Tamo gdje je srednja klasa mnogobrojna, najrjeđe dolazi do pobuna i razdora u državi.
U svakoj državi postoje tri njena dijela: jedni vrlo bogati, drugi vrlo siromašni i treći na sredini između ovih. Pošto smo se složili da je najbolje držati se umjerenosti i sredine, jasno je da je najbolje imati srednje imanje, jer se onda čovjek najlakše može potčiniti zapovijestima razuma.
Naprotiv, teško je slijediti glas razuma ako je čovjek odviše lijep ili odveć moćan ili vrlo plemenit ili veoma bogat, ili ako je, nasuprot tome, pretjerano siromašan, pretjerano slab ili bez ikakvih počasti. Prvi postaju nasilnici i zločinci velikih razmjera, a drugi nevaljalci i sitni zločinci. A nepravde i nastaju zbog nasilja i nevaljalstva. Takvi ljudi ne mogu da pomognu ni savjetom ni službom, a država i od jednog i od drugog ima samo štete.
Pored toga, ljudi koji imaju pretjerano velika imanja, moć, bogatstvo, prijatelje i drugo tome slično, niti hoće niti znaju da se pokoravaju, i tu osobinu oni stiču u kući još dok su djeca, a zbog toga što su oholi i preziru druge, ni u uškoli se ne navikavaju da se pokoravaju. Naprotiv, oni ljudi koji svega toga uopšte nemaju veoma su jadni, tako da ne umiju da vladaju već samo da se ropski pokoravaju, dok oni prvi ne umiju da se pokoravaju nijednoj vlasti već samo da vladaju kao gospodari nad svojim robovima.
Takva država nije država slobodnih ljudi već robova i gospodara i u njoj jedni zavide drugima, a jedni preziru druge. A to je vrlo daleko od prijateljstva i državne zajednice, jer zajednica počiva na prijateljstvu i ljudi ne žele da idu čak ni istim putem sa svojim neprijateljima. Priroda države zahtijeva da država bude sastavljena od jednakih i što je moguće sličnijih ljudi, a takvi su najčešće ljudi srednjeg stanja. Stoga najbolju upravu ima ona država čije uređenje odgovara prirodi države.
Ta srednja građanska klasa se najlakše održava u državama, jer niti oni sami žele tuđe imanje, kao siromasi, niti drugi žele njihovo, kao što siromasi žele imanja bogataša. I zbog toga što niti oni napadaju druge niti drugi njih, oni žive sasvim bezbjedno. Stoga je opravdana Fokilidova želja: U mnogo čemu srednjo najbolje prolaze, želim da u državi budem srednji.
Prema tome, jasno je da je najbolja državna zajednica ona koju sačinjavaju građani srednjeg stanja i da dobru upravu mogu da imaju samo takve države u kojima je srednja klasa mnogobrojna i što jača od druge dvije, tj. od bogataša i siromaha zajedno, a ako to nije moguće, onda bar od svake pojedinačno. Jer ako srednja klasa stane na jednu ili drugu stranu, ona uspostavlja ravnotežu i sprječava da jedna ili druga protivnička strana odnese prevagu. Stoga je za građane najveća sreća da imaju imanje srednje i dovoljne veličine, jer tamo gdje jedni imaju vrlo mnogo a drugi ništa javlja se ili krajnja demokratija ili neumjerena oligarhija, ili, zbog nadmoćnosti i jedne i druge klase, tiranida. Jer tiranida se javlja u krilu neumjerene demokratije i oligarhije, a mnogo rjeđe u krilu srednjih klasa i onih koje su bliske jedna drugoj. Zašto je tako, reći ćemo kasnije kada budemo govorili o promjenama državnog uređenja.
Očigledno je da je najbolje državno uređenje ono koje počiva na srednjoj klasi, jer jedino ono nije podložno pobunama. Tamo gdje je srednja klasa mnogobrojna, najrjeđe dolazi do pobuna i razdora u državi. Sa istog razloga manje pobuna ima u velikim državama jer je tu srednja klasa mnogobrojna, dok se u malim državama svi se lako podijele na dva dijela, tako da ne preostane nimalo srednjih i gotovo svu su ili siromašni ili bogati. Demokratije su zbog srednje klase bezbjednije i dugotrajnije, jer je srednja klasa mnogobrojnija u demokratijama nego u oligarhijama i više ljudi ima udjela u položajima. I kada bi, da nema srednje klase, siromasi postali brojno nadmoćniji, nastalo bi zlo i država bi brzo propala.
(Prevod: Ljiljana Stanojević Crepajac; tekst preuzet iz: Nerkez Smailagić: Historija političkih doktrina I, Kupola, Zagreb – Sarajevo, 2023, str. 61-62)