Foto: Gerila
Skoro tri decenije vladavine, osim što ga čini najdugovječnijim autokratom u ovom dijelu svijeta, naučilo ga je sigurno puno lekcija. Otuda i intencija da se lojalni zamijene hiper lojalnim – kum za premijera, sin za organizacionog sekretara stranke. Za opstanak svakog autokratskog režima ključna je konstelacija odnosa vladajuće elite i lidera.
Piše: Srđan Blagovčanin
U novembru 2025. godine Milorad Dodik je izjavio: „Mi koji vodimo RS trebamo dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju“. Koliko god ova izjava izgledala tragikomično, postoji velika vjerovatnoća da on zaista vjeruje u to što je rekao. U političkim naukama postoji fenomen koji se naziva „diktatorska zamka“. Ovaj termin objašnjava paradoks moći – što je lider moćniji i više kažnjava kritiku, to se njegovi saradnici više plaše da mu kažu istinu. I psihologija nudi zanimljiva objašnjenja, pa tako postoji tzv. hubris sindrom (sindrom oholosti), zapravo poremećaj koji se javlja kod lidera koji predugo ostanu na vlasti bez jakih institucija koje ih ograničavaju. Oni postaju pretjerano samouvjereni, preziru savjete i vjeruju da su nepogrešivi, što ih potpuno odvaja od stvarnosti.
Ono što se u stvarnosti dešavalo samo u posljednjih 12 mjeseci u RS teško da zavređuje bilo kakvu nagradu, a ponajmajnje Nobelovu, ali jako dobro ilustruje stanje stvari i održava upravo ova dva pomenuta fenomena.
U tom periodu RS je tri puta birala vladu, izabrala v. d. predsjednika, pa potom izabrala predsjednika na prijevremenim, pa na ponovljenim prijevremenim izborima, a Narodna skupština RS je usvojila Zakon o stavljanju van snage šest zakona koje je samo nekoliko mjeseci ranije usvojila.
U tom istom periodu u samo dva slučaja u široj javnosti poznata kao „Serdarov“ i „Vijadukt“ RS je volšebno ostala bez oko 350 miliona KM. U dva rebalansa budžeta tokom 2025. godine izdvajanje za Ministarstvo za evropske integracije i međunarodnu saradnju povećano je s 11,6 na 94,6 miliona KM, najveći dio povećanja upravo u dijelu „rashodi za stručne usluge“ (znamo dobro koje).
Hladnim analitičkim jezikom bi se ova dešavanja mogla predstaviti da: “upućuju na visok stepen personalizacije vlasti, pri čemu formalne institucije ne djeluju kao autonomni centri odlučivanja, već kao instrumenti kojima se već postojeća raspodjela moći reprodukuje. U tom smislu, česte institucionalne promjene—uključujući višestruke izbore vlade, ponovljanja izbora i reverzibilnost zakonodavstva—ne predstavljaju indikator političke dinamike u klasičnom smislu, već reflektuju prilagodljivost sistema usmjerenog ka očuvanju koncentrisane moći.”
Ništa od navedenog nije dakako prouzrokovalo javnu debatu, a još manje reakciju nadležnih institucija, iako su prekršene desetine članova ustava i zakona. Naravno, to nije ni bilo za očekivanje u javnoj sferi u kojoj je minuciozno uspostavljena brutalna kontrola narativa u post-fašističkoj maniri.
Ali realno, koga briga?
Vratimo se stoga svima razumljivoj osnovnoj valuti reality-politike – stvarnim odnosima moći nesputanim tricama i kučinama poput podjele vlasti ili vladavine prava i ključnom pitanju da li se i šta suštinski promijenilo s aspekta tih istih stvarnih odnosa moći. Na prvi pogled Milorad Dodik je ostao u sedlu – istina iz sjene – upravlja i dalje svim procesima i dalje je i predsjednik i parlament i vlada i svaki ministar. U režimskim medijima je i dalje sveprisutan, a u javnosti i dalje konzumira sve prerogative vladavine – helikoptere, avione, obezbjeđenje i slično. Formalnu poziciju predsjednika entiteta i zasad neutvrđen iznos budžetskih sredstava koji se mjeri desetinama miliona KM za lobiranje, žrtvovao je za skidanje američkih sankcija. Enormno lično bogatstvo sticano tokom vladavine, takođe je ostalo netaknuto. Dakle, moglo bi se konstatovati da je po ko zna koji put Dodik i iz ove bitke izašao kao pobjednik.
Ali da li je pobjeda Pirova?
Treba biti oprezan sa zaključcima. Veoma mnogo akademske literature napisano je na teme neodrživosti upravljanja iz sjene u autokratskim režimima. Ima veoma mnogo skorašnjih primjera od Kazahstana, Kirgistana preko Angole da upravljanje iz sjene teško funkcioniše. Riječ je naprosto o tome da je u personalizovanim autokratskim sistemima moć nedjeljiva. Da je moguće moć dijeliti u takvim sistemima, ne bi bili autokratski. Profesorica Erica Frantz objašnjava da vladavina iz sjene jako često ne funkcioniše, naprosto, jer lider ima psihološku i biološku i političku potrebu da dokaže da je on “alfa”. Čim nasljednik pokuša da donese jednu samostalnu odluku o budžetu ili kadriranju, sistem se raspada.
Naravno, iako još uvijek nije dobio Nobelovu nagradu, nesumnjivo je da je Milorad Dodik ovog svjestan. Skoro tri decenije vladavine, osim što ga čini najdugovječnijim autokratom u ovom dijelu svijeta, naučilo ga je sigurno puno lekcija. Otuda i intencija da se lojalni zamijene hiper lojalnim – kum za premijera, sin za organizacionog sekretara stranke. Za opstanak svakog autokratskog režima ključna je konstelacija odnosa vladajuće elite i lidera. Milan Svolik sa Univerziteta Jejl vrlo dobro primjećuje da je strah ključan generator funkcionisanja autoritarnih režima. I autokratski lider i elita se nalaze u stalnom strahu od međusobne izdaje. Strah unutar elite je zapravo liderovo najjače oružje – on vlada tako što svakog člana elite drži u uvjerenju da je on jedini koji ih štiti od bijesa naroda ili osvete drugih kolega.
Svolikov “strah unutar elite” objašnjava zašto sistem izgleda stabilno sve do momenta dok se ne sruši kao kula od karata. Elita ćuti i aplaudira ne zato što vjeruje lideru, već zato što se plaši da bi prva osoba koja prestane aplaudirati mogla nestati. Međutim, svaka naznaka slabosti lidera neizbježno vodi ka zauzimanju startnih pozicija za buduću raspodjelu moći.
Naravno, ovo ne znači da će vladavina Milorada Dodika biti okončana sutra, ali je izvjesno da se bliži neumitnom kraju. Koliko god to bila dobra vijest za veliku većinu građana, teško da ima razloga za optimizam a još manje za euforiju. Ponovo, širok spektar politikološke literature nas uči da iza ovakvih personalizovanih autokratija ostaje institucionalna pustinja, devastirana ekonomija i, generalno, sklonost ka novoj “čvrstoj ruci” kao izlazu iz krize, jer zapravo ruševine od institucija teško da mogu proizvesti drugačiji ishod. Nije izmišljanje tople vode da su autoritarni lideri uvijek simptomi ili posljedice dubokih strukturalnih poremaćaja u društvu a nikako njihovi uzroci.
Pričajući o sklonosti ka čvrstoj ruci, teško je odoljeti utisku da se već naziru konture nasljednika – Milorada verzija 2.0 “dečka koji obećava”. Neograničena ambicija, odsustvo skrupula, prijesni populizam, nonšalantan odnos prema vladavini zakona – izgledaju kao dobitna kombinacija, a tlo je više nego pogodno. Jednako kao što bi se skorašnja dešavanja mogla ispostaviti kao Pirova pobjeda za Dodika, tako bi i njegov dugoočekivani odlazak s vlasti mogao biti Pirova pobjeda za društvo žedno promjena.
Impuls