Foto: Avaz
Kao utjelovljenje kontradiktorne strukture, buntovnika i vladara, Orbán pada u trenutku kad ta kontradikcija na globalnom nivou također popušta. Naime, populistička desnica je kao vrsta političkog žanra u proteklom periodu doživjela niz manjih smrti. To ne znači da je doživjela pad popularnosti, već da mijenja žanr isporuke svojih ideja i vrijednosti
Piše: Marko Kostanić
Nedavni poraz Viktora Orbána na mađarskim izborima pokrenuo je mini-industriju tejkova na medijskoj sceni i u javnom prostoru. Pritom meta interpretacijskih napora nisu toliko bili razlozi samog poraza koliko njegovi efekti izvan same Mađarske. Ambicioznost tejkova je varirala. Oni ponešto skromniji i fokusirani na vlastito nacionalno dvorište zapitali su se predstavlja li konačno svrgavanje Orbána s vlasti naznaku sličnog scenarija i u tom dvorištu. Možemo ih podijeliti na deterministe i ukazivače.
Deterministi se u pogledu na svijet i politiku prekomjerno oslanjaju na metaforu domino-efekta i analitički se zadovoljavaju prepoznavanjem navodnog trenda. Ukazivači svoju ulogu vide pak kao nešto aktivniju pa javnosti i politički akterima ukazuju na potencijalnu inspiraciju ili obrazac vrijedan pokušaja. Očekivano, na srpskoj je političkoj sceni zabilježena inflacija determinista i ukazivača.
Čak i oni koji ne vjeruju previše u prekogranične političke vjetrove doživjeli su rezultate izbora u susjednoj zemlji kao barem jedan, ma koliko minimalan, korak bliže kraju vladavine Aleksandra Vučića. U hrvatskom kontekstu interpretacijski mamac nije bio toliko zavodljiv, ali ipak nisu izostale usporedbe s možebitnim svrgavanjem Andreja Plenkovića s vlasti.
Nisu, jer u dijelu hrvatskog novinarskog svijeta postoji ta nesvjesna želja za rastom stupnja autokracije. Pa tako u Plenkoviću vide Orbána i Vučića jer im se time olakšava tumačenje svijeta i snalaženje, a i sam njihov rad tako postaje autentičniji i društveno-politički vrjedniji. Što nije za zamjeriti kad se uzme u obzir društveni status novinara.
Ambiciozni sudionici u proizvodnji tejkova o Orbánovom porazu misle euroatlantski, ako ne i globalno. Nije nedostajalo prosudbi po kojima je rezultat mađarskih izbora jasan signal promjene općeg trenda. Desnica je, kažu oni skloni sudbonosnijim okladama, doživjela svoj vrhunac i sada slijedi obrnuti trend. Izbori u Mađarskoj su, smatraju oni koji vjeruju u vječnost tradicionalnih političkih ideologija, pokazali da liberalizam nije mrtav i da može funkcionirati kao mobilizacijski faktor.
U posljednjih nekoliko godina gotovo je potpuno isparila anti-EU retorika na europskoj (krajnjoj) desnici. Shvatili su da im EU ne predstavlja institucionalnu prepreku, nego priliku za institucionalnu prilagodbu. Više ne brane suverenitet od otuđene briselske elite, već bijeli kontinent od migracija i drugih navodnih opasnosti
Uglavnom, prevladava procjena po kojoj svijet nakon uspjeha Petera Magyara više neće biti isti. Teško se ne zapitati odakle tolika vjera u političku važnost relativno nebitne države poput Mađarske. Ili preciznije: zašto se samom Orbánu pripisuje tolika ideološka i simbolička moć na suvremenoj (krajnjoj) desnici da se njegov pad tretira kao signal ireverzibilnog trenda?
Dio odgovora leži u intelektualnoj lijenosti i ekonomiji tejkova. Ali, bilo bi jednako intelektualno lijeno zadovoljiti se tim odgovorom. Orbán je, naime, bio snažan simbol globalne desnice i “dokaz” njene efikasnosti i prednosti pred liberalnom ili lijevom konkurencijom. Međutim, struktura tog simbola nije bila tako jednostavna. I zato njegov pad predstavlja značajniji događaj u pogledu promatrača. Pad se dogodio u trenutku u kojem desnica prolazi kroz proces žanrovske iscrpljenosti.
Pod tim ne mislimo na političku ili brojčanu iscrpljenost desnice i desnih snaga, već na iscrpljivanje populizma kao političkog žanra u kojem se desnica pojavljuje i zavodi. Kao političkog žanra u kojem s jedne strane stoji narod, kako god ga definirali, a s druge elite, kako god ih definirali. Nije, naravno, taj žanr sasvim nestao, ali resursi njegove uvjerljivosti prosto nisu obnovljivi i vidljivo kopne.
Prije nego što pokušamo pojasniti razloge iscrpljivanja resursa trebamo pojasniti tu ponešto kompliciraniju Orbánovu simboliku. On je u periodu rasta globalne desnice mogao predstavljati uzor zbog specifične pozicije koju je zauzimao i eksploatirao. Svima onima koji su izražavali skepsu u upravljačke sposobnosti populističke desnice jednom kad dođe na vlasti mogao se pogled usmjeriti ka Budimpešti kao primjeru stabilne vlasti.
I kao navodno ispunjenom obećanju o uspješnoj koaliciji nacionalnih elita i običnog naroda. A s druge strane, zbog konfiguracije Europske unije Orbán je i dalje na raspolaganju imao repertoar inače rezerviran za opozicijske snage i retoriku. Dakle, Orbán je i dalje mogao biti populist i ozbiljan vladar. A nije škodilo ni to što je obilato financirao desnu intelektualnu i ideološku proizvodnju diljem Europe. Međutim, biračima očito nisu bile važne te ideje koliko sve izraženije ekonomske pukotine “razvojnog modela”.
Orbán, kao utjelovljenje te kontradiktorne strukture – buntovnika i vladara – pada u trenutku kad ta kontradikcija na globalnom nivou također popušta. I sve se izraženije premješta ka figuri vladara s obzirom na postepeno političko iscrpljivanje figure buntovnika. Postepeno jer je, kao što ukazuje američka novinarka i publicistkinja Lily Lynch, populistička desnica kao vrsta političkog žanra doživjela niz manjih smrti u proteklom periodu.
Da ponovimo, to ne znači da je desnica doživjela pad popularnosti ili ušla u slijepu ulicu, već da samo mijenja žanr isporuke svojih ideja i vrijednosti. I da suprotna strana mora tu mijenu uzeti u obzir ako želi političke promjene. O kojim to manjim smrtima Lynch piše i kako ih prepoznati?
Pa ima ih nekoliko. Za početak, registrirajmo najočigledniju. Brojni predstavnici takozvane populističke desnice već dugo su na vlasti i sami su, po logici stvari, postali elita. Ne nužno ista kao ona liberalna koju su prozivali, navodno zaštićena u kulturi, medijima i obrazovanju, ali dovoljno elita da klasične populističke fraze više ne mogu djelovati uvjerljivo. I nije za tu opasku dovoljna sama promjena strana i prelazak na upravljačke pozicije.
Bilo kakve redistributivne politike ostale su u statusu neispunjenih obećanja, ako se ikad o obećanjima radilo. Ali potencijal antielitističke retorike ipak i dalje postoji, nije sasvim ugašen. Razlog tome nije naročito kompliciran: Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka i Francuska još nisu pali pod naletom populističke desnice, a te stranke drže prvo mjesto u anketama javnog mnijenja.
I Reform UK i Alternativa za Njemačku i Nacionalno okupljanje očekuju da će uskoro u ovoj ili onoj varijanti sudjelovati u vlasti. Iako ih dalje u toj poziciji održava ishodišna populistička mobilizacija, i oni se mijenjaju i prilagođavaju.
Te su mijene i prilagodbe rezultat manjih ideoloških smrti koje su se već dogodile. Navedimo ih tri. U posljednjih je nekoliko godina gotovo potpuno isparila anti-EU retorika na europskoj (krajnjoj) desnici. Ne zato što su promijenili stav o ljudskim pravima, liberalnom proceduralizmu ili monetarnoj politici, već zato što su shvatili da im Europska unija ne predstavlja institucionalnu prepreku, nego priliku za institucionalnu prilagodbu. Shvatili su da se “praktične” vrijednosti Europske unije ne razlikuju bitno od njihovih zahtjeva i interesa i da se komotno mogu prilagoditi.
Popularnost Trumpa u SAD-u je na rekordno niskim razinama, a pogotovo u Europi, gdje brojnim desnim strankama sve više predstavlja uteg. O statusu u Europi dovoljno govori da se na njega prije koji tjedan kladio ponajveći politički očajnik u Hrvatskoj – Ivan Penava
Marine Le Pen više ne priča o francuskom napuštanju Unije, a Giorgia Meloni je preuzimanjem vlasti u Italiji odmah preuzela i europsku institucionalnu retoriku. Time su izgubili privilegiju da u maniri pučkih tribuna kritiziraju birokratske i financijske elite, ali su dobili priliku za širi ideološki potez kistom. Više ne brane suverenitet od otuđene briselske elite, već bijeli kontinent od migracija i drugih navodnih opasnosti.
Druga manja ideološka smrt tiče se proklamiranih ekonomskih politika. Dugo se na (krajnjoj) desnici vodila latentna borba između pozicije koja se naziva šovinizmom blagostanja (welfare chauvinism) i klasične libertarijanske pozicije. I dugo je prva opcija dominirala. Prosto je “prirodnije” išla uz antielitistički gard i brigu za običnog čovjeka. Međutim, postepeno su libertarijanske pozicije preuzele primat.
Razloga je više, možemo istaknuti i izborni uspjeh Javiera Mileija u Argentini, ali kao presudan treba izdvojiti atraktivnosti ideološkog recepta po kojem je državna patronaža znak slabosti. Ona predstavlja lijevu potragu za zaštitom lijenih radnika i ugroženih manjina, a desnica predstavlja vrijedne obične ljudi koji sve mogu steći svojim rukama.
Taj se ideološki recept zapravo prilagodio prevladavajućoj predodžbi klasnih podjela koju je najefektnije nedavno opisao anonimni korisnik bivšeg Twittera: cura od 25 godina koja radi za minimalac, živi u iznajmljenom stanu i čita knjige je srednja klasa, a muškarac od 55 koji joj taj stan iznajmljuje i ima još tri takva je radnička klasa jer govori provincijskim naglaskom i koristi šovinistički humor.
Najtvrđi poduzetnici su bizarnom ideološkom transsupstancijacijom postali iskonski proleteri. Samim tim nema više potrebe za šovinističkom državom blagostanja i zaštitom nacionalne radničke klase. Ideološki trik i socijalno kazalište bit će dovoljni. Samo treba koristiti kazališno-klasne rekvizite da bi se dokazali proleterski status i politička autentičnost. Već su u optjecaju na društvenim mrežama i pojmovi za to kazalište, kao što su proleplay i fauxletariat. Država je za slabiće. Osim ako nije riječ o vojsci.
I treća manja smrt je Donald Trump kao takav. U Sjedinjenim Državama popularnost mu je na rekordno niskim razinama, a pogotovo u Europi, gdje brojnim desnim strankama sve više predstavlja uteg. O statusu Trumpa u Europi dovoljno govori da se na njega prije koji tjedan kladio ponajveći politički očajnik u Hrvatskoj – Ivan Penava.
Potrebna je, dakle, distanca od Trumpa, ali tehnološko-ideološki aparat magnata iz Silicijske doline koji ga prati predstavlja nezaobilaznu inspiraciju suvremenoj desnici. Njihova vizija hijerarhijskog društva bez demokratskih smetnji koje će zamijeniti proleplay najistaknutiji je kandidat za sahranu populističkog žanra.