Gordana Pilipović – Foto: Impuls
Razum, čestitost, empatija i moralna odgovornost: to je “oružje” kojim je Gordana Pilipović, sestra trojice poginulih boraca Vojske Republike Srpske, stala u kraj političkim prepucavanjima i međuetničkim tenzijama u Novom Gradu.
Razgovarala: Milkica Milojević
Dogodilo se to krajem prošle godine. Požar je, podsjećamo, potpalila lokalna vlast, koja je 30 godina nakon okončanja rata odlučila da oda počast Dušanu, Bori i Dragi Marčeti. Odlučeno je da najduža ulica u Novom Gradu, Radnička ulica, promijeni ime i da se ubuduće zove Ulica braće Marčeta, po poginulim srpskim borcima.
Ali u toj ulici, u naselju Prekosanje, žive Bošnjaci povratnici. Oni su tu odluku doživjeli kao provokaciju i udar na njihovo dostojanstvo. Protesti su trajali danima, mir i suživot su bili ugroženi.
A onda je na scenu stupila sestra Gordana Pilipović, rođena Marčeta, jedini živi potomak nekad brojne porodice. Presavila je tabak i zatražila od načelnika opštine i skupštine opštine da povuku tu odluku.
– Moja braća sigurno ne bi željela da se njihovo ime spominje u negativnom kontekstu, da stanovnici ulice koja nosi njihovo ime to ime ne poštuju, jer im je ono nametnuto mimo njihove volje. Moja braća su bili borci JNA i Vojske Republike Srpske, ali su bili i časni ljudi i imali su mnogo prijatelja svih vjera i nacija – poručila je sestra Gordana.
Čin ove tihe heroine je mnogima u BiH vratio nadu i vjeru u dostojanstven život u miru.
U međuvremenu su građani Novog Grada dva puta izlazili na izbore, lokalna vlast ni nakon 11 mjeseci nije odgovorila na Gordaninu molbu, a u ulici u Prekosanju, na plavoj tabli, još stoji stari naziv Radnička ulica.
Kako se nakon svega osjeća Gordana Pilipović, dok u rodnom selu Svodna obilazi grobove svoje braće i majke Krstine? Šta ju je motivisalo da se usprotivi odluci lokalne vlasti? I kako je preživjela tragediju, koja je njenu porodicu zadesila u ratu?
O tome Gordana govori za Impuls portal.
Vaš brat Dušan je poginuo na početku rata, u oktobru 1991. godine, u Slavoniji. U januaru 1993. u jednom danu ste izgubili i brata Boru i brata Dragu. Kada se sjetite tih tragičnih dana, šta Vas najviše boli?
– Sve boli. To je bol, koja, zaista, nikad ne prolazi. Iako već odavno imam svoju porodicu, oni mi mnogo, mnogo nedostaju kao i mama, tata i brat Zoran. Svi su oni sada na groblju.
Kada je Dušan poginuo, nismo obaviješteni. Naš ujak, koji je živio u Banjaluci, slučajno je to saznao na televiziji. Mama i brat Boro su me zvali pa sam otišla kod njih u Svodnu. Brat je otišao u noćnu smjenu, na željeznicu, mama i ja smo ostale same.
Ujutro nas je ujak nazvao i rekao da naš Dušan nije poginuo, da je poginuo neki drugi borac iz Sanskog Mosta, koji ima isto ime. Otišla sam kući. Naveče me brat Boro nazvao i rekao da je ipak naš Dušan poginuo, da je ujak u međuvremenu, ne govoreći nam ništa, otišao na identifikaciju u Gradišku i prepoznao ga.
Isto se dešavalo i kad su poginuli Boro i Drago, na Suvoj Međi kod Novog Grada, 11. januara 1993.
Trebalo je da dođu kući, na smjenu, nisu došli. Išla sam glavnom ulicom, prema Brezičanima, tamo živim s porodicom. Naiđe auto i vozač stane. Bio je to naš komšija iz Svodne. Pitam jesu li došli Boro i Drago, on ćuti. Pitam ga šta je bilo, ćuti. Pitam, koji je? On opet ćuti. Kažem, pobogu, nisu valjda obojica!
Muž mi je bio na ratištu i onda sam njega, tog komšiju, zamolila da odveze mene i djecu u Svodnu, kod mame. Možete misliti kako mi je bilo da svojoj majci saopštim da su joj još dva sina poginula!
Kad me je majka vidjela u crnini, samo se uhvatila za mene i pitala, koji je …
Foto: Impuls
Vaša majka Krstina je godinama bila simbol hrabrosti i žrtve, o njoj je spjevana i pjesma u desetercu. Da li su u Vašu porodičnu kuću u Svodni često dolazili novinari da bi pisali o majci? Da li je neka ulica u Novom Gradu nazvana po majci Krstini?
– Nisu novinari dolazili često. Ponekad, kad je godišnjica pogibije moje braće. U Novom nema ulice koja nosi ime naše majke, ima u Banjaluci. Slučajno sam na tu informaciju naletjela na internetu.
Sjećam se kad je mama umrla, poslala sam muža u pogrebno preduzeće da izmiri račune u vezi sa sahranom. Čovjek iz pogrebnog, jako mi je žao što ne mogu da se sjetim njegovog imena, nije htio da uzme novac. Rekao je da će to riješiti s Boračkom. I znate kakav je odgovor dobio? Poručili su mu da su s nestankom Krstine Marčete prestale sve njihove obaveze prema porodici Marčeta. Pošaljem muža, opet, kad sam to čula da plati, čovjek iz pogrebnog nije htio uzeti ni marku. Evo, i sad se zahvaljujem tom dobrom čovjeku.
Kad su Dušan, Boro i Drago poginuli, ostao nam je samo brat Zoran. On je ranije radio u Sloveniji. Kad je mama umrla, on nije radio, nije imao nikakvih prihoda. Zar nije mogao on da dobije nešto invalidnine da nekako preživi? Nije dobio, jer sve su obaveze prema porodici, kako rekoše, prestale. I on je poslije umro, mlad.
Da li u Svodni, u Vašem rodnom kraju, njeguju uspomenu na Vašu poginulu braću?
– Da, ovdje ih pamte i poštuju. Svođanski fudbalski klub nosi njihovo ime, zove se FK Braća Marčeta. U avgustu svake godine priređuju memorijalni turnir u čast moje braće. Mene uvijek zovu na otvaranje turnira.
Nekako bih najsretnija bila da oni dobiju ulicu ovdje u Svodni, ali prema opštinskim propisima Svodna je suviše malo mjesto, da bi imalo ulice s nazivima.
Kada je, uopšte, pokrenuta inicijativa da jedna ulica u Novom Gradu dobije ime po Vašoj braći?
– Inicijativa je pokrenuta prije skoro 20 godina. Ali eto, tek lani sam dobila informaciju da je skupština opštine odlučila da moja braća dobiju ulicu. Zahvalila sam se na tome, rekla sam da je bilo vrijeme da se to desi. Ali kad sam saznala koje je to naselje i koja ulica, nisam bila zadovoljna.
Slala sam dva puta dopis načelniku opštine, da se ta odluka povuče, nisam dobila odgovor ni pismeni ni usmeni. Nisu me pozvali da dođem, da razgovaramo. A ja neću da se spuštam na taj nivo da im idem na vrata i da čekam u redu. Nisu me pitali za mišljenje ni kada su odabrali tu ulicu, a bio je red, ja sam jedina od porodice ostala.
Foto: Impuls
Šta Vas je motivisalo da tako reagujete?
– Motivisalo me je to što Bošnjaci, koji u toj ulici žive, nisu zadovoljni time. I razumijem ih, kako bi nama bilo da se neka ulica, gdje mi živimo, u bilo kojem gradu, nazove po borcima suprotne strane. Meni su rekli: šta hoćeš, dobili su najveću ulicu. Ali, meni nije bitna veličina ulice. Bitno mi je da danas-sutra neko ne slupa tablu s njihovim imenima.
Smatrate li da je odluka skupštine opštine o preimenovanje Radničke ulice bila netaktična, neprimjerena ili čak politički motivisana?
– Ne znam ko je to predložio, koja stranka, ne želim da se spuštam na taj nivo da to ispitujem, ali sigurna sam da je to politički motivisano, jer je odluka donesena pred vanredne izbore za predsjednika Republike Srpske.
U svakom slučaju, nije bilo u redu što me nisu pitali za mišljenje, prije nego što je to došlo na dnevni red.
Ne želim da neko govori ružno o mojoj braći, da blati moju porodicu, pa na kraju krajeva i mene i moju djecu. Mislim, nije to red. A opet, kažem, razumijem Bošnjake koji su se pobunili zbog toga.
Kad biste Vi sad mogli uticati na to, kakvu biste željeli da imamo zemlju za koju su se borila Vaša braća? Kako bi ta zemlja izgledala?
– Prije ovoga rata mi smo imali lijep život. Mislim, jeste da smo mi stalno nezadovoljni, ali smo stvarno lijepo živjeli. I meni je, recimo, odgovarao taj sistem. Ovaj sad sistem, ovo je nula.
Kako mislite da danas, kad je sve to prošlo i rat i stradanja, treba da žive pripadnici različitih naroda?
– Jedinstveno, složno, u miru.
Moja majka je sto puta rekla: ja ne mogu da mrzim njih, ne mogu da mrzim ni toga što mi je ubio dijete, jer znam da je i on bio prisiljen da ide u rat, kao što su i moja djeca bila prisiljena.
To je bilo tako, slučajnost, sila, ne znam ni sama kako da se izrazim, ali su jednostavno morali da idu.
I nemam ni ja sad razloga da imam neprijatelje, što se kaže tamo, niti da oni imaju neprijatelja ovdje. Ne treba nam to.
Tekst je urađen u saradnji sa Pro Peace BiH
Impuls