“Mračni turizam” u BiH: Kultura ili komercijalizacija sjećanja

Tunel spasa u Sarajevu; Foto: Wikipedia

Bosna i Hercegovina jedna je od najozbiljnijih destinacija „mračnog turizma“ (Dark Tourism) na planeti. Ostaci rata i počinjenih zločina, uključujući genocid u Srebrenici, našu državu pozicionirali su visoko na listi zemalja privlačnih turistima koji traže nešto drugačije od tradicionalnog odmora, tipa „sunce, more, plaža“.

Piše: Sanela Karaica

Za početak da objasnimo za one koji ne znaju, šta je „mračni turizam“. Gruba definicija kaže da se radi o putovanju na mjesta koja su na neki način povezana sa smrću, tragedijama, katastrofama, patnjom… Sam pojam službeno je definisan tek krajem prošlog vijeka, ali interes za takva mjesta i njihovi obilasci počeli su mnogo, mnogo ranije.

Iako na prvi pogled može izgledati morbidno, ova vrsta turizma sve više poprima edukativnu i memorijalnu dimenziju. Posjetioci ne dolaze samo iz radoznalosti, nego i iz potrebe da razumiju prošlost, odaju počast žrtvama i suoče se s historijskim činjenicama. Neke od najpoznatijih destinacija mračnog turizma u svijetu su koncentracioni logor Auschwitz u Poljskoj, Hirošima i Nagasaki u Japanu, Černobil u Ukrajini, spomenik i muzej 9/11 u New Yorku…

Važno je ko i šta govori

I BiH je visoko na listi, uprkos tome što je pojam mračnog turizma u našem kontekstu i te kako često osjetljiv i osporavan. Profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Sarina Bakić u razgovoru za Impuls portal ističe da je ovaj turistički fenomen duboko povezan s kulturom sjećanja i tranzicijskom pravdom.

– U slučaju BiH možda je preciznije govoriti ne samo o „mračnom“, nego o memorijalnom i edukativnom turizmu. Time se fokus pomjera s „fascinacije“ tragedijama i traumama prema razumijevanju posljedica rata, očuvanju sjećanja i izgradnji odgovornijeg društva. Ono što je najvažnije naglasiti jeste na koji način se ta mjesta predstavljaju, ko govori u ime žrtava i s kojim ciljem – objašnjava Bakić.

Da je terminološka odrednica i te kako osjetljiva na samom terenu, potvrđuje i direktor Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari Emir Suljagić.

– Za mene je cijeli koncept mračnog turizma malo osjetljiv, a mislim i da je termin tu pogrešan. Memorijalni centar je prije svega muzejska, obrazovna i istraživačka institucija. Neophodno je povlačenje linije između edukacije i senzacionalizma. Mi želimo da ljudi dolaze, uče, informišu se. Da se, na kraju krajeva, inspirišu da urade nešto protiv nepravdi u današnjem svijetu i tamo gdje mogu – kaže nam Suljagić.

Dodaje da je sadržaj centra profesionalan i u skladu sa svjetskim standardima te da institucija nije profitabilna niti naplaćuje karte.

Motivi su različiti, a i zemlje iz kojih dolaze

Memorijalni centar Srebrenica godišnje posjeti između 100 i 150 hiljada osoba. Ogroman je to pritisak na mjesto u kojem danas živi svega nekoliko hiljada ljudi.

– Imamo sve vrste posjeta, individualne, grupne, školske, univerzitetske, studijske, vjerske… Različiti ljudi dolaze iz različitih motiva, ali apsolutno ne postoji vrsta posjetilaca koje još nismo sreli – kaže Suljagić.

Iako mnogima sporno, snimanje selfija na mjestima gdje treba odati počast žrtvama, za Suljagića ne predstavlja problem.

– Selfisanje je dio današnje kulture. Naprosto, živimo u svijetu gdje, ako se nešto nije selfisalo, onda se nije ni dogodilo. Druga stvar, naš posao nije da odgajamo i preodgajamo bilo koga. Treće, ima ljudi koji imaju potrebu da podijele da su bili tu, jer to nije lagana posjeta, ljudi se često emotivno raspadnu i ja apsolutno nemam nijedan problem s tim kako će neko procesuirati sve to. Meni je to potpuno legitimno i prihvatljivo, osim da piju ili rade neke nedolične radnje.

Slična iskustva s profilom gostiju dijeli i Nermin Vlajčić, turistički vodič iz agencije Sarajevo Insider, koji svakodnevno vodi turiste na „ratne ture“, čiji je sastavni dio i sarajevski „Tunel spasa“. Prokopan ispod aerodromske piste, oko 800 metara dug tunel, bio je jedina veza opkoljenog grada s vanjskim svijetom.

– Dolazi dijaspora, dolaze i stranci sa svih kontinenata. Iz Austrije svake godine dolazi grupa studenata, ciljano, da čuju priču o opsadi Sarajeva. Neki ljudi dođu individualno pa gledaju preporuke šta treba da posjete i Tunel spasa je među prvim prijedlozima. Mnogi su imali potpuno drugačiju percepciju o dešavanjima. Poslije obilaska kažu mi da se osjećaju kao da su preživjeli rat i opsadu. Neki dođu samo da bi provocirali, treći nisu spremni saslušati priču. Meni nije jasno zašto su onda platili obilazak i kartu, uzalud potrošili pare. Zar im nije bolje da odu na ćevape – govori Vlajčić.

Tri decenije čekanja: Istina o nestalima u BiH zarobljena između šutnje, politike i vremena

Simbolički značaj za porodice

Za mnoge preživjele dolazak turista koji su prešli stotine ili hiljade kilometara predstavlja priznanje da se zločin dogodio te potvrdu njihove patnje i boli.

– Sama činjenica da ljudi dolaze, slušaju svjedočanstva i prenose ta iskustva dalje, može imati snažan simbolički značaj. Naročito u kontekstu Bosne i Hercegovine, gdje je negiranje ratnih zločina i genocida i dalje prisutno – navodi Bakić.

Značaj posjeta za porodice preživjelih potvrđuje i Suljagić primjerima s terena.

– Nama se dogodilo nekoliko puta da ljudi ne žele ustupiti materijale za našu arhivu. Onda, kada dođu u Memorijalni centar i vide fotografije u muzeju, ogromni zid s fotografijama, ipak pristanu. Vjerujem da shvate koliki je značaj takve postavke za očuvanje sjećanja. Da se ne zaboravi.

U specifičnom bh društvu postavlja se pitanje da li ovakva vrsta turizma širi poruku mira ili nosi rizik novih konflikata? Smjer u kojem će se kretati, prema profesorici Bakić, zavisi isključivo od etičkih standarda i interpretacije.

– Ako su memorijalni lokaliteti zasnovani na činjenicama, dostojanstvu žrtava i edukaciji, oni mogu imati važnu društvenu funkciju. Razvijati empatiju i solidarnost prema ‘drugom’. Stvarati prostor za dijalog i educirati mlađe generacije, međunarodne posjetioce i posjetiteljke. U tom smislu, posjeta mjestima stradanja može imati sličnu funkciju kao posjete memorijalima holokausta u Evropi ili genocida u Ruandi – objašnjava Bakić.

S druge strane, upozorava na moguće opasnosti.

– Ako su ta mjesta korištena za nacionalističku mobilizaciju, selektivno sjećanje ili političku instrumentalizaciju, onda mračni turizam može produbiti podjele. U BiH je to posebno osjetljivo, jer ne postoji jedinstven narativ o ratu. Različite etničke i političke zajednice često njeguju odvojene kulture sjećanja pa isti lokalitet može biti mjesto pijeteta za jedne, a osporavanja za druge. Zato mračni turizam u BiH nikada nije ‘neutralan’. On uvijek ulazi u prostor identiteta, odgovornosti i interpretacije prošlosti.

Vodič: „Stidim se, a nije do mene“

I iz entitetskih ministarstva turizma naglašavaju važnost etičkog pristupa interpretaciji historijskih događaja.

– Ministarstvo podržava pristup koji podrazumijeva tačne informacije, profesionalnost, izbjegavanje senzacionalizma i poštivanje kulture sjećanja. On mora biti zasnovan na sudski utvrđenim činjenicama, relevantnim historijskim izvorima i dostojanstvu žrtava. Memorijalni lokaliteti mogu imati značajnu ulogu u kulturi sjećanja, edukaciji i očuvanju historijske istine – navode iz Federalnog ministarstva okoliša i turizma.

Komentarišući razvojni potencijal mračnog turizma, naglašavaju da mjesta stradanja ne smiju biti posmatrana kao atrakcije u klasičnom turističkom smislu. Ističu iskustva evropskih zemalja gdje je odgovorno razvijen memorijalni turizam doprinio ekonomskom oporavku lokalnih zajednica, očuvanju kolektivnog pamćenja i edukaciji novih generacija o posljedicama rata i zločina.

Jednako tako, u nadležnom ministarstvu Republike Srpske ističu da mračni turizam treba služiti isključivo njegovanju kulture sjećanja, a ne komercijalizaciji ljudske patnje. To, ipak, ne znači da lokalno stanovništvo ne može imati ekonomsku korist.

– Razvoj memorijalnih centara zahtijeva izgradnju puteva, telekomunikacija i komunalne mreže, što direktno poboljšava kvalitet života preostalog lokalnog stanovništva. Ljudi  pronalaze zaposlenje unutar samih kompleksa, kao kustosi, vodiči, tehničko osoblje, istraživači te u pratećim uslužnim djelatnostima – navode iz Ministarstva trgovine i turizma RS.

Međutim, na terenu je očita tromost i nebriga vlasti. Turistički vodič Nermin Vlajčić ne krije ogorčenje stanjem na ključnim lokacijama poput Tunela spasa u Sarajevu.

– Mene zabrinjava odnos Kantona Sarajevo i države spram tih lokaliteta. Ja se zasramim, iako nemam ništa s tim. Recimo, toaleti su potpuno zastarjeli i za sve ove godine nisu bili u stanju renovirati ih, a znaju naplatiti ulaz u Tunel 20 maraka. Njih samo zanimaju izvještaji o prodatim ulaznicama – govori Vlajčić, dodajući da je sve prepušteno stihiji.

– Da nema ovih par agencija i vodiča koji su preživjeli opsadu, sve ovo bi potpuno propalo, bilo bi zaboravljeno.

Tanka je linija

O problemu prateće infrastrukture otvoreno govori i Emir Suljagić, naglašavajući da Memorijalni centar Potočari – Srebrenica po zakonu ne smije ostvarivati profit niti se baviti komercijalnim djelatnostima. Zato bi, smatra, lokalna vlast trebala iskoristiti potencijal, otvoriti radna mjesta i tako pomoći ekonomskom oporavku stanovnika. Istovremeno, to bi pomoglo aktivnostima centra.

– Mi privlačimo dosta akademskog svijeta, sarađujemo s mnogo univerziteta i sličnih institucija u Evropi i SAD-u. Organizujemo konferencije, likovne kolonije. Dolaze brojni istraživači, studenti, đaci, a ne postoje kapaciteti za njihov smještaj na više dana. Nedostaju takvi kapaciteti, suvenirnice, adekvatne knjižare… Dakle, postoji cijeli niz stvari koji nije u našim, nego u rukama lokalne vlasti. Oni su ti koji bi trebali brinuti za radna mjesta – kaže Suljagić.

Radi dobrobiti lokalnog stanovništva poželjno je iskoristiti interes turista, ali je pri tome prijeko potrebno izbjeći komercijalizaciju patnje. Postizanje ravnoteže, upozorava profesorica Bakić, prilično je teško postići.

– Mnoga mjesta stradanja u BiH nalaze se u ekonomski devastiranim sredinama. Posjete memorijalnim centrima mogu otvoriti radna mjesta, razviti lokalnu infrastrukturu, podstaći razvoj ugostiteljstva i smještaja, vratiti određeni nivo života u povratničke sredine. Ali granica između održivog memorijalnog turizma i turističke eksploatacije tragedije, vrlo je tanka – navodi Bakić.

Na kraju zaključuje da problem nastaje kada spektakl zamijeni edukaciju, komercijalni sadržaji potisnu pijetet, trauma postane atrakcija. Zato cilj ne smije biti „prodavanje tragedije“, nego stvaranje prostora u kojem sjećanje postaje osnova za edukaciju, dijalog i održivi lokalni razvoj. Moralni okvir, jednostavno, mora ostati važniji od profita.

Tekst je urađen u saradnji sa Pro Peace BiH

Impuls

Prije nego odete…

Vjerujemo da znanje i informacije ne smiju biti privilegija, već pravo svih. Naš cilj je služiti vama i graditi povjerenje kroz istinito izvještavanje. Ako cijenite to što radimo, podržite rad Impulsa malom donacijom. Vaš doprinos nam pomaže da ostanemo nezavisni i dostupni svima.