 nekidan je donijelo takvu odluku kao i popis madridskih ulica i trgova koji mijenjaju svoje dosadašnje nazive.){kind=link}
Gradska uprava Madrida, španjolske prijestolnice, odlučila je ovih dana promijeniti imena 27 gradskih ulica i trgova koji su „opterećeni“ tradicijom i simbolikom frankizma. Naime, madridsko gradsko Povjerenstvo za povijesno sjećanje (Comisionado de la Memoria Historica) nekidan je donijelo takvu odluku kao i popis madridskih ulica i trgova koji mijenjaju svoje dosadašnje nazive.
MARIN JURJEVIĆ
To je Povjerenstvo formirano upravo sa zadatkom da „oslobodi Madrid“ od frankističkog naslijeđa i to na simboličkoj razini, koja je itekako bitna i nikako se ne može zanemariti. Usporedbe s Hrvatskom i njenim „endehazijskim simboličkim naslijeđem“ u nekim političkim, javnim i inim „glavama“ itekako su moguće, a posebno zbog „junačkog udarničkog juriša“ i devastiranja hrvatske antifašističke simboličke baštine (prije svega spomenika, ali i antifašističke ornamentike, kao i antifašističke tradicije) početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je došlo i do klasične pojave i pokušaja primjene metode „damnatio memoriae“ („osude sjećanja“) i postupka „zabrane sjećanja“ ili „protjerivanja iz javne uspomene“ svega što su tadašnje dominantne društvene kvazielite smatrale nepoćudnim, a to se velikim dijelom odnosilo upravo na antifašističke vrijednosti i simboliku, kao i na reinterpretaciju i reviziju povijesti Drugog svjetskog rata na našim prostorima. Naravna stvar, novonastale „rupe“ u kolektivnoj svijesti pokušavaju se ispuniti novim sadržajima – a nerijetko se tu radilo upravo (zavisno od sredine do sredine) o „neoendehazijskoj nostalgičarskoj simbolici“, pa su u tom procesu redovito prvi stradali „nepoćudni“ trgovi i ulice.
Mijenjaju se imena 27 gradskih ulica i trgova (FOTO: Flickr)
Oni koji bolje poznaju Španjolsku, njenu povijest i sadašnjost – upoznati su s teorijom, ali ipraksom postojanja dvije Španjolske – one frankističke i one republikanske. Ta je podjela često bila izjednačavana s podjelom na desnu i lijevu Španjolsku – koja se danas, donekle, gubi u vremenu razmontiravanja perpetuirane vladavine dvostranačja (PP – Partido Popular i PSOE – Partido Socialista Obrero Espanol – Španjolska Socijalistička Radnička Stranka). Pojava stranaka poput, prije svega, „radikalnije lijevog“ Podemosa (Možemo) i centrističkog Ciudadanosa(Građana) razbila je dugogodišnje političko ekvilibriranje između dvije najveće međusobno opozitne stranke, ali to ne znači da je demontirana i podjela na dvije Španjolske – onu lijevu i onu desnu – plus, naravno, nikada zanemarujućeg sukoba španjolskog nacionalizma i centralizma s katalonskim, baskijskim i dugim regionalizmima i njihovim separatizmima, od kojih neki također imaju duboke političko-ideološke korijene (recimo anarhističke), kao i utjecaj drugih tradicija i političkih praksi i iskustava.
U ovom trenutku Madrid se i na ovaj način, mijenjajući imena svojih ulica i trgova, želi ograditi od „frankističkog naslijeđa“ i određene „frankističke nostalgije“, a odluka gradskog Povjerenstva mora se realizirati u sljedećih šest mjeseci.
Uklanjanje „frankističkog naslijeđa“ i „frankističke nostalgije“ (FOTO: CAES)
Između ostalih nestaju imena poput Plaza de Arriba Espana, Calle de los Caidos de la Division Azul (frankistička dobrovoljačka divizija koja se borila na istočnom frontu) ili, recimo, Plaza de Caudillo koja sada postaje Plaza Mayor de El Pardo. Calle del Primo de Octubre (datum kada je Franco preuzeo mjesto šefa države i zapovjednika španjolske vojske) će se ubuduće zvati Calle de Besteiro po španjolskom socijalističkom političaru koji je bio vijećnik u Madridu od 1918. godine sve dok ga frankistički režim nije osudio na dugogodišnju robiju i koji je u zatvoru i umro. Calle de Eduardo Aunos, nazvana po frankističkom odvjetniku, sada postaje Calle de Teniente Castillo po časniku španjolske vojske koji je ostao odan republikanskoj vladi i koji je preživio dva atentata, ali je ubijen u trećem pokušaju 12. srpnja 1936. godine. Inače, sljedeći je dan, kao odgovor na taj atentat, ubijen Calvo Sotelo, desničarski političar, čije je ubojstvo iskorišteno kaoformalni povod za pobunu vojske i početak građanskog rata u Španjolskoj.
U samom središtu grada, u neposrednoj blizini jednog od najljepših madridskih parkova, Parque de El Retiro, nestaje Pasaje de General Mola, prolaz nazvan po čovjeku iz samog vrha pobunjenih generala i jednom od pretendenata za poziciju Caudilla te tvorcu sintagme „peta kolona“. Ovaj će se prolaz od sada zvati Pasaje de General Baldomero Espartero, u čast jednog od najpopularnijih španjolskih političara 19. stoljeća, pobjedniku Prvog karlističkog rata i španjolskog regenta od 1840. do 1843. godine. Calle del General Saliquet (general koji se pobunio protiv republikanske vlasti u Valladolidu) postat će Calle de Soledad Cazarola (tužiteljica Vrhovnog suda od 1996. godine koja je bila prva tužiteljica zadužena za nasilje nad ženama).
Na rubu grada u povijest odlazi i ime kilometar i pol dugačke ulice, Calle del general Millan Astray. Ulica je to nazvana po frankističkom generalu najpoznatijem po tome što je prekinuo govor jednog od najvećih španjolskih intelektualaca, Miguela de Unamuna, na obilježavanju „Dia de la Raza“ 18. srpnja 1936. godine u Paraninfo de la Universidad de Salamanca – uzvicima „Viva la muerte!“ („Živjela smrt“) i „Muera la inteligencia!“ („Smrt inteligenciji“) na što mu je rektor Sveučilišta u Salamaci, Unamuno, odgovorio riječima da možda oni i mogu pobijediti „ali ne i uvjeriti“ i kako ima trenutaka u životu kada „šutjeti znači sudjelovati u zločinu“, a upravo je to bio jedan od takvih trenutaka. Na kraju svog govora, poručio je razularenoj gomili: „Ovo je hram inteligencije, a ja sam njegov vrhovni svećenik“ završivši uzvikom – „Viva la inteligencia!“(„Živjela inteligencija“). Od linča bijesne falangističke rulje spasila ga je sama supruga generalisimusa Franca, Carmen Polo, koja ga je uhvatila pod ruku i odvela sa scene. Ta će se madridska ulica, koja je sve do današnjih dana nosila ime jednog od najopskurnijih falangističkih generala, mrzitelja inteligencije i „izdajničkih“ intelektualaca, nazvati – Avenida de la Inteligencia (Avenija inteligencije).
Baš se ta Budakova vlast odrekla Dalmacije koja je Rimskim ugovorima, kao i cijela endehazijska Hrvatska, dobila čak i svog „autentičnog kralja“ Tomislava II, odnosno princa od Savoje, Vojvodu od Spoleta (FOTO: Novilist.hr)
I što reći o mogućoj usporedbi s Hrvatskom u kojoj se još ponegdje javni prostori (a bilo je slučajeva i s nazivima nekih javnih ustanova) obilježavaju imenom Mile Budaka – NDH ministra i potpisnika Rasnih zakona? Nedavno se i jedan dalmatinski mul „mudrom“ odlukom lokalnih vlasti trebao nazvati po njemu, iako se baš ta Budakova vlast odrekla Dalmacije koja je Rimskim ugovorima, kao i cijela endehazijska Hrvatska, dobila čak i svog „autentičnog kralja“ Tomislava II, odnosno princa od Savoje, Vojvodu od Spoleta. O bilo kakvim „endehazijskim natpisima“ i obilježjima na javnim prostorima u Dalmaciji, Istri, Primorju ili bilo gdje u krajevima gdje se Pavelićeva vlast odrekla hrvatskog teritorija teško je govoriti bez nužne konstatacije kako nama ne nedostaje samo obrazovanih intelektualaca, za koje jedna naša tehnička ministrica javno izjavljuje da ih je ionako previše i da, zapravo, ničemu i ne koriste, nego nam očito manjka i elementarne, one sasvim obične, ljudske inteligencije jer se baš autori takvih rabota deklariraju kao „tvrdi domoljubi“, a nerijetko i kao „kroatocentrični intelektualci“, ma što to značilo!
To je totalne inverzija elementarne logike koja, nažalost, itekako „pali“ kod dijela naših sugrađana. A što kazati o notornom Zlatku Hasanbegoviću, još uvijek „tehničkom ministru“, za kojeg je antifašizam floskula i koji na jednom pogrebu prije samo četiri godine, a ne u periodu „ranog Hasanbegovića“, divani kako je pokojnik „pripadao onom hrvatskom naraštaju koji je dječačkim očima vidio i doživio najveću tragediju i poraz 1945. godine“, otvoreno naričući nad onima koji su poraženi 1945. godine.
Nekakvo „Povjerenstvo za inteligenciju“, naravno, ne postoji, niti će postojati bilo kad niti bilo gdje, pa tako ni kod nas, ali formalni intelektualci koji djeluju antiintelektualno, primitivno, retrogradno i antipovijesno, koji su negacija bilo kakve inteligencije, svakako zaslužuju svakodnevno javno raskrinkavanje i demaskiranje njihove pozicije, jer maske napokon moraju pasti i to na svim mjestima – počevši od antiintelektualizma pojedinih političara, pojedinih stranaka i postojećih politika pa do svakodnevnog odlučivanja, tamo gdje se centri moći nalaze – pa ma gdje to bilo. A osnivanje nekog povjerenstva kod nas, sličnog onom madridskom, sigurno ne bi niti malo škodilo poboljšanju narušenog općeg socijalnog zdravlja Hrvatske. Dapače.
Lupiga.Com