Ilustracija Jelena Žilić
Postoje načini i načini da se napravi šetalište bez trunke betona.
Piše: Jelena Jevđenić
Negdje u jeku pred otvaranja banjalučke „rive“ pročitah komentar fotografa Tomasa Damjanovića „Nekada smo uz Vrbas dolazili da pobjegnemo od betona. Danas gledamo kako beton dolazi po Vrbas i guta ga“. I to je najbolji opis uništavanja prirode Banjaluke.
Ne, beton nije došao do rijeke, došao je po rijeku.
Postoje dvije Banjaluke.
Jedna zelena, nekad bujala vegetacijom Banjaluka, danas zabrinuta za sve očiglednije uništenje simbola grada. Banjaluka koja poštuje zakone, procedure i koja ne klima slijepo glavom na politički urnebes koji nazivaju napredak.
Druga Banjaluka, siva, betonirana, sparna. Načičkana novim zgradama, Banjaluka koja ne diše i koja pitomo klima glavom na svako uništenje.
Očigledno ne žive te dvije Banjaluke u istom svijetu.
U jednom od tih svjetova prije par dana otvoreno je betonsko šetalište uz Vrbas, ili kako Mali princ kaže riva, uz pompu, ciku i euforiju za jednim kilometrom asfalta. Uz Malog princa svita klimoglavaca za koje se, od dosta njih, nekada smatralo da će biti dobra politička budućnost Banjaluke. Ali nije to ovdje tema..
Ako baš neko mora reći naglas, reći ću ja, ali Banjaluci nije neophodno ovo šetalište. Možda ni potrebno. Bar dok se ne urade za svakodnevni život veoma potrebni projekti. Uz svaku kritiku na način na koji je agresivno i ilegalno administracija Malog princa uzurpirala Vrbas, zbog horde stranačkih podanika i botova, moralo se prvo naglasiti „nismo protiv šetališta“.
A zapravo se svi prave glupi, pa kao ne razumiju ono što bi i dijete razumjelo. Sve oko ovog šetališta je urađeno mimo zakona i propisa. Ali, izbori se približili, moralo se.
A da li je beton morao doći u Vrbas?
Da li smo mogli dobiti manje invazivno šetalište uz obalu? Neko legalno šetalište? Neko prirodno?
Postoje načini i načini da se napravi šetalište bez trunke betona. I to se moglo napraviti uz Vrbas. Da li stabiliziranjem zemlje ili zbijenim šljunkom ili nečim trećim.
Na taj način bi se održala propusnost vode, očuvanje drveća i manje bi uticalo na prirodu prostora.
Umjesto toga, prirodna obala rijeke izmijenjena je upotrebom teške mehanizacije koja je ulazila u samo korito i betoniranjem.
Radovi su počeli bez svih potrebnih dozvola. Republička inspekcija je dva puta zaustavljala radove. Ilegalno je posječeno drveća uz Vrbas, 25 stabala nestalo, kao da im je trebalo mjesec dana da izrastu, e ne godine.
Odgovor je – mogli smo. Ali beton košta. Beton je skup. I bukvalno i figurativno.
Zato betona treba. Zato zbog sljedeće izjave Malog princa od rive možemo očekivati šta nas čeka.
Na otvaranju šetališta gradonačelnik se obratio, naravno o sebi u trećem licu, kako i pristaje svim prinčevima s ličnim osjećajem grandioznosti: „Vaš gradonačelnik nikada ne staje i mi idemo dalje. Sada od Vrućice možemo do Gradskog do Venecija mosta i Rebrovca. E sad 6 kilometara. Ko je u kondiciji nek ide, ko nije za 45 dana nek istrenira da može doći. Je l’ dogovoreno?“
Znači, biće još betona, izrugivanja zakona i uništavanja prirode.
Još je dodao kako je gradonačelnik Salzburga tražio od njega projekat šetališta da i oni u Salzburgu izbetoniraju rijeku Salzach.
Kako da ne!
I kako tako Vučićevsko!
Evropski gradovi zadnjih godina skidaju beton, sade drveće i obnavljaju prirodu.
Toplotni talasi koji su sve češći i duži natjerali su države, bar one koje iole brinu za svoje građane, da se vrate prirodi ne iz ekološke dužnosti, već ekonomske i na koncu, životne.
E, sad kad su se milioni potrošili za scenografiju za slikanje pred izbore, valja podsjetiti da Banjaluka još nema postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda.
Kanalizacija se u punom svom fekalnom sjaju uliva u rijeku. Ko ne vjeruje neka prošeta novom betonskom stazom.
Kolumne „Zeleni talas” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls