Umjetnica Isidora Branković: Mašta je spasenje od ovog svijeta

Foto: Dalibor Danilović

Da maštom možemo mijenjati stvarnost u kojoj živimo, da hrabrošću možemo ostvariti ideje pokazuje mlada, talentovana umjetnica Isidora Branković koja je svoje carstvo snova pretočila u galeriju “Vagon” s željom da pruži podršku mladim umjetnicima.

Autorica: Ilijana Božić

Ova mlada žena nije željela da sjedi skrštenih ruku, ona je htjela da svoje snove pretvori u stvarnost. Ona nije željela da se prepusti slučaju, nego je hrabro zakoračila u život s idejom da na tom putu pomogne i svojim mladim kolegama koji u Banjaluci nemaju dovoljno prostora za prikazivanje radova. Isidora Branković trenutno završava intermedijalnu umjetnost na Akademiju umjetnosti u Banjaluci, a galeriju “Vagon” je otvorila prije šest mjeseci postavkom “Plač epizodista” kojom je željela da prikaže euforiju i adrenalin koji obuzme čovjeka kada mu se u životu pruži prilika da postane samo dio jedne uspješne životne role, ali i onaj momenat kad shvati da je to bila samo jedna takva rola. Kako kaže baš takvi ljudi, ti epizodisti predmet su njenog interesovanja. Kroz svoje radove ona propituje sebe kao ženu u današnjem društvu, ali svaki njen rad nosi i određenu notu rodne ravnopravnosti.

Foto: Dalibor Danilović

U razgovoru za “Impuls” pričale smo o njenim idejama, mašti i pokretačima koji su je doveli do “Vagona”, ali i o performansu, posebnoj oblasti u umjetnosti, koja je u posljednje vrijeme ono što je ispunjava i što joj budi kreativnost.

-Mašta je sastavni dio mog života i postojanja, i to je ono što me konstantno tjera da idem dalje. Mašta me odmara, ona me inspiriše. Uvijek sam smatrala da je mašta moje spasenje od ovog svijeta – riječi su kojima je Isidora počela razgovor za naš portal.

Kako razgovarati sa Isidorom a ne dotaći se umjetnosti koja je srasla sa njenim identitetom.

-Da, umjetnost je srasla sa mojim postojanjem i ona me konstantno bilda energijom i ja stalno imam višak energije. Mislim da kad bih se bavila samo jednom stvari ili jednom oblasti u umjetnosti ja bih umrla – objasnila je Brankovićeva.

Vođena tom energijom i željom da povede još ljudi putem ostvarenja snova pokrenula je galeriju “Vagon”.

-Željela sam da zajedno stvaramo mogućnosti, da zajedno vidimo neki put i širu sliku. Željela sam da maštom i hrabrošću, koja ne dozvoljava da se okuje pravilima, ohrabrim umjetnike koji zaista imaju potencijal. Da pokažemo da pravila u umjetnosti ne treba da postoje i da je umjetnost ono što je svojstveno-rekla je ona.

Objasnila je da je ideja za pokretanje galerije proistekla iz misli da umjetnici moraju da imaju prostor koji će osjećati i cijeniti njihov dar, ali koji će im i pomoći da izađu iz anonimnosti.

-Koliko god bili kvalitetni teško ovdje ljudi izlaze iz tog lokalnog segmenta. Međutim otkad se otvorila galerija mnogo ljudi van Bosne i Hercegovine zna za nas, piše nam, želi saradnju sa nama i to je nešto što sam smatrala da ću da ostvarim krajem iduće godine a srećom desilo se kroz par mjeseci – ispričala je ona.

Naglasila je da u 2023. godini planiraju da dovedu interesantne goste u Banjaluku, te da naše umjetnike predstave van Banjaluke, odnosno van BiH. Prema njenim riječima najjaču saradnju trenutno ostvaruje sa Beogradom, ali tokom 2023. godine u “Vagon” će dolaziti umjetnici iz Holandije, Srbije, Hrvatske i drugih zemalja.

-Umjetnici koji su do sad izlagali i sa kojima sarađujem su sjajni. Fukncionišemo timski i nema nikakve hijerarhije među nama. Oni imaju povjerenja u ovo sve, što je veoma važno i svi se trude da doprinesu što je više moguće – ispričala je Brankovićeva.

Njen cilj je da galerija mlade umjetnike tržišno i umjetnički izmjesti iz BiH.

-Uskoro ćemo pustiti veb šop da ljudi mogu da podstaknu umjetnike, jer najvažnije je da umjetnici mogu od svog rada da žive. Smatrala sam da prvo treba da se stvori brend, da galerija treba da postane prepoznatljiva, da se zna da tu rade mladi umjetnici pa da onda dođe do prodaje i šopa na kojem ljudi mogu vidjeti djela i naručiti ih-rekla je ona.

Umjetnici i “Vagon”

U “Vagonu” se za svega šest mjeseci predstavilo mnogo mladih umjetnika kojima je ova galerija stvorila priliku da široj javnosti predstave svoj rad. Nakon postavke “Plač epizodista”, tokom juna 2022. godine otvorena je sjajna izložba “Živjela cuga” mlade slikarke Danijele Mihić, koja je ovom postavkom skrenula pažnju na problem alkoholizma u našem društvu, ali i opomenula da je mentalna higijena veoma važna.

Nakon Mihićeve, prostor je dobila Irma Beširević iz Švedske koja je predstavila postavku “F603, možda, kanske maybe” kojom je progovorila o bitnosti mentalnog zdravlja čovjeka i posljedicama koje je na psihu ostavio korona virus.

Narednih mjeseci “Vagon” je nastavio da ispunjava misiju i ideju koja ga je i pokrenula pa je tako otvorena i izložba Tajane Dedović Starović pod nazivom “Mamasita” kojom je ova umjetnica istraživala višeznačnost pojma ljepote žene savremenog doba.

Potom je postavljena izložba “Simulacija lakoće” Ognjena Miloševića koji je serijom minijaturnih fotografija, na kojima su idilični predjeli iz prirode, preispitivao ljudsku potrebu za bjegom od stvarnosti.

Takođe, u galeriji su održani i “Dani performansa” koji su trajali od 23. do 27. jula. Tako je Galina Mitrović izvela performans “Samo se spremam”, Nikola Tomić “Malo zeleniša”, Maja Šarenac “Preobražaj”, Irma Beširević “Kartica ističe 05/24” i Isidora Branković “Vidiš li se između usana”.

U “Vagonu” je trenutno otvorena postavka Nikole Tomića “Na nišanu”, a nedavno je realizovano predavanje kustoskinje Jovane Trifuljesko, ali i triptih performans “Tu spas za sve nas” Isidore Branković.

Performans

Performans je ono što zaokuplja pažnju Isidore Branković i što joj daje posebnu energiju. Ona je nedavno izvela performans u gradskom prevozu, odnosno u autobusu broj 14 u Banjaluci, gdje je pjevala narodnu pjesmu “Hajde Jano” i osmatrala i osluškivala reakcije putnika.

Foto: Dalibor Danilović

Razgovarale smo o tome, pa je Isidora ispričala kako joj ljudi često govore da performans nije umjetnost i pitaju je u čemu je poenta.

-Kada me to pitaju ja im odgovorim pitanjem: U čemu je poenta muzike ili pozorišta? Poenta je da se osjeti nešto i to je zajedničko svim granama umjetnosti. Uvijek mi je bilo interesantno posmatrati način na koji neko nešto radi. Recimo neke stvari koje se nama čine svakodnevne, naprimjer posmatrati majku kako kuha ručak. Kad bi tu radnju izmjestili u neki drugi prostor to bi ljude natjeralo da je posmatraju. Zamislite proces kroz koji jedna majka prolazi. Došla je s posla, umorna je, pravi ručak, sjecka mrkvu. Mene zanima o čemu ona razmišlja dok to radi. I kad čovjek obrati pažnju na to može da dobije osjećaj da gleda performans, jer se u svakom pokretu mogu osjetiti emocije i misaoni procesi. Može se vidjeti da li je osoba nervozna ili nije, kroz šta je prošla danas i kakav joj je život – objasnila je Brankovićeva.

Kako je kazala baš to joj je zanimljivo jer smatra da je performans najiskreniji vid umjetničkog izlaganja, jer sebe u njemu vidi kao neki kanal između umjetnosti i publike.

-Performans ti pruža hrabrost da se ogoliš i konstantno si ogoljen dok ga radiš. Taj proces zovem čistilište. Taj osjećaj mi se ranije budio dok sam slikala, jer mi je prijalo da moje čistilište bude u moja četiri zida. Ali ovo javno pročišćavanje je nešto posebno – rekla je Brankovićeva.

Govoreći o tome ispričala je da su to sve njeni misaoni procesi, nešto što nju u određenom periodu života mori ili je zanima, ili je to prosto neka društvna pojava za koju smatra da je bitno da o njoj govori.

-Nekad sam emotivnija, nekad hoću više sebe da prikažem. Tako je ovaj triptih performansa do sad najličniji. Posebno zbog mjesta na kojima su se događali. To je ono kako moj život izgleda i šta ja iz dubine duše preferiram. Tako sam krenula sa performansom u javnom prevozu, pa je idući performans bio na Medenom polju, odnosno ispod mosta u Česmi jer je to moje mjesto stvaranja. Tu je živjela moja baka koja je bila moja omiljena osoba na svijetu i izvesti performans preko puta njene kuće, na mjestu gdje sam odrasla i gdje se sve stvorilo što je danas, za mene je baš poseban događaj. Treći performans je bio u galeriji “Vagon” i time sam naprvila krug koji govori gdje sam zapravo ja u ovom svijetu-objasnila je Isidora.

Foto: Dalibor Danilović

Pričale smo i o tom ogoljavanju duše, o hrabrosti da ono što je u tebi ogoliš pred ljudima, pa je Isidora otkrila da ju pred performans obuzme strah.

-Tu prosto nastane trenutak abnormalnog straha i momenta kad preskočiš taj strah, onda nastaje čišćenje. To je poseban osjećaj, ali veoma teško je prevaliti tu granicu. Najposebniji je tih par trenutaka pred performans i kad se taj strah preskoči, to je nevjerovatno oslobođenje – zaključila je Isidora.

Isidora Branković želi da pokaže mladim umjetnicima da nisu sami i da im olakša put do ostvarenja snova.

Impuls

“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.