Jovana Kisin Zagajac – Ne odustajem od dosadašnje borbe, samo je prenosim tamo gdje se donose zakoni

Ustupljena fotografija 

“Promjena ne mora početi tako što ćemo svi misliti isto. Dovoljno je da počnemo zahtijevati iste osnovne stvari, da zakon jednako važi za sve”.

Razgovarala: Jelena Jevđenić

Advokatica i aktivistkinja Jovana Kisin Zagajac u javnosti je poznata po pravnoj borbi i odbrani osnovnih ljudskih prava. Često zastupa novinare, ekološke aktiviste, mirne demonstrante i marginalizovane grupe.

Ona je na ovim opštim izborima kandidatkinja za poslanicu u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kao nestranačka ličnost na koalicionoj listi „Za pravdu i red Nebojše Vukanovića“ i „PDP Republike Srpske – Igor Crnadak“.

Kada je predstavila svoju kandidaturu ona je izjavila da je politika svakodnevni život i da će njena kampanja biti posvećena problemima sa kojima se godinama susretala kao advokatica, aktivistkinja i građanka Bosne i Hercegovine.

U razgovoru za Impuls, Kisin Zagajac govori o motivima ulaska u politiku, problemima koje je sretala u svom profesionalnom radu i rješenjima koja kroz svoj program nudi.

Impuls: Vi ste prepoznatljivi kao advokatica i aktivistkinja koja brani građane od sistema. Šta je bila prelomna tačka da se kandidujete na ovim izborima?

Jovana Kisin Zagajac: Nije postojala jedna prelomna tačka. Više je to rezultat godina tokom kojih sam kao advokatica gledala iste probleme iz različitih uglova i shvatila da mi zapravo stalno liječimo posljedice istog sistema. Zastupajući ljude, radnike kao žrtve mobinga, žene žrtve nasilja, novinare, aktiviste, građane pred organima uprave, ljude koji godinama čekaju da institucije urade ono što su po zakonu dužne da urade, shvatila sam da kada završite jedan predmet, dolazi drugi sa gotovo istim problemom. U jednom trenutku sam sama sebe zapitala da li ću narednih deset godina samo pokušavati da ispravljam posljedice loših zakona, neodgovornih institucija i političkog uticaja na njih ili ću pokušati da utičem na pravila koja te probleme proizvode?

I za mene je kandidatura upravo to. Ne odustajem od onoga što sam do sada radila. Pokušavam tu borbu prenijeti tamo gdje se donose zakoni, odlučuje o javnom novcu i kontroliše rad izvršne vlasti.

Na listi ste koalicije Liste za pravdu i red i PDP-a RS, ali kao nestranačka ličnost. Koliko ta pozicija nudi slobodu u djelovanju?

Sloboda političkog djelovanja je za mene bio jedan od osnovnih uslova političkog angažmana. Nisam ušla u političku stranku i nemam namjeru da svoje stavove prilagođavam zato što je nešto politički oportuno. Podržala sam ljude sa kojima u ovom trenutku dijelim ključne principe, vladavinu prava, odgovornost institucija, borbu protiv korupcije i zloupotrebe javnog novca, ali sam zadržala pravo da o svakom pitanju govorim i glasam u skladu sa svojim uvjerenjima. To podrazumijeva i mogućnost da se ne složim sa ljudima sa kojima sam danas na istoj listi.

Mislim da nam upravo to nedostaje u politici. Poslanik nije zaposlenik političke stranke. Njegov posao nije da podigne ruku zato što mu je neko rekao kako treba da glasa, nego da predstavlja građane koji su ga izabrali.

Koji su primarni fokusi vašeg izbornog programa?

Sve teme kojima se bavim zapravo povezuje jedna stvar – pravo građanina da živi u uređenom društvu u kojem institucije zaista rade svoj posao i da to ne bude samo floskula koju danas izgovaramo ironično.

Prvi fokus mi je pravosuđe i vladavina prava. Tu zagovaram vrlo konkretne promjene, između ostalog izmjene krivičnog procesnog zakonodavstva koje bi omogućile efikasniju kontrolu tužilačkih odluka i jaču poziciju oštećenog. Ne možemo govoriti o borbi protiv kriminala i korupcije ako građanin čija krivična prijava godinama stoji u ladici praktično nema djelotvoran mehanizam da takvo postupanje preispita.

Drugi veliki fokus su ljudska prava – od zaštite žena od nasilja, prava radnika i slobode izražavanja do prava građana da učestvuju u donošenju odluka koje neposredno utiču na njihov život.

Treći je zaštita životne sredine i prostora. Pitanje vazduha koji udišemo, vode koju pijemo, Vrbasa, zelenih površina i načina na koji gradimo naše gradove nije sporedna ekološka tema već pitanje kvaliteta života.

I konačno, ekonomija. Kao pravnik neću izigravati poreskog ili ekonomskog stručnjaka, ali kao poslovni subjekat vrlo dobro znam koliko privredu koštaju neefikasne institucije, pravna nesigurnost, korupcija i sudski postupak u kojem pošten privrednik godinama ne može naplatiti ono što je pošteno zaradio. Pravna država je i ekonomsko pitanje.

Kako planirate iz skupštinskih klupa uticati na bolju sistemsku zaštitu žena od nasilja?

Zaštita žena od nasilja ne smije zavisiti od sreće, pojedinca u instituciji koji će ozbiljno shvatiti prijavu ili od toga koliko će nasilje eskalirati prije nego što sistem reaguje. Ona mora biti sistemska i početi od prve prijave nasilja. Prvo, kroz javno zagovaranje da nasilje u porodici nije privatna porodična stvar, niti je trpljenje nasilja tradicionalna vrijednost. Nasilje je društveni problem, a zaštita žene obaveza države.

Drugo, zakonodavno. Republika Srpska je već imala Nacrt zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama koji je sadržavao niz važnih mehanizama za sprečavanje femicida. Moja konkretna poslanička obaveza biće da iniciram vraćanje ovih rješenja u skupštinsku proceduru i insistiram na njihovom unapređenju: obaveznoj procjeni rizika od prve prijave nasilja, provjeri i oduzimanju oružja kada postoji rizik, hitnom udaljenju nasilnika i zabrani približavanja, boljoj razmjeni informacija između policije, tužilaštva i centara za socijalni rad, radu posebno obučenih službenika, efikasnom praćenju zaštitnih mjera, dostupnoj pomoći žrtvi, institucionalnom praćenju femicida i analizi svakog slučaja u kojem je nasilje ranije prijavljivano.

Treće, kroz poslanička pitanja i parlamentarnu kontrolu moramo utvrđivati ko u sistemu nije izvršio svoju ulogu subjekta zaštite. Ako je žena prijavljivala nasilje, ako su postojale prijetnje ili drugi pokazatelji ozbiljnog rizika, a sistem je to znao i nije reagovao, mora se otvoriti pitanje odgovornosti i otkloniti propust kako se isto ne bi ponovilo.

To je obaveza koju preuzimam kao kandidatkinja: da ovo pitanje ne ostane tema samo nakon još jednog femicida, nego da bude konkretna zakonodavna i kontrolna obaveza u Narodnoj skupštini. Zaštita žene počinje mnogo prije krivičnog postupka.

Cijela BiH pa tako i Banjaluka se godinama suočavaju s ozbiljnim ekološkim izazovima, od zagađenja vazduha, preko nelegalne gradnje u zelenim zonama, do betoniranja Vrbasa. Jedan ste od rijetkih kandidata koji su u svoj program uvrstili pitanje zaštite životne sredine. Vidite li prostor za pooštravanje Krivičnog zakonika RS u oblasti ekološkog kriminala i kako se sa pozicije poslanika izboriti protiv sprege korumpiranih institucija koje izdaju dozvole i građevinske mafije?

Vidim prostor za unapređenje krivičnog zakonodavstva, ali mislim da bi bilo pogrešno građanima reći da ćemo problem riješiti samo propisivanjem strožih kazni. Republika Srpska već ima čitavu grupu krivičnih djela protiv životne sredine. Problem je koliko se ona zaista otkrivaju, istražuju i procesuiraju.

Ekološki kriminal često ne počinje bagerom. Počinje mnogo ranije, izmjenom plana, dozvolom, saglasnošću, pogodovanjem investitoru, ignorisanjem stručnog mišljenja ili svođenjem učešća građana na formalnost, i upravo tu vidim prostor za zakonodavne prijedloge i to u dva pravca. Prvi je analiza i izmjena krivičnog zakonodavstva tamo gdje praksa pokaže da postoje praznine ili da sankcije nisu adekvatne težini posljedica, a drugi je spriječiti da do štete uopšte dođe kroz efikasnu kontrolu stručne i opšte javnosti kroz propisivanje obavezne transparentnosti i pravo na sudsko preispitivanje odluka kojima se direktno mijenja ili urušava prostor u kojem živimo.

Građani moraju biti uključeni prije donošenja odluke, a ne onda kada bager već dođe. Planovi, studije i dozvole moraju biti dostupni javnosti. Primjedbe građana moraju dobiti obrazložen odgovor. Investitor ne smije faktički kontrolisati proces u kojem se odlučuje o njegovom projektu, a nadzor mora biti stvarno nezavisan. I tu je važna kontrolna uloga narodnog poslanika. Poslanik može tražiti dokumentaciju, postavljati poslanička pitanja, zahtijevati odgovornost institucija, inicirati izmjene zakona i otvarati pred javnošću ono što bi neko najradije zadržao iza zatvorenih vrata.

Jer kada jednom posiječete drvored, betonirate obalu ili uništite prostor, krivična presuda  nakon pet godina može kazniti krivce, ali neće vratiti ono što je izgubljeno.

Šta je vaša ključna poruka biračima koji su apatični i smatraju da se kroz izborni proces ne mogu donijeti stvarne društvene promjene?

Razumijem zašto su ljudi izgubili povjerenje. Previše puta su slušali velika obećanja pred izbore, a nakon izbora gledali iste obrasce ponašanja. Zato im neću govoriti da će jedan izborni dan čudesno promijeniti društvo. Ali znam da ako odustanemo od jedinog trenutka u kojem građanin neposredno odlučuje ko će u njegovo ime donositi zakone, usvajati budžete i kontrolisati vlast, onda smo tu odluku dobrovoljno prepustili drugima.

Promjena ne mora početi tako što ćemo svi misliti isto. Dovoljno je da počnemo zahtijevati iste osnovne stvari, da zakon jednako važi za sve, da javni novac bude zaista javni, da institucije odgovaraju građanima i da ljudi koje biramo znaju da im funkcija nije privilegija nego odgovornost.

Ne tražim od ljudi da vjeruju političarima, pa ni meni, pozivam ih da ne odustanu od vlastitog prava da ih biraju, kontrolišu, kritikuju i mijenjaju.

Impuls