Davanje ovako moćnog oružja, prvenstveno krivičnopravnih sankcija, u ruke vlastima u državi u kojoj ne postoji istinska nezavisnost tužilaštva i sudstva predstavlja put prema gušenju otpora, smanjivanju slobode riječi u javnom prostoru, a onda i posljedične autocenzure i mogućeg lakšeg prikrivanja zakulisnih radnji o kojima se neće smjeti javno pričati
Razgovarala: Rubina ČENGIĆ
Ako je suditi prema izjavama i radnjama vladajućih u Republici Srpskoj kriminalizacija klevete i uvrede je „gotova stvar“.
Kaže nam to direktor Centra za ljudska prava Banja Luka Dejan Lučka, dan nakon što je Narodna skupština Republike Srpske dvotrećinskom većinom usvojila Nacrt izmjena Krivičnog zakona. Kojim se, već je javnost uglavnom upoznata, kleveta i uvreda pretvaraju u krivično djelo s drastičnim kaznama. Koje mogu biti i do 120.000 KM ili pretvorene u zatvorske.
Interview: Prije svega da utvrdimo na koga se sve odnosi ovaj zakon? Samo na novinare i samo u RS ili…?
Lučka: Generalno, laički rečeno, Krivični zakonik važi za svakoga ko na teritoriji Republike Srpske učini krivično djelo. Ali, u određenim situacijama i za onoga ko to učini van njene teritorije. To znači da će se te zakonske izmjene primjenjivati na sve građane i građanke Republike Srpske. Za one izvan RS ili izvan BiH, koji eventualnu klevetu ili uvredu učine putem interneta ili medija ćemo tek vidjeti kakva će praksa biti uspostavljena.
Ko to može platiti?
Interview: Da li dobro razumijemo kad tumačimo da iz ovog zakona ne proizilazi potreba dokazivanja uvrede ili klevete, nego da je dovoljno da se neko osjeća uvrijeđenim ili oklevetanim?
Lučka: Prema Nacrtu, ukoliko neko smatra da je uvrijeđen ili oklevetan podnosi prijedlog nadležnom tužiocu. Tužioc može preduzeti krivično gonjenje ako smatra da je došlo do krivičnog djela. A onda se u toku postupka pred sudom dokazuje da li je zaista u pitanju to krivično djelo. Ako su uvreda ili kleveta učinjena prema umrlom licu, gonjenje se preduzima po prijedlogu bračnog druga ili lica koje je sa umrlim živjelo u trajnoj vanbračnoj zajednici, srodnika u pravoj liniji, usvojioca, usvojenika, brata ili sestre umrlog lica i tu opet tužilac dalje postupa prema zakonskim koracima.
Interview: U pravnoj analizi izmjena Krivičnog zakona koje kriminalizira klevetu, čiji ste autor i Vi, zaključujete da bi kazne mogle biti ogromne. To znači da ih malo ko može platiti. Postoje li zapravo norme koje valja koristiti pri pisanju zakona i određivanju kazni, neki standardi?
Lučka: Pri propisivanju kazni i njihove visine treba imati u vidu kolika je opasnost i štetnost određenog djela. Zatim kako će se postići svrha kažnjavanja, kolika je jačina ugrožavanja ili povreda zaštićenog dobra…Konkretno, kada su u pitanju kleveta i uvreda, moj stav je da njima nije mjesto u okviru krivičnih zakona. Odnosno, da su građanskopravni mehanizmi dovoljni za zaštitu časti i ugleda. To je i stav i mnogih međunarodnih tijela – Savjeta Evrope, predstavnika OEBS-a za slobodu medija, Specijalnog izvestioca UN-a za slobodu mišljenja i izražavanja, Specijalnog izvjestioca Organizacije američkih država za slobodu izražavanja i slično…
Posljednja linija odbrane
Interview: U analizi zaključujete da se predloženim zakonom krši standard prema kome se krivično pravo koristi kao posljednje sredstvo za ograničavanje slobode izražavanja, i to onda kada nema blažih rješenja! O kojim standardima govorimo?
Lučka: Kada se ograničava sloboda izražavanja, njena ograničenja moraju biti „posljednja” linija odbrane od određenog postupanja. Moraju biti usko tumačena na način da ograniče samo ono djelovanje za koje je apsolutno neophodno da se ograniči. To da krivično pravo treba da bude posljednje sredstvo (ultima ratio) izvire iz načela legitimnosti, ali i određenih odredbi u samom Krivičnom zakoniku. Tako u KZRS stoji da se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo za ona protivpravna djela kojima se prava i slobode čovjeka i druge individualne i opšte vrijednosti društva ustanovljene ustavom i međunarodnim pravom tako povređuju ili ugrožavaju da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne prinude. Dakle, ograničavanje slobode izražavanja, kroz Krivični zakonik, zbog narušavanja časti i ugleda, mora da dođe kao posljednje sredstvo. I to upravo kada nema blažih rješenja. Međutim, blaža rješenja postoje. Postoje u okviru građanskog prava. Jer već dvije decenije je u primjeni Zakon o zaštiti od klevete. Njime se uređuju prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog.
Blaža rješenja već postoje
Interview: Na koja rješenja mislite kada kažete „blaža rješenja kod nas već postoje, i to u okviru građanskog prava”, imate li i neki primjer? Ako je riječ o Zakonu o zaštiti od klevete – možete li dati neke argumente koji pokazuju na koji način je taj zakon zaista dobar alat za zaštitu?
Lučka: Jeste, u pitanju je Zakon o zaštiti od klevete. Prve godine primjene ovog zakona su bile haotične. Sjetimo se kako su odštetni zahtjevi u tužbama za klevetu bili enormno visoki, od više desetina hiljada KM do milionskih. Ali su vremenom, kako je sudska praksa obeštećenja ograničila na proporcionalnije iznose (od jedne do šest hiljada KM, i rijetko do 20.000 KM), postali umjereniji. Kroz godine se izgradila određena sudska praksa, u određenoj mjeri, iako ne stopostotno. Pa se i standardizovalo odlučivanje u ovim slučajevima. Sudije su kroz ogroman broj seminara i radionica osposobljene da slučajeve klevete i ograničenja slobode izražavanja gledaju kroz poštovanje standarda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koje je postavio Evropski sud za ljudska prava. To se i vidi kroz presude u kojima se u ogromnom broju slučajeva koriste ovi standardi, a sami slučajevi klevete su postali standardni slučajevi za rješavanje. Istina, ponekada imamo različite odluke u veoma sličnim slučajevima. Ali to nije slučaj samo sa ovim zakonom, nego i sa mnogim drugim. Bitna stvar je da zakon funkcioniše i da se po njemu postupa. Prebacivanje klevete u krivično pravo neće standardizovati praksu, nego će ona da postane još diferenciranija. A biće pravi mali podvig i stvarati praksu u krivičnim predmetima u vezi sa klevetom. Ono što bi pak trebalo da se uradi je da se pristupi reformama zakona kojima se reguliše kleveta idući ka još jasnijoj zaštiti oklevetanih. Ali i, sa druge strane, konkretizovanju naknada za klevetu. I to tako da se uspostave srazmjerna i razumna ograničenja maksimalnih iznosa naknade štete kako opstanak medija ne bi bio doveden u pitanje. Zatim da se uvedu odgovarajuće garancije protiv dosuđivanja naknada koje su nesrazmjerne stvarnoj povredi. Onda i da se zakonski konkretno postave viši standardi prihvatljivosti i tolerancije u slučajevima navodne klevete protiv javnih ličnosti u odnosu na osobe koje se ne nalaze direktno pod svjetlima javnosti. Moguće je i da se prošire odredbi o izuzeću od odgovornosti od navodne klevete uvođenjem „anti-SLAPP” odredbi o primarnoj zaštiti slobode izražavanja od zloupotrebe pravosuđa kroz omogućavanje odbacivanja ili odbijanja očigledno neosnovanih tužbi i slično.
Dovoljno je da nekog uvrijedite u kafani
Interview: Mišljenja ste da ovakav prijedlog nacrt Zakona ostavlja previše prostora za tumačenje. Na šta ste konkretno mislili? Koji su članovi, odnosno elementi za Vas sporni?
Lučka: Riječ je o članovima koji se odnose na krivična djela uvrede, klevete i iznošenje ličnih i porodičnih prilika. Napisani su tako da će vjerovatno svoje konkretno definisanje i značenje doživljavati kroz praksu, a otvoreno je pitanje kakva će ona biti.