Onog trenutka kada organi vlasti shvate da se javnost mora pitati jer su u pitanju prirodna bogatstva i javna dobra u cilju zadovoljenja javnog interesa, tada će se okrenuti politika davanja koncesija od kojih bi lokalna zajednica trebala imati korist
Ratko Pilipović, eksterni saradnik Udruženja Centar za životnu sredinu iz Banjaluke, jedan od autora Analize „KONCESIJE JAVNO DOBRO ZAJEDNICE ILI PRIVATNO VLASNIŠTVO VLADA“. Za BUKU Pilipović govori o dodjeli koncesija, Zakonu o koncesijama, potrebama da se taj zakon promijeni i drugim temama.
Kako se pitanje koncesija reguliše u BiH, šta bi se u Zakonu o koncesijama trebalo mijenjati?
Svaka administrativna jedinica /država, entiteti, kantoni, Distrikt Brčko/ ima svoj zakon o koncesijama, pa je su tako koncesije oblast koju u BiH reguliše 14 Zakona o koncesijama i još mnogo više podzakonskih akata. Svaki zakon reguliše koncesije u skladu sa svojom teritorijalnom nadležnošću.
Zakone o koncesijama treba mijenjati i omogućiti javnosti da aktivno učestvuju u planiranju i dodjeli koncesija kroz razne mehanizme učešća javnosti u skladu sa međunarodnom konvencijama, ali i domaćim, već usvojenim propisima (Arhuska konvencija). Uključivanje javnosti u planiranje koncesija podrazumijeva uključivanje u izradu Dokumenta o politici dodjele koncesija, a uključivanje javnosti u dodjelu koncesija podrazumijeva uključivanje u konkretni projekat koji se tiče dodjele koncesije lokalne zajednice.
Zašto bi javnost trebala biti uključena kada je riječ o koncesijama?
Do sada javnost nije bila uključena u planiranje i dodjelu koncesija. Zakonom o koncesijama u Republici Srpskoj predviđen je uključivanje javnosti u donošenju Dokumenta o politici koncesija, ali to se u praksi nije desilo. Ostali zakoni u drugim administrativnim jedinicama nisu predvidjeli ovakvu mogućnost.
Javnost bi trebala biti uključena u planiranje i dodjelu koncesija, jer se radi o prirodnom bogatstvu ili javnom dobro jedne lokalne zajednice. Sada u BiH imamo mnogo primjera u kojima javnost nije znala za koncesije, sve dok se nisu pojavili bageri. Da je bilo drugačije, ne bi dolazilo do toga da se javnost, otvoreno, buni protiv koncesija u pojedinim lokalnim zajednica.
Kako se dijele koncesije u BiH?
Zakonima su utvrđena dva postupka, tenderski postupak i samoinicijativna ponuda.
Koliko je pitanje koncesija pitanje životne sredine, odnosno koliko se vodi računa o životnoj sredini prilikom dodjele koncesija?
S obzirom da se radi o davanju na korišćenje prirodnih bogatstva i javnih dobara, pitanje planiranja i dodjele koncesija bi trebalo biti oblast koju obuhvataju i međunarodni propisi iz oblasti životne sredine, kao što je primjena Arhuske konvencije ili Konvencije o pristupu informacijama, učešću javnosti u. odlučivanju i pristupu pravdi u pitanjima životne sredine. Kako što sam ranije naveo, ne postoji politika dodjele koncesija, a samim tim ne postoje ni ostali dokumenti koji su potrebni kao što su strateška procjena uticaja dodjele koncesija ili slični drugi strateški dokumenti koji bi pokazali štetnost ili korisnost dodjele koncesija na životnu sredinu.
Koji su pozitivni primjeri kada govorimo o dodjeli koncesija?
Pozitivni primjeri dodjele koncesija su svi oni koji služe za zadovoljenje javnog interesa uz poštovanje svih propisa, što posebno podrazumijeva da se propisi u oblasti životne sredine poštuju. Rijetko, ali postoje pozitivni primjeri učešća javnosti u dodjeli koncesija kao npr. primjer davanje mišljenja Grada Banja Luka u dodjela koncesije HE Krupa na Vrbasu, kada je tadašnji gradonačelnik išao u nekoliko mjesnih zajednica i na zborovima građana tražio njihovo mišljenje o tom projektu. Tada je i vidio, da su MZ uglavnom bile protiv takve izgradnje.
A koji su negativni primjeri?
Negativni primjeri dodjele koncesija su svi oni projekti u kojima se ne poštuju zakoni, a to je skoro u svim oblastima koje jedan projekat mora uglavnom proći: koncesije, vode, životna sredina, energetika, građenje objekta. U svim ovim oblastima izdaju se potrebne dozvole koje se uglavnom ne poštuju. Poseban aspekt čini nepostojanje učešća javnosti u procesu planiranja i dodjele koncesija, pa se iz toga razloga lokalne zajednice sve više otvoreno protive izgradnji mini-hidro elektrana.
Koliko je potrebno mijenjati zakone kada je ovaj zakon u pitanju, šta je najhitnije da se uradi?
U analizi su data dva prijedloga u vezi sa izmjenama i dopunama svih zakona o koncesija. Prvi je da se u zakon jasno definiše učešće javnosti u skladu sa odredbama Arhuske konvencije, a drugi je da se koncesioni ugovor, s obzirom na prirodu postojanja, definiše kao javno pravni ugovor. Ovakav pristup je u današnjem društvenom uređenju i vremenu kojem živimo neophodan. Koncesije daju javni organi u službi zadovoljenja javnog interesa, a javnost se ne pita o tome, niti je zakonski omogućeno da se pred sudom osporava štetnost koncesionog ugovora. Iz tog razloga mora se napustiti koncept koncesija kao privatno pravni ugovor i definisati ga kao javno pravni ugovor.
Dok se zakon ne promijeni na koji način se zainteresovani građani mogu uključiti u ovu problematiku?
Javnost je do sada pokazala u slučajevima mini hidro elektrana kako i na koji način se uključuje što je posljedica ne transparentnosti planiranja i dodjele koncesija i rada organa vlasti. Postoje zakonom predviđene mogućnosti koje zainteresovanoj javnosti dozvoljavaju traženje informacija, učestvovanje u donošenju odluka i pravo na pristup pravdi u pojedinim postupcima i to je svakako što civilni sektor u ovom trenutku i radi. Pokreće postupke i traži pravdu pred sudovima. Pored toga, javnost u svom djelovanju koristi sva zakonom dozvoljena sredstva kako bi iskazala svoje nezadovoljstvo.
Onog trenutka kada organi vlasti shvate da se javnost mora pitati jer su u pitanju prirodna bogatstva i javna dobra u cilju zadovoljenja javnog interesa, tada će se okrenuti politika davanja koncesija od kojih bi lokalna zajednica trebala imati višestruku korist, a da se pri tome ne narušava životna sredina.