Svaka knjiga,svaki svezak koji vidiš, ima dušu. Dušu onoga ko ju je napisao, i dušu onih koji su je pročitali i živjeli sa njom. Svaki put kada neka knjiga promijeni vlasnika, svaki put kada neko klizi pogledom po njenim stranicama, njen duh raste i jača.
Jednom sam prilikom u knjižari moga oca čuo stalnu mušteriju kako kaže da malo stvari tako obilježe čitaoca kao prva knjiga koja zaista nađe sebi put do njegovog srca. One prve slike odjek riječi za koje vjerujemo da smo ih ostavili za sobom, prate nas cijelog života i vajaju palatu u našem pamćenju kojoj ćemo se prije ili kasnije – nije važno koliko knjiga pročitamo, koliko svijetova otkrijemo, koliko naučimo ili zaboravimo – vratiti.
Dok sam prelazio tunele i tunele knjiga u pomračini, nisam mogao da se otmem nekom osjećanju tuge i klonulosti koji me skoli. Nisam mogao da ne mislim da će, ako sam ja iz puke slučajnosti otkrio jedan univerzum u samo jednoj nepoznatoj knjizi sred beskraja tog nekropolisa, desetine hiljada drugih ostati neistraženi, zaboravljeni zauvijek. Osjetih se okružen milionima napuštenih stranica, univerzuma i dušama bez gospodara, koje su se utapale u okean mraka dok je svijet koji je treperio izvan ovih zidova gubio pamćenje i ne primjećujući nizanje dana, osjećajući se sve mudrijim što je više zaboravljao.
Karlos Ruis Safon, Sjenka vjetra