Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Teško ljeto za političare u BiH. Preteško. Hajd što je jedan od najvećih javnih vrtića u Banjaluci zatvoren zbog zaraze, što su se dječica porazbolijevala, ali kud baš sad, tri mjeseca pred izbore! A u Mostaru, požar na deponiji! Svi su znali da će ta deponija planuti, al kud baš sad, đavo da je nosi!
Piše: Milkica Milojević
Ajd što se narod danima gušio u kancerogenom dimu i što su raskošni vinogradi i voćnjaci uništeni, ne samo za ovu sezonu, nego i za mnoga ljeta, i što su se turisti razbježali glavom bez obzira… Sve bi se to nekako predeveralo, ali šta sad da se radi veli uvaženi gradonačelnik mostarski, perjanica HDZ-a, Mario Kordić.
Dragi Mostarci, znam da vam je svima teško, ali aman zaman, imajte malo empatije za nesretnog gradonačelnika.
Manite se djece, trudnica, hroničnih bolesnika, Kordiću je ipak najteže! Jer, znate već, idu izbori, dobro, nisu lokalni, ali opet izbori su izbori, a HDZ je HDZ!
I šta će nesretni Mario ako je, daleko bilo, toksični dim dobacio čak tamo do Bara, do hacijende partijskog mu šefa Dragana Čovića, do skromnog porodičnog imanja od nekoliko miliona evra. Kuku i lele!
Eto, Čovićeva kćerka, zet, punac… svi su otkidali od usta, čak su i rijeku Radobolju preusmjerili, da se ljudski skuće, i sad taj belaj sa požarom na deponiji. Nije u redu!
Trudio se čestiti Mario Kordić, nije da nije. Kad su ga građani i eko aktivisti upozoravali da je deponija Uborak tempirana bomba, on ili njegovi prethodnici, vrag će ih znati, HDZ je HDZ, podnijeli su krivične prijave protiv tih remetilaca idile.
A kad je deponija planula, jer je planuti morala, upozoravali su na to i građani i eko aktivsti i stručnjaci i inspekcije čak, kad se to desilo, marljivi Mario je iz rukava izvukao nevjerovatnog keca: teroriste.
Teroristi su, reče, podmetnuli požar! Koji teroristi? Oni isti koji su remetili idilu. Odakle su teroristi? Pa tu iz kraja: kuće su im, i dječica i trudnice u tim kućama, na par stotina metara od deponije. Šta tu nije jasno!
I na kraju, Super Mario je našao super rješenje za odlaganje 500 tona otpada, koji se nagomilao, nakon požara na deponiji, u jednom od najljepših i najprljavijih gradova u BiH. Kakvo rješenje? Ono uobičajeno za BiH: nema se šta otpad „zbrinjavati“, samo ga odvezete iz centra grada i nagomilate negdje na periferiji. U slučaju Mostara našle su se četiri takve lokacije. Nijedna od njih nije na Barama.
I koji Hrvat ne bi glasao za konstitutivnu, legitimnu partiju koja ima takve kadrove!
U poređenju sa Mostarom, banjalučki slučaj je mala maca. Slučajčić, takoreći.
Neki klinci sa Mejdana, pardon Obilićeva, zarazili se salmonelom, možda i rota virusom, možda i klostridijom, utvrdiće nadležni organi jedan dan iza nedjelje. I šta? Pa ništa. Tridesetak dječurlije fasovalo proliv i povraćanje, čudna mi čuda, a 170 mališana sad ne može u vrtić, do daljnjeg. Dobro, roditelji čupaju kose, kud će s djecom dok zarađuju hljeb nasušni, ali zar su djeca i roditelji najvažniji!
Ljudi moji, zar vam nije jasno da je u najvećoj nevolji Petar Jokanović, direktor Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Banjaluka, čestiti odbornik, a može biti i kandidat za poslanika Socijalističke partije.
Kako će sad na oči stranačkom lideru, Petru Đokiću! Kao da Đokiću nije dosta raznih Sardarova, Vijadukata i ostalih afera, pa sad i ta zavrzlama s vrtićem, usred Banjaluke, koja je, zna se, najveći bazen glasova u Republici Srpskoj!
E sad, Jokanović je, u duhu partije mu, primijenio sasvim drugačiju taktiku, u odnosu na mostarskog Super Marija. Ništa teroristi, ništa buka i bijes, samo dobro staro ćutanje. Nekako se, valjda, nadao da niko u Banjaluci neće primijetiti da 170 djece ne može u vrtić. Zbog zaraze.
A kad su roditelji dojavili novinarima, a novinari pritisli, smislio je odgovor u stilu Top liste nadrealista: „nije vrtić zatvoren, samo djeca ne mogu dolaziti“.
I još dodao da se djeca nisu otrovala vrtićkom hranom, nema šanse, i da se mora insistirati na tri uzastopna negativna nalaza kod svakog djeteta, da bi se uhvatio kliconoša.
Dobro, možda je sve to tačno, ali ko da mu vjeruje nakon uporne ćutnje i zataškavanja! Mogao je, recimo, sve ove probleme preduhitriti, samo da je sazvao pres konferenciju, ili bar roditeljski sastanak. Nije mogao. Nije ta, kako se zove, transparentnost, u duhu našeg naroda. I naše politike.
E sad, nije vrag da su se svi problemi u BiH sručili baš na Banjaluku i Mostar. Nisu naravno, ima toga i u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, a ako sad nema, biće. Ima još vremena do izbora, a sve je u BiH toliko razjebano i razvaljeno da je samo pitanje dana, kad će negdje neka „nadstrešnica“ pući i napraviti belaj.
Teško ljeto, dakle, za političare, prvo za one na vlasti, koji su sve ovo zakuvali, a bogami i za opozicionare, koji, u velikom broju, zuje kao muve bez glave zarobljeni u svojim Ćacilendima.
Varljivo ljeto za sve, a pogotovo za građane, koji u cijelom tom kalamburu, donesu pravu odluku, ako im je do života u BiH.
Nije neki život, ali drugog nemamo.
Kolumne „Crveni karton” su dio serije „Impuls semafor“.
Impuls