Strašna bi bila i pomisao da se Nezavisna Država Hrvatska 1941. lakše rješavala svojih Srba, Židova, Roma i komunista nego što se Republika Hrvatska 2021. rješava zaborava njihova stradanja i ostavštine ustaštva koju simbolizira “Za dom spremni”
dane priprema za pisanje ovog teksta, 19. na 20. ovog mjeseca, u inbox mi je stigla sljedeća poruka: “Nikad nećeš dočekati zabranu ‘Za dom spremni'”. Ni prva ni zadnja poruka ove vrste u proteklih 30 godina. Naročito u proteklih 10 godina. Ipak, za razliku od drugih koji su mi slali prijetnje s tim pozdravom ili njime izražavali svoje mišljenje o mojim izjavama ili mojem javnom djelovanju, nakon ove poruke sam se zapitao: zašto je nekome stalo da jedan od najsramnijih pozdrava i izraza domoljublja (a zapravo obožavanja države, statolatrije!) u hrvatskoj povijesti nikad ne izgubi svoje građansko pravo – pravo službene i javne upotrebe? Zapitao sam se i nastavio se pitati: da li je takva ustrajnost na obrani tog službenog pozdrava ustaškog pokreta i takozvane Nezavisne Države Hrvatske posljedica znanja o njezinim rasnim zakonima i zločinima genocida prema Srbima, Židovima i Romima, a čije ozvaničenje je ovjeravano upravo sa “Za dom spremni”!? Ili je pak ta ustrajnost posljedica neznanja koje se u posljednjih 30 godina u Hrvatskoj iz godine u godinu sve više povećava o svemu tome čega je i koga je taj pozdrav trajan simbol?
Zbog onih koji znaju, a poriču to što znaju, kao i zbog onih koji ne znaju, a govore kao da znaju, na 80. godišnjicu formiranja logorskog kompleksa Gospić – Jadovno – Pag navest ću ovdje ono što se zna o tom prvom logoru smrti na prostoru NDH.
Zna se na osnovi kakve državne ideje i kojih zakona je uspostavljena NDH: ideje rasno, vjerski, etnički, jezično i kulturno čiste države sa Zakonskom odredbom za odbranu naroda i države, Zakonskom odredbom o zabrani ćirilice, Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu, Zakonskom odredbom o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonskom odredbom o rasnoj pripadnosti, Zakonskom odredbom o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda.
Zna se da su počeci ovog logorskog kompleksa ustanovljeni neposredno nakon proglašenja NDH u gospićkoj kaznionici, poznatoj kao “Gericht” ili “Štokauz”, te da su na početku u nju dovođeni ljudi s područja Like i Gorskog kotara, a potom i cijelog prostora NDH. Zna se tko je donio odluku o formiranju logora na Velebitu i Pagu, poznatog prema imenima dviju najpoznatijih logorskih lokacija, Jadovno na Velebitu i Slana na Pagu: u ime državnog vrha naredbu potpisuje i njezinu realizaciju nadzire Eugen Dido Kvaternik.
Zna se tko je naredbu provodio i sam logor vodio: Stjepan Rubinić je od Kvaternika dobio zadatak da formira logor na Velebitu i nadzire logor na Pagu. Logor Jadovno vodili su Rudolf Ritz i Ante Bešlić, dok je logore na Pagu (Slanu), kao i Ovčaru i Stupačinovo kod Baških Oštarija, vodio Ivan Devčić Pivac, a Metajnu je vodio Maks Očić. Također se zna da su logore osiguravale 13., 17., 22. i 23. ustaška bojna.
Zna se da je logor osnivan od 18. do 24. juna na području Čačića dolca (te drugim lokalitetima kao što je Stupačinovo) i da je četiri metra visoku logorsku žicu podizala grupa zagrebačkih Židova te da su prvi logoraši ušli u taj logor 24. juna. Zna se da su zatočenici bili u najvećem broju Srbi, potom Židovi i u manjem broju Hrvati komunisti, te da su u Jadovnu i Slani bili muškarci, Stupačinovu i žene, a Metajni žene i djeca.
Zna se odakle su dovođeni i da su dovođeni s područja cijele NDH, od Gorskog kotara, preko Like, Korduna, Karlovca, Zagreba, do zapadne Slavonije, istočne Slavonije i Srijema, Bosne i Hercegovine. Iz gotovo 110 gradova i kotareva tih pokrajina.
Zna se da su ubijani na svojim kućnim pragovima, na putu do Gospića, naročito na putu od Gospića do Jadovna, Karlobaga i Paga, a najviše na Jadovnu, velebitskim bezdanim jamama i Pagu, posebno Slani. Ubijani su nad 19 velebitskih bezdanih jama (od kojih su istražene samo Šaranova jama, Jamina i Sv. Ana), podvelebitskom kanalu između Karlobaga i Slane. Ubijani su maljem, nožem i vatrenim oružjem, vezani s kamenom i bacani u more s transportnih brodova.
Zna se da ih je moglo biti transportirano u ovaj logorski kompleks između 28.700, kako je to Iliji Jakovljeviću (predratnom HSS-ovcu) u Jasenovcu svjedočio sam Rubinić, a Slavko Goldstein je smatrao da bi to mogla biti pouzdana brojka, i 42.246, kako je u svojem istraživanju dokazivao Đuro Zatezalo. Od toga je prema Goldsteinu oko 24.000, a prema Zatezalu 40.123 ubijenih. Također se zna da su među ubijenima i 74 pravoslavna svećenika, od kojih jedan mitropolit i jedan episkop, kao i četvorica braće Vojina Bakića.
Zna se da je iz Jadovna i drugih mjesta likvidacija njih oko 30 uspjelo pobjeći ili se izvući iz bezdanih jama u koje su bačeni (poput Jarčije jame). Neki su uhvaćeni i ubijeni, neki su pobjegli u partizane i tamo poginuli (Savo Zoroja), a neki su prije toga ostavili iscrpna sjećanja (poput Serđa Poljaka). Preživjeli poput Branka Cetine, Dane Čanka, Radoslava Grubora i Ota Radana svoja su svjedočanstva zapisali.
Zna se da je ovaj logorski kompleks raspušten nakon 55 dana, oko 22. augusta, na zahtjev talijanskih okupacijskih vlasti, koje su se s jedne strane plašile širenja pobune među lokalnim stanovništvom, a s druge su strane u tome vidjele priliku za reokupaciju tog teritorija. To je barem privremeno spasilo više od 3000 zatočenika s Paga, Stupačinova i Gospića, jer su transportirani u Jastrebarsko, a nakon toga u Jasenovac, gdje je značajan dio stradao. Ta akcija talijanske okupacijske vojske spasila je živote samo 55 zatočenika iz Jadovna. Novi centar za nastavak istrebljenja Srba, Židova i Roma te komunista postaje Jasenovac.
Zna se da su ubijeni nakon pokolja u Gudovcu, pogroma u Glini i masakra na Veljunu, a prije bilo kakve pobune ili organiziranog otpora, bez bilo kakve uniforme ili naoružanja. Zna se da su ubijeni u očitoj namjeri istrebljenja i na najokrutniji mogući način. Daleko od domaće i međunarodne javnosti. Daleko od bilo kojeg suosjećanja i savjesti.
Dakle, zna se i može se naučiti one koji ne znaju. Dovoljno je da se čita Franju Zdunića Lava, Mirka Peršena, Đuru Zatezala, Ivu Goldsteina i Slavka Goldsteina, Đuru Vezmara i Antu Zemljara, tj. da se prihvati znanje raspoloživo u tim knjigama.
I to bi bilo tako ili bi moglo biti tako kad zadnje tri decenije ne bi znanjem gospodarili ili oni koji poriču ili oni koji prešućuju to što se zna. Oni koji poriču ne poriču na osnovi znanja, već nerijetko na osnovi propagande kakvu su prakticirali sami pripadnici ustaškog pokreta i NDH. Oni koji prešućuju čine to zbog toga što tako svjesno ili nesvjesno sudjeluju u izgradnji politike zaborava, de facto višedecenijske puzajuće političke, nacionalne abolicije onih koji su osmislili, organizirali i proveli strašan jadovanski zločin genocida. Brisanje sjećanja na njega i forsiranje sjećanja na žrtve odmazde prema pripadnicima poražene vojske NDH po završetku 2. svjetskog rata u javnoj svijesti današnje Hrvatske ovu negacionističku i revizionističku politiku čini prihvatljivijom u prosječnoj javnoj svijesti, lišenoj prilike za suočavanje sa zločinima ustaša i NDH. Zato nije čudno što u inbox primam poruku s početka ovog teksta: “Nikad nećeš dočekati zabranu ‘Za dom spremni'”. Zbog toga nije čudno što su fasade zgrada u našim gradovima iscrtane pozdravom ZDS. To je razlog što ni sudovi ne znaju kako da sude i presuđuju veličanju ustaštva u današnjoj Hrvatskoj. U tome treba tražiti objašnjenje zašto je mišljenje Ustavnoga suda Republike Hrvatske o neustavnosti i zločinačkom karakteru ustaškog pokreta i NDH gotovo jednako mrtvo, kao što su mrtvi oni iz Šaranove jame na Velebitu ili oni s Furnaža na Pagu. Ili se do njega drži jednako kao što se drži do onih koji su skončali u 19 bezdanih velebitskih jama ili na kamenoj pustinji paške uvale Slana.
Mogao bih pisati dalje, ali ću ovdje stati i reći ovo: oni koji o ovome znaju sve što je potrebno znati, a govorenjem suprotnog poriču svoje znanje, i oni koji ne znaju, a govore kao da uistinu znaju, imaju jedno zajedničko – kuću svojeg postojanja temelje na moralno truloj stijeni. Jer stijena Šaranove jame ili Grginog brijega na Velebitu ima moralnu čvrstinu ukoliko je klesana za temelje zgrade parlamenta ili crkvenog hrama, a tu čvrstinu nema, niti može imati, već je moralno trula ako su njene bezdani služile za masovno ubijanje čiji je cilj istrebljenje rasno, vjerski i etnički “nepoćudnih” naroda.
Reći ću još i ovo, bez namjere da ikog povrijedim, posebno ne one koji su patili od bilo koje politike i bilo kojeg zločina u dva rata ili poraća našeg krvavog 20. stoljeća: strašna bi bila i pomisao da se Nezavisna Država Hrvatska 1941. lakše rješavala svojih Srba, Židova, Roma i komunista nego što se Republika Hrvatska 2021. rješava zaborava njihova stradanja i ostavštine ustaštva koju simbolizira “Za dom spremni”.
Milorad Pupovac – Novosti