Kako utišati zviždača

Internetski portal Yahoo! News objavio je potkraj rujna istraživanje u kojemu je tridesetak bivših dužnosnika američke vlade i obavještajne zajednice posvjedočilo da je administracija bivšeg predsjednika Donalda Trumpa razmatrala mogućnost otmice i ubojstva australskog zviždača i osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea. Osmero njih potvrdilo je da su se u najužim političkim i obavještajnim krugovima do u detalje razmatrale takve mogućnosti, iako ti planovi nikada nisu službeno odobreni zbog protivljenja pravnika zaposlenih u Bijeloj kući i Ministarstvu pravosuđa, koji su preferirali sudski progon. No svjedočenja pokazuju da je Trumpov državni tajnik, a prije toga direktor obavještajne agencije CIA Mike Pompeo bio opsjednut željom za osvetom do te mjere da je formirao svoj tim obavještajaca zaduženih isključivo za Assangea. Naredio im je da smisle rješenje “bez da se cenzuriraju jer ništa nije nedopustivo”, a on će se za to vrijeme “nositi s odvjetnicima u Washingtonu”.

Prema kronologiji koju je rekonstruirao Yahoo! News zahvaljujući anonimnim izjavama bivših dužnosnika CIA-e i Bijele kuće, problem definiranja WikiLeaksa intenzivno je morio administraciju još od 2010. godine, kada je ta organizacija objavila video-snimak nazvan “Collateral Murder” koji prikazuje kako američki marinci iz helikoptera pucaju na nenaoružane ljude na jednom trgu u Bagdadu tri godine ranije. Marinci su ubili osmero civila, uključujući dvoje suradnika medijske kuće Reuters, no tadašnji predsjednik Barack Obama odolio je pritiscima obavještajne zajednice da pokrene sudski progon WikiLeaksa bojeći se ustavnog presedana putem kojeg bi se mogli goniti i klasični mediji.

Tri godine kasnije, međutim, Obama je naredio intenzivniju istragu WikiLeaksa nakon što je drugi zviždač, Edward Snowden, objavio dokumente o masovnom nadzoru koji je provodila Nacionalna sigurnosna agencija (NSA). Tada se počela spominjati i sintagma “informacijski posrednici”, koja bi obavještajnoj zajednici dodatno olakšala tretman WikiLeaksa kao špijunske organizacije. Jedan visoki protuobavještajni dužnosnik rekao je da su pod tu definiciju trebali potpasti i novinar Glenn Greenwald i dokumentaristica Laura Poitras, koji su Snowdenu pomogli da objavi NSA-ine dokumente. Kada je 2016., uoči izbora na kojima je pobijedio Trump, WikiLeaks objavio e-mailove Demokratske stranke, konačno je donesena odluka da će se ta internetska platforma tretirati kao špijunska organizacija, jer su američki obavještajci zaključili da je izvor e-mailova ruska vojnoobavještajna služba GRU.

No kako navode sugovornici Yahoo! Newsa, curenje koje je naročito razjarilo Mikea Pompea odnosilo se na takozvani Vault 7, zbir klasificiranih CIA-inih dokumenata o alatima koje ta agencija koristi za hakiranje. WikiLeaks je dokumente objavio u proljeće 2017. godine, a u svom izvještaju o incidentu CIA je kasnije zaključila da se radi o “najvećem curenju podataka u povijesti” te agencije. Julian Assange, koji se tada već petu godinu skrivao u ambasadi Ekvadora u Londonu, tom je prilikom u Washington Postu objavio dva teksta u kojima je CIA-u prikazao, među ostalim, i kao nekompetentnu jer je “kreirala, potrošivši milijarde dolara poreznih obveznika, čitav arsenal kibernetičkih virusa i hakerskih programa, nad kojima je promptno izgubila kontrolu, a zatim to pokušala zataškati”.

Prema riječima jednog bivšeg dužnosnika CIA-e, Vault 7 bio je “ubod u samo srce” agencije, a Pompeo se u početku bojao Trumpu uopće reći što se dogodilo. William Evanina, donedavni direktor Nacionalnog protuobavještajnog i sigurnosnog centra, portalu je rekao da je to bila “prekretnica nakon koje je postalo jasno da administracija više ne namjerava biti zarobljena restrikcijama koje je samoj sebi nametnula vlada Baracka Obame”.

Nekoliko tjedana kasnije, u svom prvom javnom nastupu u svojstvu direktora CIA-e, Mike Pompeo većinu svoga govora posvetio je upravo WikiLeaksu, koji je nazvao “nedržavnom neprijateljskom obavještajnom službom kojoj često pomažu državni faktori, poput Rusije”. Iako se ta izjava tada više činila kao stilska figura nego kao formalna definicija, njezin smisao, ispostavilo se kasnije, bio je definirati WikiLeaks kao špijunsku službu, čime bi mu se ne samo oduzele garancije prvog amandmana Ustava kojim se jamči sloboda govora, već i obavještajnom aparatu omogućilo korištenje šireg raspona metoda djelovanja. Ili, riječima Williama Evanine, da se izgradi kompletna slika “stila života” suradnika WikiLeaksa, ali i prijeđe na ofenzivno protuobavještajno djelovanje koje uključuje i provociranje sukoba među njima i paraliziranje digitalne infrastrukture WikiLeaksa.

A nakon što je došlo do takve promjene u mentalnom sklopu Pompea i njegovih najbližih suradnika, nije trebalo puno da se rodi ideja o otmici, pa i ubojstvu, naročito kada su se pojavile informacije o tome da Rusija, u suradnji s vladom Ekvadora, također planira zviždačevu otmicu, ali s ciljem da ga oslobodi iz zatočeništva.

Reuters je tada objavio sadržaj jednog pisma tadašnjeg ekvadorskog ministra vanjskih poslova u kojemu se razmatrala ideja da se Assangeu dodijeli diplomatski pasoš, a time i imunitet, nakon čega bi se organiziralo njegovo prebacivanje u diplomatsku službu u Moskvi. Otprilike u isto vrijeme sud u Švedskoj odbacio je optužnicu protiv Assangea zbog silovanja, koja je ujedno bila razlog zbog kojeg se uopće bio sklonio u ekvadorsku ambasadu. Pritisnute tim događajima, CIA i Bijela kuća, ispričali su Yahoovi izvori, osmislile su više mogućih scenarija za osujećivanje ruskog plana. Pompeo je i u toj situaciji ocijenjen kao osoba koja je djelovala prije svega iz pozicije povrijeđenog ega, jer bi eventualni uspjeh ruskog plana predstavljao geopolitičku pobjedu predsjednika Vladimira Putina.

Spomenuti scenariji uključivali su oružane borbe po ulicama Londona, zabijanje autom u rusko diplomatsko vozilo i pucanje u kotače aviona kako bi se spriječilo njegovo uzlijetanje. No CIA-ini britanski kolege, rekao je jedan izvor, nisu bili oduševljeni idejom da Amerikanci na teritoriju Velike Britanije vrše otmicu državljanina Australije iz ambasade Ekvadora, jednako kao ni dio Trumpovih pravnika, pa čak ni tadašnji glavni državni odvjetnik Jeff Sessions, unatoč tome što je i sam bio “vrlo vrlo anti-Assange”.

“Ovo nije Pakistan ni Egipat već London”, rekao je jedan od prisutnih na sastancima koji su, kako je Yahoo! Newsu posvjedočio drugi, znali “nadilaziti komično”. “U jednom trenutku došlo je do toga da je ama baš svako ljudsko biće koje se nalazilo u radijusu od tri ulice oko ambasade radilo za neku obavještajnu službu, od čistača ulica pa do radnika osiguranja”, rekao je taj dužnosnik.

Amerikanci su o ruskom planu saznali od zaposlenika španjolske kompanije UC Global, koja je vršila poslove osiguranja u ekvadorskoj ambasadi u Londonu. O tome je prvo pisao španjolski dnevnik El Pais, a kasnije svjedočio i jedan zaposlenik te kompanije na suđenju u Španjolskoj. Taj je zaposlenik ispričao kako je kompanija 2015. godine na jednom sajmu sigurnosne industrije u Las Vegasu sklopila posao s firmom Las Vegas Sands u vlasništvu milijardera Sheldona Adelsona, inače Trumpovog prijatelja i donatora. Nakon sajma, direktor UC Globala David Morales vratio se u ured u španjolskom Jerezu i zaposlenicima obznanio da će ubuduće “igrati u prvoj ligi” i da su “prešli na tamnu stranu”. Svjedok je ispričao i da je Morales nakon toga često putovao u SAD, dok je njegova kompanija za to vrijeme ilegalno nadzirala i snimala Assangea u svakom trenutku njegovog boravka u ambasadi. Svjedok je rekao i da je čuo ideju da se “vrata ambasade ostave otvorena kako bi se moglo ući unutra i oteti ili otrovati Assangea”. Plan je na koncu obustavljen nakon što su “Rusi odustali jer su Amerikanci saznali”. U travnju 2019. godine Ekvador je Assangeu ukinuo azil, nakon čega ga je, istoga dana, britanska policija uhapsila i odvela u zatvor, a američko Ministarstvo pravosuđa otpečatilo optužnicu protiv njega.

Britanski je sud u siječnju odbio američki zahtjev za izručenjem Assangea u SAD na temelju humanitarnih razloga, no taj isti sud u srpnju je dozvolio američkim tužiteljima da predoče svoju žalbu na tu odluku, što bi se uskoro trebalo dogoditi.

Kako napominje novinar britanskog The Independenta Patrick Cockburn, od ukupno 175 godina zatvora koliko bi Assange mogao dobiti u Americi, samo pet godina odnosi se na kompjutorsku prijevaru, a preostalih 170 na Zakon o špijunaži. Od 18 točaka optužnice, njih 17 svodi se na nastojanje da se “normalno novinarsko istraživanje izjednači sa špijuniranjem”. Cockburn piše da su vodeći britanski mediji, poput BBC-ja i Channela 4, o ovome izvijestili vrlo šturo, unatoč tome što je britanska ministrica unutarnjih poslova Priti Patel nedavno predložila nešto vrlo slično. Njezine izmjene Zakona o službenoj tajni špijunažu definiraju kao “svaki prikriveni proces dobivanja osjetljivih povjerljivih informacija koje inače nisu javno dostupne”. Prema tom prijedlogu, novinari, zviždači i oni koji doturaju informacije mogli bi dobiti do 14 godina zatvora.

Nakon objave istraživanja Yahoo! Newsa portal The Intercept objavio je da je Pompeovu definiciju prema kojoj je WikiLeaks “nedržavna neprijateljska obavještajna služba” Senatski odbor za obavještajne djelatnosti prvi put u službene dokumente pokušao progurati već 2017. godine, što se tada nije dogodilo. No dogodilo se u prosincu 2019., na kraju Trumpovog mandata, zabašureno unutar zakona o financiranju nacionalne sigurnosti za fiskalnu godinu 2020., a prijedlogu se usprotivilo samo sedam senatora. Nitko od senatora koji su tada sudjelovali u predsjedničkim izborima, piše The Intercept, tom glasanju nije prisustvovao, uključujući i kandidata ljevice Bernieja Sandersa i sadašnju potpredsjednicu države Kamalu Harris.

Australsko izdanje Guardiana navodi pak da je australska ministrica vanjskih poslova Marise Payne nakon ovih otkrića razgovarala s američkim državnim tajnikom Antonyjem Blinkenom i rekla mu da “očekuje garancije da će Assange dobiti pošteno suđenje i human tretman”. Za razliku od parlamentarne skupine “Bring Julian Assange Home”, koja broji samo 28 od ukupno 226 članova australskog parlamenta, Payne nije zatražila hitno oslobađanje australskog državljanina Juliana Assangea, unatoč tome što je sada kristalno jasno ne samo da on u SAD-u neće dobiti ni pošteno suđenje ni human tretman, već i to da ga je jedna garnitura američke vlasti bila spremna i ubiti.

Piše: Tena Erceg, Portal Novosti