foto: Dženat Dreković/NOMAD
Kriza ljevičarskih, konzervativnih i liberalnih stranaka postala je dugotrajan društveno-politički problem kojemu se kao jedina dovoljno snažna alternativa pojavljuju desničari. Posebno je porazan konstantan pad socijaldemokratije u društvima Srednje Evrope.
Bečka pošta
Javnost u Njemačkoj i Austriji ostala je bezmalo u čudu nakon što je istraživačka novinarska platforma Correctiv početkom ovoga mjeseca objavila ekskluzivnu reportažu o tajnom susretu desničara i neonacista iz Njemačke te šefa ekstremnodesnog identitarnog pokreta iz Austrije u jednom hotelu blizu Potsdama u njemačkoj saveznoj pokrajini Brandenburg. Na sastanku nekolicine ljudi glavna tema je bila masovno protjerivanje migranata iz Njemačke na osnovu rasnih kriterija i neovisno o njihovom statusu u toj zemlji – tako bi čak i oni s njemačkim državljanstvom bili podvrgnuti “remigraciji” ukoliko se ne uklapaju u desničarski model društva. Komunikacija među okupljenima je obavljana putem pisama kako bi se očuvala tajnost sastanka.
Posebno interesantno je da su među okupljenima bile i osobe bliske njemačkoj ekstremnodesnoj stranci Alternative für Deutschland (AfD). AfD je danas u saveznim pokrajinama na teritoriji bivše Istočne Njemačke najpopularnija stranka, konstantni porast njene popularnosti bilježi se i u pokrajinama bivše Zapadne Njemačke. Od ovoga sastanka potpuno je jasno – njemački neonacisti i desničari imaju plan za potpunu transformaciju društva nakon osvajanja vlasti, a šanse za to su im ove 2024. godine bolje nego ikada prije. Dok AfD u Njemačkoj „cvjeta“, austrijski desničarski FPÖ – iz ranijih nam godina poznat po neskrivenoj podršci velikosrpskom nacionalizmu – zauzima još od vremena haranja koronavirusa Austrijom prvo mjesto u svim anketama popularnosti među biračima. Moralo bi se dogoditi čudo pa da Slobodarska stranka na općim izborima u Austriji u oktobru ove godine ne osvoji prvo mjesto. A da njen trenutni predsjednik Herbert Kickl, kojeg je Sebastian Kurz prije nekoliko godina čak imenovao i ministrom unutrašnjih poslova, a onda ga savezni predsjednik Alexander Van der Bellen smijenio s te dužnosti, o protjerivanju stranaca nema pretjerano drugačije stavove od ranije izrečenih, govori i njegov intervju u centralnoj informativnoj emisiji austrijskog javnog servisa ORF. Osim toga što bi u austrijski parlament pozvao i Vladimira Putina, jer je gost već bio ukrajinski predsjednik Volodmir Zelenski, Kickl je rekao da on pod „remigracijom“ u svakome slučaju shvata i oduzimanje austrijskog državljanstva onim migrantima koji „mrze ili odbijaju našu kulturu“. Na upit moderatora da oduzimanje državljanstva znači i povredu Konvencije o ljudskim pravima, Kickl je lakonski izjavio da se za to svakako može iznaći rješenje. A rješenje bi bila promjena Ustava i izbacivanje Povelje o ljudskim pravima kao njegovog sastavnog dijela.
Krivica vladajućih
Najkasnije od početka ove godine njemačka javnost, posebno ona lijeva i progresivna, shvatila je da je vrag odnio šalu – desničarski AfD, prožet ljudima iz neonacističkog miljea, ojačao je do zabrinjavajućeg stepena. Krivac za to su u prvom redu vladajuće stranke centra ili ljevice koje ni do dana današnjeg nisu pronašle način na koji bi simpatije sve većeg dijela javnosti okrenuli na svoju stranu. Trenutni njemački kancelar Olaf Scholz tek je blijeda kopija Angele Merkel, koju mnogi opet smatraju glavnim krivcem masovnoga doseljavanja u Njemačkoj pod motom „Wir schaffen das!“ („Uspjet će nam!“). Sada je jasno da je medijska slika migracijske politike u Njemačkoj katastrofalna. Posebno je veliki val doseljavanja iz Sirije i drugih arapskih i muslimanskih zemalja trn u oku desničarima, ali ne samo njima. Muslimanski migranti danas su u Njemačkoj, ali i Austriji, najmanje poželjni. U društvu je postalo uvriježeno mišljenje da se ove migrantske grupe teško ili nikako ne mogu integrirati (čitaj “asimilirati”), a njihov pogled na svijet je nekompatibilan s evropskim načinom života. Ovaj jaz između muslimanskih doseljenika i dobrog dijela njemačkog, ali i austrijskog društva možda je najbolje vidljiv posljednjih mjeseci rata između Izraela i Hamasa. Dok politička i intelektualna elita gotovo pa beskompromisno stoji na strani Izraela – u Njemačkoj se ova podrška čak proglašava nacionalnim interesom („Staatsräson“) – dotle kritički glasovi ili glasovi koji javno podržavaju Palestince, pa makar oni bili i Jevreji, bivaju potiskivani iz javnosti. Kao posljedica, među slojevima muslimanskih doseljenika širi se frustracija i sazrijeva osjećaj dvostrukih standarda i nepravde. Nažalost, kako njemački i austrijski mainstream krugovi ne vide da je nekritička podrška Izraelu i ignoriranje brojnih civilnih žrtava u Gazi duboko problematična, dotle muslimanske zajednice prečesto ostaju gluhe na sve izraženiji i agresivniji antisemitizam u svojim redovima. Ideološke utvrde čine se trenutno neprobojnima.
Sve je ovo gotovo pa savršen teren za bujanje desničarskog ekstremizma. I dok njemački građani nakon obznanjivanja tajnih planova desničara sve više izlaze na ulice svojih gradova i traže odlučniju borbu protiv ekstremizma, dotle političari na vlasti nastavljaju za njih fatalnu politiku preuzimanja desničarske politike u cilju privoljavanja glasača na vlastitu stranu. Tako je njemačka vlada ovih dana predstavila plan za lakše protjerivanje azilanata iz zemlje, dok je kancelar Scholz nedavno osvanuo na naslovnici magazina „Der Spiegel“ s porukom „Moramo protjerivati više“.
Katastrofalna igra imitacije
Oponašanje desničara kao politički recept već skoro dvadeset godina primjenjuje se u Austriji – prijedlozi oštrijih zakona za strance koje je od 2017. predlagala konzervativno-desničarska vlada Sebastiana Kurza uglavnom nisu prolazili ustavnopravni ispit, a doseljavanje u zemlju je nastavljeno, kako iz ostalih članica EU, tako i – obično putem sklapanja brakova ili putem azila – i iz trećih zemalja. Za to vrijeme glasači su bivali sve frustriraniji politikom vladajućih stranaka, a čini se da su mjere protiv koronavirusa mnogima, kako u Njemačkoj, tako i u Austriji bile dovoljne da na sebe navuku kostim „protivnika sistema“. U međuvremenu je jasno da su značajnom broju glasača u Njemačkoj i Austriji vrijednosti liberalne demokratije očigledno sporedne ili na njih gledaju selektivno. Uzroci ove frustracije ne mogu se samo tražiti u blijedoj slici vladajućih stranaka, koje glasačima nemaju ponuditi mnogo čega novog, već i u podosta promašenoj politici lijevih i progresivnih snaga koji su zadnje decenije javnoga prostora popunjavali temama koje većinu glasača – najblaže rečeno – ne zanimaju. Kako je u zapadnim društvima s jedne strane jačala „woke“ kultura, tako su neprimjetno jačali i njeni protivnici. Nekima od njih ni bliskost s desničarima ili neonacistima nije mrska, a sve kako bi izrazili protest protiv sistema u kojem žive. No, konstantna podrška desničarima u Njemačkoj, pa i u Austriji, ne može se više tumačiti samo „glasanjem iz protesta“. Kriza ljevičarskih, konzervativnih i liberalnih stranaka postala je dugotrajan društveno-politički problem kojemu se kao jedina dovoljno snažna alternativa pojavljuju desničari. Posebno je porazan konstantan pad socijaldemokratije u društvima Srednje Evrope.
2024. godina nastavila je na globalnom planu mračnu sliku u kojoj dominiraju ratovi, razaranja i ubijanja. Ukrajina, Izrael, Gaza, Jemen, Iran, Pakistan, Sudan, Etiopija… Ovo su samo neka od ratnih žarišta koja se ne smiruju. Po porukama političara i moćnika čini se došlo je vrijeme ekstremista, a oni koji pozivaju na mir ili mirno rješavanje sukoba i ubijanja bivaju izvrgnuti poruzi i uvredama. U takvoj situaciji politički prevrati na desno su mogući i izvjesni, a jedina brana onima koji bi od zapadnih liberalnih demokratija pravili autokratije po uzoru na Orbána i Putina su, zasada, jaka pravna država i instrumenti zaštite ustavnoga poretka.
Autor: Nedad Memić/ NOMAD