ŽUTA MINUTA – Skeneri protiv tankog asfalta

Ilustracija Jelena Žilić

Nije jedan, nije ih deset, a malo je reći da su ih hiljade… Obespravljeni, opljačkani, ozlojeđeni i na kraju po ko zna koji put prevareni. Najlakše bi bilo kriviti „takav narod“, nazvati ga zatucanim, nepismenim, glupim i naivnim. I šta sada? Mogu li to skeneri riješiti?

Piše: Miljan Kovač

Po mnogo čemu opšti izbori koji će u Bosni i Hercegovini biti održani prve nedjelje mjeseca oktobra ove godine, neće ličiti na prethodne. Po prvi put će biti primijenjene „nove“ tehnologije u izbornom procesu, pa će glasački listići biti skenirani. Skeniraće se i otisak prsta glasača radi pouzdanije identifikacije. Tako se neće moći desiti da mrtvi glasaju, iako su njihova imena i dalje u biračkim spiskovima. Neće moći niko glasati, na primjer, umjesto komšije koji, iako ima ovdašnju ličnu kartu, odavno živi negdje daleko, a u rodno mjesto dolazi samo u vrijeme godišnjih odmora. Spriječiće se i ubacivanje tajno popunjenih glasačkih listića i manipulacije tokom prebrojavanja glasova kada se biračka mjesta zatvore, i mnogo toga još što je do sada urušavalo integritet izbornog procesa.

Ipak, sve to će biti moguće pod uslovom da na biračkom mjestu ne nestane struje ili ne dođe do nekog tehničkog kvara na novoj opremi. Niko ne može garantovati da se upravo to neće događati. Kada znamo po kakvim sve čukama se biračka mjesta nalaze, nestanci struje su očekivani. Nije do čuka, nego do lošeg održavanja distributivne mreže, zbog čega je dovoljan i najmanji povjetarac da dođe do višečasovnog, često i višednevnog prekida u snabdijevanju električnom energijom.
No sa tim što priroda da, još i nekako, ali šta ćemo sa povjetarcima, vjetrovima i olujama, što krče bandere i gase svjetla, koji bi mogli zaduvati od tamo gdje nekima nije stalo da stvarna narodna volje bude ispoštovana. Moguće sabotaže niko ne isključuje. Da će ih ovakvi organi bezbjednosti koje imamo na vrijeme spriječiti, niko ne vjeruje. CIK i za to ima rješenje, kažu u tom slučaju glasovi će se brojati kao i do sada-ručno. Dakle sve po starom.
Ali, ipak, da zamislimo idealan scenario: Nova oprema savršeno funkcioniše, snabdijevanje električnom mrežom idelano, bez prekida, izborni proces teče u najboljem redu. Zamislimo da prvi put od uvođenja višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini imamo takav izborni proces na koji niko neće imati primjedbi. Hoće li to značiti da su izbori bili fer i slobodni?

Stariji čovjek u jednom selu u Republici Srpskoj, čija porodica, kao i mnoge druge, nekako s mukom sastavlja kraj s krajem nema nikakvog razloga da podržava aktuelnu vlast. I on to zna, mjesecima se žali na minimalnu penziju, slabe podsticaje za poljoprivredu, na to što mu sin svakodnevno vozari na posao u Federaciju BiH, jer ovdje posla nema. Ako ga i ima, plate su sramotno niske. Put u selo probijen za vrijeme Habsburga, da nije tada ne bi ga ni sada bilo. Još nije sav ni asfaltiran, od izbora do izbora prevuku kilometar, dva tankog asfalta preko Austo-ugarskog makadama. Mjesecima on javno kritikuje na vlast, uz sve muke koje s porodicom preživljava frustriraju ga informacije o kriminalu u režiji vlasti, o stotinama miliona koje se rasipaju iz budžeta na sve osim na ono što bi trebalo i narodu omogućilo bolji život. Psuje i pljuje po vlastodršcima na sav glas i navija za nekog svog opozicionog favorita.

Srećem ga dva dana prije izbora. Skrušeno mi, sa neskrivenom dozom stida saopštava da će glasati za kandidata vlasti. Zašto? Kaže rekli nam asfaltirati još dva kilometra puta, ako pobijede. I pobijedili. Asfaltirali manje od kilometra. Prevukli ko list tanak sloj crnog asfalta preko starog seoskog puta.

Nastavak ostavili za ove izbore što slijede.
Svi znate nekog takvog „glasača“, nije jedan, nije ih deset, a malo je reći da su ih hiljade… Obespravljeni, opljačkani, ozlojeđeni i na kraju po ko zna koji put prevareni…

I šta sada?

Najlakše bi bilo kriviti „takav narod“, nazvati ga zatucanim, nepismenim, glupim i naivnim, jer ne razumije da je i taj tanki sloj asfalta, kroz koji već trava niče, plaćen iz njegovog džepa i da u njega onaj za koga je glasao nije ni dinara uložio, ako nije na njemu i zaradio, što je vjerovatnije. Objašnjavati mu da se prodao za svoje vlastite pare? Kinjiti i ismijavati sirotinju, koja misli da joj „predsjednik“, makar bio i samozvani, daje penzije, a njegov lokalni knez asfaltira puteve…
Rugati se ovom čovjeku zato što mu nije na um palo da pita lokalnog kneza kada je pred izbore po selu kamčio glasove: Zašto put nije asfaltiran već dvadeset godina? Kako to da ima para i za njihova skupa auta, vile, jahte, avione, kamione, a nema za lokalne puteve, vodovode, nema ni za vrtiće, ni za škole?

E sada dolazimo do ključnog pitanja koja zamjenjuje sva ova: Šta radi opozicija u Republici Srpskoj četiri mjeseca prije izbora? Raspravlja o tome ko će biti kandidati na izborima. Međusobno se optužuju oko toga ko je prava opozicija ko nije. Veliki dio opozicije kritikuje kriminalnu vlast ovdje, a podržava još goru vlast u „majčici“ Srbiji. Jedan što bi da bude kandidat za predsjednika umjesto obračuna sa kriminalom i korupcijom, umjesto novih krovova na školama obećava da će školsku djecu obući u uniforme, a onu malo stariju regrutovati u neku civilnu službu, šta god to bilo. Drugog muči hamletovska dilema: Biti ili ne biti (kandidat). Treći ništa ne vjeruje ni prvom ni drugom…
Šta istovremeno radi vlast?
Vladajuće stranke, iste one koje su ovaj narod dovele ispod ivice bijede, tako da je odavde pobjegao svako ko je mogao, ili bar vozari na posao u „mrsku“ Federaciju BiH, koji nas gotovo na dnevnoj bazi zadužuje stotinama miliona maraka, od ko zna koga i po kakvim uslovima, šalju svoje emisare kod istog onog gorepomenutog seljaka i njemu sličnih da ih opet zajebu.
Da ga kupe za par stotina metara tankog asfalta, par stotina maraka, metar vodovodne cijevi, plaćene iz džepa tog istog seljaka…
Rade to konstantno. Od izbora do izbora iz dana u dan. Ubjeđuju, podmićuju, ucjenjuju…
Istina, nema opozicija javne resurse u svom džepu, pa da ih troši kao što ih vladajući troše, ali nema ni ono što puno ne košta – bar minimalne aktivnosti na terenu, ako već nemaju infrastrukturu i mjesne odbore… Bar malo iskrene volje da se nešto stvarno i promijeni. Ako ništa drugo da se poštenom, naivnom, seljaku iz ove priče objasni da se prodao za vlastite pare, i da bi bilo para i za puteve i za škole i vodovode, ako bi suzbili kriminal i korupciju. Objasnili mu da se kriminal i korupcija ne mogu suzbiti, ako stalno glasa za iste, i to o svom trošku.
Skeneri tu ništa neće promijeniti, oni ne agituju, ne edukuju, ne informišu, samo broje. Naravno, ako ima struje…

Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“ 

Autor: Impuls

Prije nego odete…

Vjerujemo da znanje i informacije ne smiju biti privilegija, već pravo svih. Naš cilj je služiti vama i graditi povjerenje kroz istinito izvještavanje. Ako cijenite to što radimo, podržite rad Impulsa malom donacijom. Vaš doprinos nam pomaže da ostanemo nezavisni i dostupni svima.