Čovjek može imati nekog razumijevanja za domaće cinike i ignorante koji su iz iskustva iz minule tri decenije vladavine nacionalizma na Balkanu zaključili kako „ništa ne zavisi od nas“ i „ništa se ne može promijeniti“: njihova politička samomarginalizacija počiva na spoznaji da i nakon svih već brojnih izbornih ciklusa i cirkusa, s obećanjima „zlatnih kašika“ i „bolje budućnosti“, sve ostaje isto – samo malo gore.
Pokazalo se da ni euforiji na krajnjoj desnici ni panici u proevropskoj javnosti nije bilo mjesta
(Komentar*)
Čovjek može imati nekog razumijevanja za domaće cinike i ignorante koji su iz iskustva iz minule tri decenije vladavine nacionalizma na Balkanu zaključili kako „ništa ne zavisi od nas“ i „ništa se ne može promijeniti“: njihova politička samomarginalizacija počiva na spoznaji da i nakon svih već brojnih izbornih ciklusa i cirkusa, s obećanjima „zlatnih kašika“ i „bolje budućnosti“, sve ostaje isto – samo malo gore.
Ali, ako ta masovna demobilizacija od učešća u političkom životu i demokratskim procesima, počiva na iskrenom razočarenju i beznađu značajnih slojeva stanovništva, ona se i sistematski pothranjuje iz propagandističkih štabova vođa i partija čija je misija potkopavanje povjerenja u demokratske institucije, euroatlantske perspektive, međunarodne organizacije i saradnju.
Marine Le Pen, poražena s više nego ubjedljivih 66 prema 34 posto glasova, u odmjeravanju s Emmanuelom Macronom
Ta ideologija, koja profitira na širenju nepovjerenja prema evropskoj ideji, doživjela je statistički i politički težak poraz u nedjeljnim predsjedničkim izborima u Francuskoj. U njima je predstavnica nacionalističko-antievropske krajnje desnice, Marine Le Pen, poražena s više nego ubjedljivih 66 prema 34 posto glasova, u odmjeravanju s debitantom na političkoj sceni, kandidatom iz centra francuske politike Emmanuelom Macronom.
Krajnja desnica – čiji je rast posljednjih godina pothranjivan nacionalističkom histerijom protiv prognanika i izbjeglica sa bliskoistočnih ratišta; korištenjem zločinačkih napada islamskih ekstremista za širenje strahova i propovijedanje „nepomirljivog sukoba islama i hrišćanstva“, optuživanjem Evropske Unije za sve slabosti nacionalnih ekonomija … – dobila je krila u dva politička potresa prošle godine.
Prvi je bio „Brexit“ – odluka britanskih birača, sa 52 prema 48 odsto u junu, za izlaz iz Evropske Unije.
Drugi – izbor Donalda Trampa(Trump) za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država na novembarskim izborima.
Tramp je nizom izjava i odluka doprinosio narastanju optimizma u redovima krajnje desnice u Evropi da bi u seriji predsjedničkih izbora u ovoj godini mogla pomesti sa scene lidere i stranke posvećene idejama liberalne demokratije.
Britanski birači na referendumu u junu 2016. odlučili sa 52 prema 48 odsto za izlaz iz EU
U vezi s imigracijom – obećao je podizanje „veličanstvenog zida“ na granici s Meksikom i izjavljivao da će Meksiko platiti cijenu tog zida; u vezi s izbjegličkim talasom – najavio je zabranu ulaska muslimana u Sjedinjene Države i tek je intervencija nekoliko federalnih sudijaza sada spriječila i provođenje te diskriminatorne mjere; u vezi s međunarodnim savezima i ugovorima -proglasio je NATO„beskorisnim“ i zahtijevao od evropskih članica da „plate što duguju“ iako članice tog vojnog saveza nikom ništa ne plaćaju i ne duguju nego su se obavezale da će dva posto nacionalnog dohotka izdvajati za odbranu, a najavio je i američko odbacivanje ranije prihvaćenih sporazuma o klimatskim promjenama i trgovini …
Uoči francuskih izbora, dok je bivši predsjednik Obama u televizijskoj poruci podržao Macrona, Tramp je praktičnio podržao Marine Le Pen izjavljujući da ona ima „bolja rješenja“ za nacionalnu bezbjednost i imigraciju.
Pokazalo se, međutim, da ni euforiji na krajnjoj desnici ni panici u proevropskoj javnosti nije bilo mjesta. Predstavnik krajnje desnice poražen je na predsjedničkim izborima u Austriji; šampion nacionalističke antimuslimanske kampanje u Holandijitakođe je poražen na tamošnjim izborima; a sada je to isto doživjela i nasljednica stranke profašističkih ideja i prošlosti u Francuskoj koja je neposredno nakon izbornog debakla najavila i promjenu imena te stranke (Nacionalni front).
Nakon ta tri poraza evropskoj desnici preostaje još jedna prilika u izborima možda najznačajnijim za evropsku budućnost – u septembru u Njemačkoj – u kojima se najuticajnijoj evropskoj ličnosti, kancelarki Angeli Merkel, posebno prebacuje to što je „otvorila vrata Evrope“ imigrantima s Bliskog Istoka među kojima su došli i „ljudi opasnih namjera“.
Po svim mjerenjima raspoloženja njemačke javnosti, Merkelova – i pored tog „neoprostivog grijeha“ saosjećanja sa izbjeglima iz ratnih žarišta – ima značajnu prednost uoči tih izbora.
Merkel, uprkos svemu, ima značajnu prednost uoči izbora
Jesu li ovi porazi na izborima velikih očekivanja i najava potiskivanja sa scene evropske krajnje desnice? To, prije svega, zavisi od toga kada će izborni pobjednici prionuti na posao obnove ekonomskih temelja prosperiteta i optimizma. Ideji evropskog jedinstva ne mogu toliko štete nanijeti desničari na vlasti u zemljama kao što su Poljska i Mađarska – sa još neiživljenim demokratskim iskustvima – koliko bi joj štetilo neispunjavanje obećanja i potencijala liberalne demokratije.
Ishod izbora u Austriji, Holandiji i sada u Francuskoj snažna je poruka i svima koji to hoće da čuju na Balkanu: za sljedbenike ruskog potkopavanja NATO-a i Evropske Unije – da je preuranjeno i neosnovano zlurado očekivanje raspada tih garanata stabilnosti u Evropi i utoliko važnije bezrezervno opredjeljenje za evropsku budućnost; za propovjednike nacionalizma i podjela – da pokušaju nešto naučiti iz poraza nacionalističkih politika na izborima u evropskim zemljama; za one koji sputavaju euroatlantski put balkanskih zemalja sa sijanjem sumnje u to „hoće li uopšte biti Evrope“ da bismo joj se pridruživali – da to čak i nije toliko važno koliko je važno da se u zemljama naših podneblja prigrle i razviju evropski standardi vladavine prava i jednakosti, sa ili bez članske karte u Uniji.