Ispada da bi se morao predsjednik Amerike uplašiti jer mu i lideri Hrvatske pokazuju od šake do lakta u tumačenju podrške presudama Suda za ljudska prava iz Strazbura u storijama o “jednakopravnosti”, onako kako ih oni vide. Ekskluzivni etno crtači Bosne i posebno Hercegovine u saglasnosti su na različite načine sa istim ciljevima i sa vizijama koje oduševljavaju “lidere” druga dva politička etnosa u BiH. Razlozi, u ime nacije i vjere, lopovski su na sve tri strane sinhrono usmjereni ka daljem sticanju etno-blaga i, posebno, ka zaštiti već osvojenih vreća zlata za “u mene mi sina” i raznoliku familiju.
Autor: Zlatko Dizdarević
Muka je sa današnjim svijetom informacija. Svašta se pročita, ukrste informacije i shvatiš da su ti razne slutnje mimo njih ili “iza” tih informacija bile mnogo bliže istini, i razumnije. Kriteriji za važno i nevažno nisu više kao nekada. Ovih dana, recimo, svijet se zaintrigirao jednom medijskom poslasticom u priči o američkom predsjedniku Bajdenu na početku njegovog puta u Evropu, na veliki susret lidera grupe G7, pa samit NATO-a, a prije suštinski važnog susreta sa za njega baš nezgodnim Putinom. Ne strijepe uzalud mnogi Bajdenovi saveznici od tog sastanka.
U svakom slučaju, malo je ko od široke publike minule sedmice potrčao da čuje o čemu je bilo riječi na velikom samitu u Cornwallu ali je bila nebrojeno puta kliknuta vijest o “diplomatskom gafu” američkog predsjednika koji je, dolazeći u koloni od osamnaest auta na prijem kraljici Elizabeti, zakasnio – spram britanski nezamislivo neispoštovanog protokola – cijelih pet minuta. Kraljica, iza koje niko nigdje ne smije doći, ni prije nje otići, “na licu mjesta” bila je već cijelih pet minuta! I, nije kazala ni riječ o tome svom gostu.
Ali, onda eto komentara: Je li šef “liderske Amerike” to tako namjestio da pokaže Britancima, dovijeka pritisnutim kolonijalnim navikama, ko je “first” a ko su ostali. Ili šefove protokola u Bijeloj kući ne interesira koji su ostali protokoli mimo onog njihovog. Naravno, sve skupa je manje važno spram priče o trenutku i sadržaju onakvog susreta u ovakvom trenutku. Za Bajdena je bilo važno da “ojača jedinstvo Zapadne alijanse na čelu sa Amerikom”, ne mareći usput za kraljevske protokole. Ciljao je na evropsku i posebno njemačku popustljivost spram Rusije jer iza brda mu se valjaju velike “istočne” prijetnje pa valja zbijati redove i obezbjeđivati leđa i na Bliskom istoku i u zoni Crnog mora i svugdje tamo odakle vire prijetnje zapadnoj alijansi. Nije baš miran ni što ovih dana, uz njegovu izjavu – za razliku od Trampa – kaže da je NATO zajednička “sveta obaveza”, a šef Alijanse Stoltenberg dodaje kako “Kina nije naš neprijatelj…” Nekako disonantno obavezi da se cijeli Zapad treba zajednički suprotstaviti, prije svega Kini, a onda i Rusiji i Iranu i onima koji misle da mogu na dvije stolice, poput Turske recimo…
Zapadni Balkan sa dvije države u EU ali i ogorčeno protiv da su “na Balkanu”, sa četiri u NATO-u, uz preostale sa sentimentima preko plota – jeste važan dio Evrope ali u ovom času ne i prioritet u velikoj geostrategiji povodom koje će se prije grubo nego elegantno nadmetati Bajden i Putin. Milanović baš jadno zazvuča objašnjavajući kako se satra da ugura riječ Dejton u završni dokumenat NATO-a, ne Zapada radi, već zbog svog odnosa prema BiH. Toliko o statusu. U međuvremenu, pred susret dvojice moćnih, već su poslane poruke i povučeni “pripremni potezi”. One se čitaju i na planetarnom terenu kao pregovaračke pozicije i o granicama, (ne)partnerstvima, vojnim pregrupisavanjima, energetskim tokovima, podršci ili vetu u UN-u itd. itd. I svako od više ili manje “velikih i malih” na svijetu u tome se pokušava pronaći. Sve do naših ideja i zaključaka o vlastitim pozicijama viđenim kao “kapitalnim”.
Jednostavna paralela uzavrelih tema sa nesređenim situacijama i pripremanim koracima za akciju od strane Amerike, Evrope i ostalih, znakovita je i poučna. Pogotovo za nas ovdje već rutinski preparirane za neuspjehe, ma kako ih naši patroni proglašavali čak i za “uspješni put prema EU”.
Dva se primjera po mnogo čemu izdvajaju: Zapadni Balkan i Bliski istok. Sa Erdoganom je minulih dana Bajden već obavio razgovor. Puno prostora za dosadašnju klackalicu i dvije stolice šejtanski “sultan” će imati sve manje.
Za Balkan Zapad sada ima malo vremena. I za složenija taktitiziranja i bitne promjene pa i dorade onoga što je strateško održavanje status quo-a. Uprkos obećanjima i još većim lokalnim nadama. Na Bliskim istokom, međutim, riječ je o novoj strategiji od šire važnosti. Posebno u Izraelu koji se u ponedjeljak prvi put nakon 12 godina probudio bez Netanyahua kao premijera, zaštitnika i promotora zla na kojem se održava istorijski međunarodno-lokalni zločin spram Palestine. I umrlih odluka o dvije države. Evo “odjednom” i narušenog optimizma spram smirivanja u Iranu. Kaže Blinken, Teheran bombu ne smije imati, a sankcije Iranu – i ako odustanu od bombe – neće se skidati! Kako li su se silnici u novom uzletu preigrali.
Težište nervoze na Balkanu je drugačije. Sve uporno kazuje da Dejton ne funkcionira. Teren je za uporno produžavanje filozofije i prakse manipulacije raspada na principu isprovociraj – zamrzi – blokiraj – vladaj. Težište destabilizacije prebačeno je sa Srbije i Kosova na Bosnu i Hercegovinu. I dok mnogi povodom Prištine i usputnih nervoza poput situacije u Podgorici ili Skoplju razmišljaju koliko-toliko o rješenjima, u BiH uz zdušnu pomoć Beograda i Zagreba “traga” se za proizvodnjom novih i novih sukoba. Minule decenije su pokazale da je to dobitna percepcija za pobjede, razne. Uz, do sada, lijeni Zapad u reakcijama na ovo, posebno pogubljenu EU koja i dalje insistira na mnogim rješenjima koja su se odavno pokazala promašenim do karikaturalnosti. A sada obećavajući “novo” a ne znaju šta bi. Baš Evropski. Izlaze traže u opsesijama na kojima je malo ko uspio.
Bajden je pred polazak u Evropu, makar i na nivou rutinskog obećanja, signalizirao da bi htio nešto uraditi, samo da malo pričekamo dok ne vidi kako će sve ići u mnogo većim igrama kojima ide u susret. Otud evo i odluke o produženju, zapravo proširenim sankcijama političarima Zapadnog Balkana, o blokadi njihove imovine i obustavljanju ulaska u SAD za one koji doprinose destabilizaciji BiH…itd. itd. Nastranu što se malo ko još u BiH i sjeća imena sa tog spiska nekada navodno “kapitalaca” a danas nebitnih epizodista u lokalnim politikama – osim neuništivog i rijetkog negativca Dodika. A Špirić, Zukić, Cicko Bjelica itd. i onda su, prije dvadeset godina, kada ih se stavljalo na ovu listu opasnih za Dejton, bili marginalci u poređenju sa mnogim kapitalcima danas u državotvornom i strukturalnom uništavanju BiH. I pored toga, oni su za diplomate Amerike i EU u BiH naši “lideri”, pa i partneri od kojih se očekuje lični primjer u reformi onoga u čijem su uništavanju prednjačili.
Svjetsko naravoučenije je očigledno. Tamo gdje su veliki htjeli nešto postići u težim, pa i istorijskim okolnostima, tragom vlastitog interesa, postigli se. Eno u Jeruzalemu jutros nema Netanyahua, ma koliko je Amerikancima duže od decenije “iz oka” ispadao. Izrael će im to biti i dalje ali sa drugim liderima koji se još nisu oteli u svojoj bolesnoj ambiciji. Makar na Bibijevom mjestu sada bio lider ultra-desne stranke koja u Knesetu ima svega sedam od 120 parlamentaraca, a nova pobjednička koalicija 60 spram 59 opozicionara. Netanyahu, sada lider opozicije i smatran “izdanim” unaokolo se zaklinje da će ostatak karijere posvetiti rušenju “nove vlade užasne i opasne po Izrael”.
Istovremeno, Amerikance ozbiljno upozorava prvi čovjek Međunarodne Agencije za nuklearnu energiji (IAEA) kazavši ovih dana: “Iran ima veliki, ambiciozni, sofisticirani, razvijeni nuklearni program i spremni su da poštuju svoje obaveze iz sporazuma”. U suprotnom imaju pravo na svoje poteze… Bajden, na čelu moćne zemlje, ipak sa prikrivenim strahom ide u Švajcarsku na susret sa Putinom, a vidjet će se ko će kako odatle pred svoje. A ne pred nas.
Naša je muka što nam se ukori i prijetnje mogu dijeliti uz uvjerenje da je nebitnim destruktivcima dovoljno zabraniti da kroče u sanjanu Ameriku (sic!). I da neće iz tamošnjih banaka moći da podignu svoje milione. Ne znaju gazde rata, mira i vakcina-kapitala da ovdašnji skorojevići, politički kartel – milijarderi ne drže svoj plijen u bankama Njujorka, Bostona i Čikaga, već u vrećama ili lokalnim ucjenjivačkim poslovima. A mahalski skorojevićki derneci i “in” prezentacije važniji su im od bilo kakvog Holivuda. Bijeloj kući, istovremeno, značajnije bi bilo konačno razumjeti zašto je na saopštenje o “proširenim sankcijama političarima” Brisel istog časa odgovorio izjavom portparola Petera Stana, bez uvijanja: “Unija neće slijediti Bajdena, jer sankcije nisu dio trenutne evropske politike na Zapadnom Balkanu…” Čuj trenutne!
“Upozorenje” u vezi sa BiH Americi eto šalje portparol EU, štiteći, de facto, realnost na Balkanu i brutalna miješanja i Beograda i Zagreba u poslove treće države kroz sve moguće pokušaje legalizacije za nju otvorene politike limitiranog suvereniteta. A kazna je Dodiku, unutrašnjem agentu u toj igri, što eto, neće imati ranč u Americi, neće moći na neki prijem u Njujork ili, recimo, kockanje u Las Vegas. Veseljaci i poštivaoci sankcija kažu, a i šta bi sa tim parama da ih tamo dobije na kocki.
Ispada da bi se morao predsjednik Amerike uplašiti jer mu i lideri Hrvatske pokazuju od šake do lakta u tumačenju podrške presudama Suda za ljudska prava iz Strazbura u storijama o “jednakopravnosti”, onako kako ih oni vide. Ekskluzivni etno crtači Bosne i posebno Hercegovine u saglasnosti su na različite načine sa istim ciljevima i sa vizijama koje oduševljavaju “lidere” druga dva politička etnosa u BiH. Razlozi, u ime nacije i vjere, lopovski su na sve tri strane sinhrono usmjereni ka daljem sticanju etno-blaga i, posebno, ka zaštiti već osvojenih vreća zlata za “u mene mi sina” i raznoliku familiju.
Kada se sve sabere i oduzme, svaka čast prijateljima na lijepim željama i obećanjima. I u tačnim konstatacijama o tome šta nam se, eto, dešava. Znate ono o vladavini prava, korupciji, institucionalizmu, izbornom zakonu itd. itd. Evropljani su pobrojali 14 prioriteta. U realnom životu smiješno je svako poređenje iole ozbiljnijih aktuelnih igara u svijetu, sa cirkusom u nas, proglašavanim “reformskim putem prema EU”, sa vanjskim neprijateljima i domaćim izdajicama. Plus lokalnim političkim patuljcima nepopravljivo kleptomanskog mentaliteta uz jedino savršeno poznavanje mahalskih igara pred kojima su intelektualno i institucionalno zaleđeni svi odgovori i refleksi svjetske, i posebno EU birokracije.
Bez vlastite pameti, ruku i volje – zaludna su sva svjetska obećanja i naša nadanja. Još da ima neko da povede, a ne iznevjeri. Tako malo – a nema.