Foto: buka
Teško je shvatiti ovakve luzere. Malo podsjećanje, potpuno devastirana opozicija uspjela je da na probnom balonu, vanrednim izborima za Predsjednika Republike Srpske, zamalo pobijedi neprikosnoveni SNSD. I to primarno zahvaljujući izboru SDS-ovog kandidata u liku Branka Blanuše, čovjeka dovoljno dobrog i, što je ovdje ključno, dovoljno neambicioznog za više, kako bi apsorbovao sav onaj epski opozicioni višak ega. Podržan je od svih, mada je Draško Stanivuković, po starom običaju, dugo vagao.
Nakon toga, sve što je trebalo uraditi bilo je prosto, potvrditi i ovjeriti pobjedu na redovnim izborima u oktobru.
Scenografija za trijumf je već bila postavljena. Nezadovoljstvo naroda je ogromno, a nesposobnost i gramzivost vlasti na istorijskom vrhuncu. Milorad Dodik jednostavno više ne može svojim pojavljivanjem da zamijeni svu bezličnost svojih posilnih. Formalno sveden na minimum funkcija, pritisnut sa svih strana, više ne vjeruje nikom osim sopstvenom sinu kojeg užurbano sprema za nasljednika trona. Unutar same vladajuće partije ključa gomila nezadovoljnih. Rekao bi čovjek, u takvim uslovima nikad nije bilo lakše osvojiti izbore.
Ali, ko god je znao imalo o ovdašnjoj opoziciji i njenoj urođenoj sklonosti ka rafalnom ispaljivanju autogolova i pucanju u sopstvena koljena, znao je da je ovakav ishod jednostavno, očekivan.
Umjesto da se odmah i bezuslovno potvrdila volja i želja naroda, i to još prije par mjeseci, da je Blanuša prvi izbor i neupitna polazna tačka strategije; umjesto da se zajaše ta zamalo pobjednička inercija, raštimana mašinerija opozicije je ubacila u rikverc. Unutrašnjim spletkarenjem došlo se do nekakvog novog sporazuma. Dilovi su, sasvim je jasno, već postignuti, ali se čeka sa objavom. Jer, čak i sa to malo preostale pameti, oni vrlo dobro znaju da će sada biti đavolski teško izaći pred javnost i saopštiti kako Blanuša, onaj koji je režim doveo na ivicu pucanja, ustvari i “nije najbolji mogući izbor”.
Kao da je jedina i isključiva svrha ovakvog diletantskog sporazuma bila očekivana reakcija Nebojše Vukanovića.
I ovo je, realno, najbolje što mu se moglo desiti. Nepredvidljiv i lucidan, potpuno van kontrole ovdašnjih tajkuna koji drže šapu i na vlasti i na opoziciji, on je ujedno i jedini koji otvoreno podržava proteste u Srbiji. Vukanović lako može biti prepoznat od strane iskreno nezadovoljnih birača kao jedina autentična opoziciona opcija. Njemu ovakav rasplet događaja savršeno odgovara. Jedino je pitanje da li je on, zaslijepljen silnom ljutnjom, sposoban da to shvati i da strateški rasporedi energiju počne da se sprema za izbore na koje jasno je ide sam.
Za to vrijeme, Stanivuković vjerovatno otvara novu mentalnu Excel tabelu u kojoj preračunava kako da istovremeno izgleda kao najoštrija opozicija Dodiku u RS, a najkonstruktivniji partner tom istom Dodiku u Banjaluci. Njegova politička ambicija ponovo se pokazala kao prevelika za tuđe cipele, a premala da ponese teret zajedničke žrtve.
A u toj jednačini apsurda, naravno, moramo naći mjesto i za Jelenu Trivić. To je žena koja do juče Stanivukovića nije mogla ni nacrtanog da vidi, s gađenjem odbacujući svaku pomisao saradnje a s obzirom na njegovu saradnju s režimom. Ipak, opozicioni principi se tope brže od asfalta pred izbore, posebno kada ulogu glavnog provodadžije preuzme Aleksandar Vučić, tačnije njegovi emisari. Pod budnim okom Beograda, koji ih očigledno na silu gura u zajednički zagrljaj, preko noći nastupa kolektivna amnezija. Sada se od sluđenih birača očekuje da povjeruju u iskrenost ove isforsirane, vučićevske romanse dojučerašnjih krvnih neprijatelja, dok oni sami, sasvim sigurno, gutaju knedle pri svakom zajedničkom fotografisanju.
A šta tek reći za SDS? Stranka tradicionalno zatečena sopstvenim postojanjem sada mora da izvede nevjerovatnu mentalnu gimnastiku pred biračima. Unutrašnje frakcije su očigledno procijenile da bi pobjeda Blanuše zapravo značila dolazak na vlast, a to je, budimo realni, previše odgovornosti. Mnogo je toplije u komfornoj zoni vječitih gubitnika koji se žale na izborne neregularnosti, nego na vjetrometini gdje se od vas očekuje da zapravo preuzmete i vodite institucije.
I dok se opozicija bavi sobom, cjepidlači oko podjele nepostojećeg plijena, guta beogradske knedle i mjeri čiji je ego veći, režim ne mora ni da vodi kampanju. Dodik, opterećen sankcijama, suđenjima i istrošenim kadrovima, sada vjerovatno neočekivano mirno sjedi u Bakincima i smije se do suza.
Njegov najveći saveznik nikada i nisu bili koalicioni partneri, oteti RTRS i budžet. Njegov najveći i najlojalniji saveznik uvijek je bio i ostao hronični diletantizam onih koji bi, navodno, da ga sruše. Većini birača, onih koji zaista žele promjene, po stoti put je ostavljeno da se osjećaju izdano. Režimu je pred izbore preostala samo jedna jedina obaveza, da na vrijeme obezbijedi dovoljne količine prasića i kokica i posmatra kako se opozicija, po ko zna koji put, utapa u sopstvenoj nesposobnosti.