Ustupljena fotografija
Ilijana Radanović, kandidatkinja na listi Srpskog nacionalnog pokreta Federacije Bosne i Hercegovine za Skupštinu Kantona 10, vijećnica u Općinskom vijeću Glamoč, u javnosti je prepoznatljiva po otvorenom i kritičkom pristupu problemima s kojima se suočavaju stanovnici te opštine.
Razgovarao: Miljan Kovač
Po obrazovanju je profesorica filozofije i sociologije, a bila je novinarka, direktorica Centra za socijalni rad i medicinska sestra u Domu zdravlja Glamoč. Aktivirala se i u projektima iz kulture, među kojima su pokretanje rok festivala „Busija“ i inicijative vezane za obnovu spomen-kompleksa „Ivo Lola Ribar“.
U politiku je, kako kaže, ušla nezadovoljna stanjem u lokalnoj zajednici i načinom na koji se donose odluke važne za život građana. S njom smo razgovarali o Glamoču danas, problemima sa kojima se suočavaju njegovi stanovnici, odlasku ljudi, zdravstvu, politici i mogućnostima da se život u ovoj sredini pokrene sa mrtve tačke.
Šta Vas je to podstaklo da se kandidujete za viši nivo vlasti na ovim izborima?
Mislim da bih mogla više doprinijeti, jer svaki viši nivo traži veću odgovornost i veće zalaganje od lokalnog nivoa, a opet, na višim nivoima donose se krucijalne političke odluke koje se tiču svih naroda ovdje.
Osvrnemo li se i na prethodne izborne cikluse, najčešće čujemo političare kako govore o nekim temama koje se tiču države, nacije, naroda. Malo se priča o životu ljudi, od čega se živi, o položaju građana, penzionera, radnika. Gdje Vi prepoznajete stvarne probleme građana? Na takav način se, na neki ružan način, odvlači pažnja od prioriteta značajnih za sve narode koji žive na ovim prostorima.
Osnova i suština jeste da treba težiti ravnopravnosti svih građana u BiH. A znamo koji su sve problemi. Problemi su odlazak mladih, nezaposlenost, to što nije posvećeno dovoljno pažnje domaćim proizvodima i domaćoj proizvodnji.
Problem su i penzioneri, problem su nezaposleni ljudi. Nama definitivno u Glamoču najveći problem je što nedostaje zaposlenje za žene. Zato što kod nas ove žene što imaju posao, one sve rade na pilanama, dakle rade muške poslove.
One rade za strojevima, slažu dasku i dosta puta se desi da te žene ostanu bez ruke, bez prstiju. Tako da takvim stvarima, nekim najobičnijim, najtrivijalnijim, treba se posvetiti pažnja. To su neke stvari kojih smo svi itekako dobro svjesni, građani i svi političari toga trebaju biti svjesni. Mi trebamo da budemo u službi građana, jer ti ljudi su nas i doveli do ovih pozicija. Tako da stoji velika borba, skoro sa vjetrenjačama, tako se mogu izraziti.
Ako dođete u poziciju da imate tu političku moć, šta je prvo što biste mijenjali u Kantonu 10 ili u opštini u kojoj živite?
Ima dosta stvari. Prvo što bih u svom gradu, u Glamoču, napravila jeste da bih zaista ove ruševine, uklonila, zato što ima dosta zgrada kod nas u centru grada koje su zaista ruševine, koje su ostale od ovog zadnjeg nesretnog rata i prijete opasnošću. Stara osnovna škola je totalno urušena, a pored stare osnovne škole djeca idu u osnovnu školu. Tako da su to neke osnovne stvari koje prijete opasnošću. Prvo bih se pobrinula za te ruševine.
Moram reći i da je apsurdno da su djeca od prvog osnovnog ovdje kod nas u Glamoču bukvalno podijeljena. Idu na vjeronauku – pravoslavnu, katoličku i islamsku vjeronauku. Onda prvo su tu podijeljena, pa su podijeljena po jeziku – srpski, hrvatski, bosanski. Strašno je da dijelimo djecu, a ja mislim da se mi svi dobro razumijemo.
Prioritet je i domaća proizvodnja. Evo, mi smo ovdje kraj koji je bogat i šumom i krompirom. Zašto se ne bi pokrenula ta neka domaća proizvodnja? Ovdje krompir naš narod gleda da izveze, i kako, na koji način da izveze taj krompir. Neka proizvodnja, gdje bi mogli da zaposlimo ljude. Posebno je bitno da zaposlimo žene, da se pokrene privreda u koju mogu svi da se uključe.
Da li je problem u sistemu ili u nedostatku političke volje? Kome trebaju te podjele?
To je zanimljivo pitanje. U Kantonu 10 žive Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Interesantno, ali ulaže se u one opštine gdje je pretežno stanovništvo jednonacionalno. Tamo gdje su većinom Hrvati, ili su većina Srbi, kao u Drvaru. Kod nas gdje postoji multinacionalna zastupljenost najmanje se ulaže.
Stiče se utisak da nekome ta multietničnost ne odgovara?
I mislim da je to zaista stvar neke politike na višim nivoima koja jednostavno ne može da se objedini, da se složi, da radi u interesu svih naroda, kažem, svih naroda koji žive na ovim prostorima.
Interesantno je da političari stvarno potenciraju te podjele, a istovremeno se vrlo lako dogovore kad je, recimo, potreba da se uzmu naši prirodni resursi ili kad trebaju osvojiti neki prostor, onda se dogovore, da nema nikakvih podjela. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
Mi smo zemlja koja je bogata prirodom i to je nešto najvrjednije, kao što je i čovjek najvrjedniji u cijeloj toj priči. Mislim da se takve stvari apsolutno ne smiju dozvoliti, a svakako mislim da se narod treba organizovati i da se i takve stvari ne trebaju dozvoliti ni po koju cijenu. Šta će nam ostati poslije toga? Da li ćemo ostati mi kao jedinke, kao ljudska bića, kao ljudi? Ne razumijem svrhu bogaćenja ako ne opstanemo kao ljudi. Čemu sav taj brutalni, da ga nazovem, kapitalizam ili kako hoćeš, vlasništvo? To mi je totalno apsurdno i apsolutno sam protiv toga.
Da li vjerujete da će, uvođenjem novih tehnologija na biračkim mjestima, ovo biti pošteni izbori?
Pa ja nekako imam povjerenje i nadam se da će biti pošteni. Zaista vjerujem da će biti pošteni, da je krajnje vrijeme da dođe do nekih promjena. Mislim da dugo tavorimo u ovom nekom statusu, vremenu poslije ovog ratnog ludila, tako da je svima zaista preko glave svega.
Dakle, vjerujete da poslije izbora možemo očekivati neke konkretne promjene?
Pa svakako da vjerujem i smatram da treba podstaći i ljude da izlaze na izbore, jer ne može se opet ništa promijeniti ako ćeš samo sjediti kući i pričati „ne valja, ne valja“, a nećeš izaći. To je tvoje osnovno građansko pravo i, na kraju krajeva, dužnost da izađeš na te izbore.
Impuls