Foto: Svjetlana Panić
“Vlada Republike Srpske neće prodati cijelu Elektroprivredu odjednom, nego će ići metodom postepenog spuštanja. Sada će to biti Ugljevik, a onda će se proces razvlačiti godinama, dok se ne rasprodaju svi kapaciteti”, kaže u intervjuu za Žurnal Aleksa Milojević, profesor ekonomije u penziji i dugogodišnji kritičar ekonomske politike Vlade RS-a.
Razgovarao: Dragan Stanimirović
Aleksa Milojević, profesor ekonomije u penziji iz Bijeljine, upozoravao je još 2013. na pogubnost posla s kompanijom Comsar Rašida Serdarova i dodjele koncesije za eksploataciju uglja u Ugljeviku. U studiji koju je tada izradio procijenio je da bi šteta od ovog projekta tokom 50 godina mogla dostići 200 milijardi maraka. Danas, kada se RiTE Ugljevik suočava s nedostatkom uglja, zavisnošću od isporuka iz privatnih rudnika povezanih s firmama bliskim vladajućem SNSD-u i čestim prekidima proizvodnje, Milojević upozorava da bi slučaj Ugljevik mogao biti dio šireg procesa postepene privatizacije Elektroprivrede Republike Srpske.
Profesore Milojević, kako ocjenjujete trenutno stanje u Rudniku i Termoelektrani Ugljevik? Da li Vlada, kako tvrdi, zaista može, odnosno želi oporaviti Termoelektranu i spriječiti njenu prodaju?
Aleksa Milojević: Da bi se stekao puni utisak o događanjima u Ugljeviku, bilo bi dobro da shvatimo da li je ovo početak nekog kraja ili je kraj. Odnosno, da li je moguće da Vlada kao što priča da će ozdraviti termoelektranu Ugljevik, kako tvrde u Vladi RS i upravi RiTe Ugljevik, ili je početak prodaje Elektroprivrede RS u cjelini. Prisustvujemo jednom potpuno nerazumnom vremenu u kojem su pomiješani otrov i lijek. Vlada RS je i otrov i lijek. Upravo je Vlada RS dovela i Elektroprivredu i, naročito Termoelektranu Ugljevik u bezizlaznu situaciju i ogromne gubitke. A sada se pojavljuje upravo taj koji je napravio gubitke i tvrdi da će spasiti Termoelektranu i Elektroprivredu u cjelini, da neće biti prodate, odnosno uništene. Što je potpuna besmislica.
Ne može neko ko je doveo Termoelektranu Ugljevik i Elektroprivredu u cjelini na rub propasti i uništenja na kraju da se pojavi kao ljekar koji će ih izliječiti. To je potpuno nelogično. Ništa se u sistemu ne mijenja, sve ostaje isto. Samo je ranije neko htio da pravi gubitke, a sada više neće, sada će praviti dobitke. To je potpuna besmislica. Zaključak je da Vlada Republike Srpske mora da uništi rudnik, da proda termoelektranu i da uništi i proda čitavu Elektroprivredu.
Kako bi, prema vašoj procjeni, mogao izgledati taj proces preuzimanja kontrole nad Ugljevikom? Da li bi jedan od mogućih scenarija bio preuzimanje dugovanja, nakon čega bi povjerilac stekao značajniji vlasnički ili upravljački uticaj? Slični modeli i promjene vlasništva dešavali su se u slučajevima Alumine u Zvorniku, Rudnika željezne rude Ljubija i Željezare u Zenici. Vidite li sličan scenario i u slučaju Ugljevika?
Aleksa Milojević: Vjerovatno će neko otkupiti dugove Ugljevika. Pošto Ugljevik ne može da plati dospjelu mjesečnu ratu Slovencima, ne može da plati ni otkrivku, s kojom se kasni, a sada se pojavio i problem domaćinstava koja ne daju posjed. Gomilaju se sve veći gubici. U kratkom vremenu vjerovatno će se pojaviti bezizlazna situacija, nakon čega će se pojaviti neko ko će otkupiti dugove i povećati svoje vlasničko učešće do značajnijeg iznosa. Vlada Republike Srpske neće prodati cijelu Elektroprivredu odjednom, nego će ići metodom “mekog spuštanja”. Sada će to biti Ugljevik, a onda će se proces razvlačiti godinama, dok se ne rasprodaju svi kapaciteti. Svi su oni na granici ekonomskog izdisaja. Samo je pitanje kako će se svaki pojedinačni slučaj razrješavati, a sve u cilju prodaje.
Zašto smatrate da je trenutna situacija u Ugljeviku početak prodaje Elektroprivrede Republike Srpske?
Aleksa Milojević: Vlada sigurno zna da mora prodati jer nema načina da sada investira u RiTE Ugljevik i Elektroprivredu i da ih ozdravi. Svojim ponašanjem napravila je gubitke. Sada više nije pitanje samo novca, nego načina upravljanja. Partijska svojina ne može biti ekonomska svojina. Vlada već nekoliko godina traži način da, kroz takozvano meko spuštanje, rasproda Elektroprivredu. Jedan važan korak već je napravila. Prihvatila je da britanska vlada, putem svog instituta, izvrši reorganizaciju i reformu Elektroprivrede Republike Srpske, tako što je jedinstveni sistem podijeljen na proizvodnju, prenos i distribuciju. Odmah nakon završetka te studije i njenog prihvatanja, proizvodnja je gurnuta u ogromne gubitke. Kada dođe do prodaje i privatizacije, kupce zanima samo proizvodnja. Ne zanimaju ih ni prenos ni distribucija, nego samo proizvodnja. Reorganizacijom je upravo napravljeno da proizvodnja dođe u velike gubitke i da se njeni kapaciteti mogu prodati.
Kako je Elektroprivreda Republike Srpske došla u ovakvu situaciju, koliki su gubici, dugovanja?
Aleksa Milojević: Kada se vratimo na Elektroprivredu, za ovih dvadeset godina vlast ju je iscrpila i dovela do ogromnih gubitaka, čak i tamo gdje se oni ne prikazuju. Bolja revizija završnih računa pokazala bi da je Elektroprivreda u ogromnim gubicima. Svugdje širom planete Elektroprivreda je jedan od najvećih izvora bogatstva, a kod nas posluje s gubicima. Nakon dvadeset godina iscrpljivanja, Elektroprivreda je došla na izdisaj, a Vlada ne želi da provede reformu koja bi je ozdravila. Zna se kako se to radi. Postoje primjeri u svijetu koje samo treba prepisati da bi Elektroprivreda postala veoma profitabilno preduzeće. Vlada to neće, nego želi da prilikom prodaje ostvari određene crne prihode. To je, po mom mišljenju, jedini razlog zbog kojeg Vlada neće da reformiše i ozdravi Elektroprivredu, nego želi da je proda.
Vratimo se na slučaj Rašida Serdarova i kompanije Comsar. Vi ste još 2013. godine radili studiju o projektu izgradnje nove termoelektrane u Ugljeviku i upozoravali na njegove moguće posljedice. Kako gledate na tadašnje korake vlasti u RS?
Aleksa Milojević: Serdarov je jedan specifičan junak, ali nema junaka bez drugog junaka. Drugi junak je Dodik. Kada je Serdarov došao u Ugljevik, svi su očekivali procvat i izgradnju nove termoelektrane koja će donijeti prosperitet i razvoj. Ja sam tada radio studiju i utvrdio da bi šteta za 50 godina iznosila 200 milijardi KM. Smatrao sam da se takav projekat mora spriječiti. Tadašnja opozicija u Ugljeviku uspjela je u prvom trenutku da ga zaustavi, ali je kasnije projekat dobio političku podršku.
Duško Perović, Milorad Dodik i Rašid Serdarov Fotografija: CIN (2013)
Nevjerovatno je da su, po mom mišljenju, i Serdarov i Dodik znali da od toga nema ništa. Tada je dogovor bio da će termoelektrana biti izgrađena za dvije godine. Međutim, kada pogledate rokove izgradnje u svijetu, čak i kada biste imali sav novac i sve potrebne uslove, potrebno je najmanje pet godina. Nijedna termoelektrana tog kapaciteta u svijetu nije izgrađena za kraće vrijeme. Jednostavno, građevinski nije moguće izgraditi je za dvije godine. Serdarov je dobio koncesiju da izgradi termoelektranu, a prethodno nije bilo utvrđeno gdje ima dovoljno rude. Kada su počeli bušiti, utvrđeno je da tamo nema rude. Međutim, ništa se nije dogodilo. Šteta je nastavljala da raste.
Šta se nakon toga dogodilo sa koncesijom i postojećim nalazištima uglja? Kako je došlo do toga da postojeći rudnik mora kupovati vlastiti ugalj?
Aleksa Milojević: Nakon toga traženo je da se postojeća nalazišta uglja podijele između postojeće termoelektrane i te buduće termoelektrane. Stručnjaci iz Beograda došli su i rekli da prvo nema dovoljno rude za obje termoelektrane, a drugo, da dva rudnika kopaju na istom rudokopu, to niko ne bi smio potpisati niti dozvoliti. Od toga se odustalo. Postavlja se pitanje kakva je to vlasnička sila koja je omogućila da se Serdarovu proda ruda na području gdje je trebalo da kopa postojeća termoelektrana. Niko ne zna ni po kojoj cijeni je to prodato, niti pod kojim uslovima je dobio pravo na eksploataciju. Pravo je dobio na način da više nema obavezu da gradi termoelektranu, nego samo da kopa i prodaje rudu. Tako ostvaruje vlastiti prihod na štetu postojećeg rudnika. Radnici su se bunili i na kraju je postojeći rudnik ponovo otkupio svoju rudu od Serdarova. Niko ne zna kako je utvrđena cijena od 240 miliona maraka. Nije bilo tendera niti vještačenja. To je bila bahatost i samovolja.
Najveći problem je što niko ne radi svoj posao. U organizovanom društvu tužioci bi odavno pokrenuli postupak i vještačenjem utvrdili obim štete. Narod je potpuno nezaštićen od institucija koje ne rade svoj posao. Nevjerovatno je da niko ne zna po kojoj cijeni je ruda prodata Serdarovu, niti kako je utvrđeno tih 240 miliona maraka, a sve to narod plaća, naravno, kroz dugove. Sada je krajnje neizvjesno da li će taj rudnik uopšte proraditi. Mislim da je to samo agonija koja će se nastaviti.
Ako dođe do privatizacije i promjene vlasničke strukture, kakve bi posljedice to moglo imati za radnike, građane i privredu?
Aleksa Milojević: Rezultat prodaje biće, po mom mišljenju, otpuštanje dvije trećine radnika, dok bi cijena električne energije mogla biti povećana dva do tri puta. To je, na primjer, slučaj Bugarske. Pošto siromašno stanovništvo neće moći da kupuje tako skupu struju, ona će se izvoziti. Tako se pojavljuje paradoks da bi najsiromašnije zemlje Evrope, poput Bugarske, a vjerovatno i mi, mogle postati najveći izvoznici električne energije. Kada cijena struje poraste dva do tri puta, neće biti govora ni o razvoju privrede. Energetski trošak biće toliko visok da privreda to neće moći izdržati. Ovaj put kojim je Vlada krenula mora završiti u potpunom kolonijalnom ropstvu. Treba se suočiti s istinom da je unutrašnji kolonizator, odnosno vlast koja se temelji na korupciji, gori od stranog kolonizatora. Taj unutrašnji kolonizator neće i ne smije da stane, nego ide do kraja, do potpunog uništenja naroda. Ako se ne stvore snage u BiH koje će to zaustaviti, sigurno idemo u katastrofu, vjerovatno u veliko siromaštvo i nove građanske ratove. To je poznat kolonijalni obrazac. Afrika je stalno u međusobnim građanskim ratovima, u zavadama i ekonomskom propadanju.
Zašto nema snažnije reakcije radnika, sindikata i institucija na ono što se događa u Ugljeviku i Elektroprivredi RS?
Aleksa Milojević: Nevjerovatno je koliko u našem društvu nedostaje profesionalne etičnosti i odvažnih ljudi koji bi stali vlasti na put, svakoj vlasti u BiH, i zaustavili je. Treba spriječiti prodaju, naprimjer, Ugljevika. Nevjerovatno je da sindikat nema snage da to zaustavi, a zna se da će dvije trećine radnika ostati bez posla u trenutku kada neko kupi dugove i postane značajniji upravljač. Prva stvar koju će uraditi biće masovna otpuštanja. Isto tako, kada dođe do vraćanja dugova prema inostranstvu, doći će do masovnih otpuštanja u javnom sektoru. Čeka nas ogromna nezaposlenost i veliko uništenje naroda.
Gdje vidite osnovni uzrok propadanja javnih preduzeća u Republici Srpskoj?
Aleksa Milojević: Ova Vlada RS je vlast proizvodnje šteta i gubitaka. Čega god se prihvatila, uvela je u gubitke. Ona ne može drugačije nego da uništi i Elektroprivredu, pa čak i Šume Republike Srpske i sva javna preduzeća, zato što je to partijska svojina. Partijska svojina nije ekonomska svojina. Samo ekonomska svojina ima cilj da se uvećava, da donosi dobit i da postaje veća. Partijska svojina je svojina partije. Njen cilj je da se što više opljačka i uzme za potrebe partije. Na primjer, u Republici Srpskoj bi, u normalnim okolnostima, u javnom sektoru trebalo da radi oko 25.000 ljudi, a radi ih 100.000. Vlast je sebi na osnovu tog povećanja zaposlenosti, odnosno ogromne štete koju narodu nanose suvišni zaposleni, obezbijedila izborne pobjede. Narodu šteta, a njima korist. Živimo jedan veliki politički paradoks: što su veće štete koje vlast pravi narodu, izborne pobjede su izvjesnije. Tako narod bira one koji ga uništavaju. To je znak da je na djelu politički mehanizam kojim se narodu nanosi šteta, a ta šteta se koristi i u političkom smislu. SNSD nikada u Republici Srpskoj nije dobio više od 17 posto glasova. Ta manjina od 17 posto vlada većinom. Njima ne treba ni narod, ni Elektroprivreda, ni bilo šta drugo. Njima treba samo da prave dugove.
Da li je sada više uopšte moguće ekonomski oporaviti Termoelektranu Ugljevik i Elektroprivredu Republike Srpske?
Aleksa Milojević: Termoelektrana Ugljevik je prvi korak ka početku prodaje Elektroprivrede u cjelini. Ne vidim mogućnost njenog ekonomskog ozdravljenja u postojećim okolnostima. Ona bi mogla biti ozdravljena, ali bi morala biti promijenjena svojina. Najrentabilnija javna preduzeća upravo su elektroprivrede. Ovdje, u partijskoj svojini, to ne može funkcionisati. Mora se promijeniti svojina, ali vlast neće da je promijeni jer neće da se odrekne ogromnog izvora svojih koruptivnih prihoda.