alcoi Vlada Republike Srpske, umjesto kazne od 55 miliona, dobili bi nove dozvole i garancije da prošire kop, a sav taj iskopani boksit i jalovinu bi na kraju kupila domaća termoelektrana, da se „spasi“ od nestašice.
Kada se pregledaju dozvole za rudnik na Bukovoj Kosi i laiku je jasno da su od početka mutne radnje. Da ne napišem kriminalne.
„Drvo-export“ je dobio koncesiju na 46 hektara do 2034. godine. Ali istovremeno i ekološku dozvolu za kopanje na samo 9, 5 hektara.
Time je investitor u startu bio oslobođen izrade studije uticaja na životnu sredinu, jer ona, po našim zakonima nije potrebna ako se rudari na prostoru do 10 hektara. Iako je i to upitno, jer rudnik na Bukovoj Kosi je u gusto naseljenom području.
Nemojte još iksirati ovaj tekst, radnja tek ulazi u svoj zaplet.
Nakon što je inspekcija ove jeseni izašla na teren i utvrdila da je „Drvo-export“ izašao iz dozvoljenih granica kopa, umjesto kazne, ova firma je nagrađena.
Sada traže ekološku dozvolu da rudare na svih 46 hektara. I dobiće je.
To znači da će morati raditi i studiju uticaja na životnu sredinu.
Pošto je izrada studije uticaja mrska i za investitore, a čini se i institucije RS, znači da je muka natjerala.
Da budem blaga, to znači da se da naslutiti da je prvobitna dozvola za samo 9, 5 hektara za kopanje, u okviru koncesije od 46 hektara, bilo samo izbjegavanje izrade studije uticaja. Išlo bi to tako, devet po devet hektara i i na kraju bi na papiru imali četiri netaknute zelene oaze, a na terenu kratere veće od rupa u zakonu.
A onda se desio Ugljevik.
Taj prokleti Ugljevik već godinama ne da mira Vladi RS. Taman kad pomisle da su sve zakrpili, iskoči nova rupa od stotinu miliona.
Prvo taj arbitražni spor sa Slovenijom, uz dug od 150 miliona eura.
Pa isplata preko 300 miliona maraka Serdarovu za fantomsko energetsko uzdizanje RS koje se nikad nije desilo, a nije ni bilo planirano da se desi, da se ne pravimo naivni.
Zatim dugogodišnja nestašica uglja, štrajkovi radnika, sistem za odsumporavanje od 80 miliona eura koji uglavnom ne radi te neriješeni imovinsko-pravni odnosi za eksploataciju „Istok 2“.
Na sve to, TE Ugljevik u oktobru staje s radom na dvije sedmice.
Tada počinje dovlačenje uglja iz bilo koje rudarske rupe u RS. I ekspresna zaduženja i legalizacija svih kopova.
A kada se radi ovako na brzinu, da se zakrpi ono što je godinama pljačkano i uništavano, onda i „spas“ izgleda kao da požar gasite benzinom.
Otkrili su da je ugalj iz Bukove Kose pun sumpora od kojeg pucaju cijevi u kotlu.
Ma nemoguće, pa da je bar neko upozorio da ugalj iz Bukove Kose ima velike količine sumpora u sebi…
Samo što jeste upozoravano na to od prvog dana kada je počela priča da bi rudarili na Bukovoj Kosi. Mještani, ekolozi i rudarski inženjeri. Još prije 50- 60 godina kada su rađena ispitivanja utvrđeno je da ima od 11 do 13 % sumpora. U prevodu ugalj sa Bukove Kose je opasan za upotrebu jer dolazi do eksplozija zbog velikog procenta sumpora.
Onaj skupi sistem za odsumporavanje projektovan za maksimalno pet odsto sumpora.
Doduše, direktor Žarko Novaković nas je sve umirio genijalnim objašnjenjem, da nema nikakve opasnosti po zdravlje ljudi jer je dimnjak visok preko 300 metara, a i Ugljevika svakako nema na mapi zagađenja. Zaboravio je samo dodati da visoki dimnjak ne uništava sumpor, nego ga samo šalje malo dalje, na glave komšijama u Semberiji, Srbiji i Evropi.
No dobro, to je odgovor sukladan radu našeg državnog aparata već zadnjih 20 godina.
Paradoks je potpun, svi se radujemo spašavanju Ugljevika, jer bez Ugljevika smo u problemu, pa na kraju svi jedva čekamo da se ova trovačnica spasi. Samo, ovakvim „spašavanjem“ preko leđa prirode i građana spašavaju svoje fotelje i promašene odluke.
Kolumne „Zeleni talas” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls
