Dragan Bursać (Foto: Privatni album)
Ja ne znam, šta za mene ova knjiga znači. Eto, ne znam. Rođena je i podarena svijetu. Ona ima moj dah, ali ona je sad knjiga svijeta oko mene. Sad je vaša. Pročitajte. Šta vama ona znači? Dragan Bursać pisac, kolumnista i novinar.
Autor: Impuls
Dragan Bursać jedan je od najpoznatijih bosanskohercegovačkih novinara i kolumnista. Dobitnik je niza nagrada među kojima je i prestižna nagrada European Press Prize. Dragan Bursać živi i radi u Banjaluci, a nedavno je izašla njegova prva knjiga “PTSP spomenar”.
Knjiga je u prodaji u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini, Sarajevu, Tuzli, Gradišci. Od neki dan dostupna je i u Rijeci. Također je dostupna i putem “online” knjižare www.knjiga.ba. Kupci iz BiH knjigu mogu direktno poručiti i od izdavača. Sve instrukcije se nalaze na FB stranici Centra Samouprava.
– Knjiga je nastajala baš, baš dugo. U njoj je na 117 strana i 120 grama papira sublimiran jedan proces kroz koji sam prošao. Da, to jeste PTSP, to jeste taj strašni poremećaj, koji se da zaliječiti. Sa druge strane, sadržaj knjige, to su ljudi, to su mi dragi ljudi, koji su sa nama i oni kojih više nema. To su stubovi-međaši mog života, ali to su i monstrumi koji su me i te kako obilježili, kaže Dragan Bursać i dodaje:
– E, sad, trebalo je napraviti jedan amalgam od svega toga, a da ne bude pretenciozno. Trudio sam se da jezik bude na rubu infantilije, ali de ne uđe u nju. Jako težak postupak. I onda, nekako samo od sebe, desilo se da junaci progovore. Ćopićevski, dakako. To jeste krajobraz moga svijeta, to jeste hajdegerovska kuća moga bitka. Onda je bilo lako. Sami su sebe pričali u mojoj glavi, ponekad razumljivo, ponekad disonantno, ali to su oni. Stvarni ljudi i događaji, koji kao arhipelag sjećanja naviru u ovu pojavnost.
-Da li je “Spomenar” autoterapija? I jeste i nije. Kad je dopričan, PTSP je ostao u sjećanju, onaj klinički PTSP, ali mi svi zajedno imamo jašući i hipersocijalni i metafizički PTSP. Nikako da se «odzvijerimo» da iskoristim riječ Darka Cvijetića. Ova postjugolsovenska društva posjeduju jedan kolektivni neliječni postraumtaski stres, a mi njegove posljedice živimo i dan-danas. Svaki tren. Pa je onda prijemčivost i istost mojih junaka, sa sudbinama hiljada ljudi oko mene fascinantno jednaka.
-I onda nije trebala, barem meni, nekakva motivacija da se knjiga napiše. To je uzročni krik jedne generacije koja je bačena u lošu povijest zarad tuđih interesa i nikada se do kraja nije vratila iz te povijesti. Svako rođen prije 35, 45, 55, 65 godina svaki dan barem na momenat opet proživljava svoju nišu, svoj privatni mali pakao devedesetih.
Izdavač knjige je Centar Samouprava.
-Centar Samouprava je mali izdavač, isključivo okrenut i podređen autorima. Jer, svi smo i sami autori. Kod nas je autor vlasnik svog djela, autorskih prava, tiraža, aktivan sudionik cijelog procesa. Oni autori koji su kod nas objavljivali, na neki način, ispunjavaju dva uslova – rukopis ima svoju autentičnost i vrijednost, bilo da se radi o prozi, poeziji, esejistici ili teoriji književnosti, te su spremni dijeliti zajedničku sudbinu sa svima nama. Pored toga, možda i najvažnija stvar, naši autori i njihova djela ni u kom slučaju ne smiju biti sluge zla, fašizama, nacionalizama, podanici i beskičmenjaci, objašnjava način na koji funkcioniše ova izdavačka kuća jedan od pokretača “Samouprave” Ramiz Huremagić.
-Draganova knjiga je višestruko važan rukopis. Zato je bilo vrlo jednostavno prihvatiti se njenog objavljivanja. To je svakako jedinstven tekst i nešto što ima izuzetan značaj za današnje vrijeme i odnose u Bosni i Hercegovini. Dragan je očito vrlo dugo “cijedio” ovaj rukopis. Ili je pak proces stvaranja “cijedio” pisca. To, naravno, Dragan najbolje zna. Ovo jeste jedan oblik ispovijedi, svjedočenja, ali i suočavanja. Sa svijetom oko sebe, dobrim i lošim, sa samim sobom. Znate, te godine poraća su najgore pale nama što smo prošli taj rat. Nismo znali kako se ponašati u vrijeme kad rat nije više bio svakodnevica. Morali smo se snalaziti, a glasa razuma oko nas nije bilo. Istina, skoro da ga nema ni danas.
-Draganova knjiga ima još jednu veliku vrijednost. Dokazuje da Čovjek postoji. Istina, često je sakriven, pod žitom, u blatu svakidašnjeg jadikovanja, valja ga tražiti, otkopavati. I da je najteže naći Čovjeka u sebi, kaže Huremagić.
Na bosanskohercegovačkog novinara Almira Panjetu knjiga “PTSP spomenar” ostavila je dubok dojam:
-Odavno mi se nije desilo da knjigu uzmem u ruke, otvorim da vidim prvih nekoliko priča i bukvalno je ispustim iz ruke tek nakon što sam pročitao sve, uključujući i bilješku o piscu. Kratko, jasno, ubitačno. Čitao, malo se smijao, malo plakao. Efekt knjige probušene metkom dodatno pojačao ukupan dojam. Priče koje su morale biti ispričane. Bravo, Bursaću!
Knjiga je prepoznatljiva i po odličnom dizajnerskom rješenju za koje je, kako Dragan Bursać kaže, “krivac” njegov kum Nebojša Đumić, jedan od najboljih dizajnera u regionu.
-S pozicije izdavača, sretni smo zbog pažnje koju je knjiga privukla. Očito da Draganov novinarski i kolumnistički rad ne prolazi nezapaženo i dokaz tome je veliki interes za knjigom, kaže pokretač izdavačke kuće “Samouprava” Ramiz Huremagić i dodaje:
-Meni je važno da je knjiga autentična i tačna – humanistički i ideološki tačna. I naravno, da je ljudi čitaju. Naročito u ova bolesna i kužna vremena. Na neki način, usudio bih se reći da je “PTSP spomenar” materijalni dokaz za moju dugogodišnju tvrdnju da u ratu nisu bile samo zvijeri i zločinci, nego i normalni i obični ljudi. Zamislite da nije bilo tako. Da nije bilo njih. Da je svako s puškom, bar jednom, ubio. Ko bi ostao živ?! Niko. I zato je bitno da se pojavio Bursać, pored naših dosadašnjih autora Izeta Perviza i Darka Cvijetića. Sa mnom, kao četvrtim, iz ovog krajiškog opusa, pričamo i pišemo takve priče. Imenujemo Zlo, vjerujemo u Čovjeka. Možda ih danas nema previše kojima bi to bilo bitno. No, nikad se ne zna kad to može zatrebati generacijama koje dolaze.
Novinarski i kolumnistički rad Dragana Bursaća doista ne prolazi nezapaženo. Bursać je sigurno najbolji bh. kolumnista, a njegove kolumne o ratnim zločinima uvijek izazivaju burne reakcije, od suza, pa do ozbiljnih prijetnji. Čitalac ne može da ne primijeti da svaku kolumnu o ratnim zločinima Bursać duboko emotivno proživljava. O osjećajima koje je imao, dok je pisao knjigu “PTSP spomenar” i šta mu ta knjiga znači Bursać kaže:
-Kolumne su nešto drugo. Da, to mi je posao, ali ipak ima sličnosti sa pisanjem “Spomenara”. Jer ako hoću napisati priču o npr. dječaku Petru, o djevojčici Mladenki, o strahovito puno djece koja su ubijena u ratu, ja moram proživjeti njihove zadnje momente. To je najmanje što mogu učiniti i za ovo društvo i za samog sebe. Da, dajem se tako što proživim, koliko živ čovjek može proživjeti, nečiju smrt. I to je zaista specifičan i naporan, prije svega, psihološki postupak. S druge strane, mislim da se jedino tako mrtvi, ubijeni, mogu vratiti iz kandži zaborava. I to, da se razumijemo, nema nikakve veze sa vjerom, nacijom ili bilo kakvom pripadnošću. Postoji pripadnost ljudima i to mi je sve u radu.
-E, sad, razlika između “Spomenara” i kolumni je ta što je “Spomenar” moja intimizacija mog svijeta, dok su kolumne subjektivizacije tuđih svjetova. To može, ali ne mora biti uopšte bitno i na nivou deskriptivnosti i na nivou empatičke pojavnosti. Postupak jeste isti, samo što u “Spomenaru”, koristim svoj jezik, iz njega progovaraju ljudi bliski meni. A opet, svako ljudsko biće o kome sam pisao, postaje dio mene. Eto, možemo se složiti da su kolumne naš zajednički traumatski i postraumatski svijet.
Ja ne znam šta za mene ova knjiga znači. Eto, ne znam. Rođena je i podarena svijetu. Ona ima moj dah, ali ona je sad knjiga svijeta oko mene. Sad je to materijalizacija u koricama, ali vjerujte, da sam od drugih ljudi koji su je pročitali dobio valjaniji odgvor šta njima ova knjiga znači, nego što bih ja ikada sam znao odgovoriti na ovo pitanje.
Sad je vaša. Pročitajte. Šta vama ona znači?
Priredila: Mirjana Tešanović