Dok u desničarskoj marginalizaciji i izvrtanju smisla protesta koji je samo na zagrebačkom Trgu bana Jelačića okupio preko 25.000 ljudi nema ničeg novog ni posebno zabrinjavajućeg – oni su naprosto najskuplje plaćeni profesionalni „promašivači celog fudbala“ – postoje ozbiljni razlozi da se čovjek zabrine zbog optimizma opozicijski raspoloženog građanstva potaknutog samo vizualno impresivnim skupom.
Postoje ozbiljni razlozi da se čovjek zabrine zbog optimizma opozicijski raspoloženog građanstva potaknutog samo vizualno impresivnim skupom (FOTO: Hina)
NATAŠA ŠKARIČIĆ
Istina, divno je bilo vidjeti ogroman broj ljudi, naročito entuzijazam mnogobrojnih pojedinaca koji su tamo stajali s uvjerenjem da participiraju u nečem sličnom borbi za Stojedinicu, pobuni naroda protiv najmračnije i najbesmislenije vlade u dosadašnjoj povijesti zemlje. Točno je, međutim, samo to da je antipatija ili nepovjerenje prema ovoj vlasti doista ogromno i da kulja iz različitih izvora, ali treba biti slijep ili očajan pa ustvrditi da je ono povezano i artikulirano na skupu„Hrvatska može bolje“. Simptom očaja je, ako ćemo pravo, već samo povezivanje odlučnog otpora s oportunističkim sindikatima zbog njihovih ozbiljnih organizacijskih kapaciteta, a posebno identifikacija s organizatorima i agendama ovog protesta, iako su se oni i prije događaja ogradili od ambicioznijih političkih zahtjeva.
Širi kontekst organizacije protesta je osam mjeseci potpunog političkog ludila, oktroiranja premijera, prijetnji medijima, revizionizma, još intruzivnijeg upada Crkve u sve nadležnosti sekularne države, otvorenog ustaštva, političke korupcije … Uži kontekst je zadnji tjedan u kojemu se sve to raspada, bitne točke loma ove vlasti izlaze iz ormara, operativno rasulo bez presedana postaje otvoreno, premijer telefonski rješava sudbine poduzeća i prvog potpredsjednika Vlade, čeka se na glasanje o opozivu Tomislava Karamarka, razmjenjuju otvorene prijetnje između HDZ-a i Mosta i, na koncu, Šeks prijeti građanstvu da će se HDZ održati „svim političkim sredstvima“.
U tom, dakle, jedinstvenom trenutku iščekivanja konačnog pada Vlade, organizator skupa „Hrvatska može bolje“ iz konglomerata problema ekstrahira jedan strukturno dvojbeni koncept„nepolitične reforme kurikuluma“ i brani ga mostovskim diskursom punim tlapnje o ideološkoj neutralnosti. Prodajući muda općeg političkog oportunizma pod bubrege stranačke nepripadnosti, organizatori su pozivali na protest koji ne samo da je neinkluzivan, benevolentan prema ovoj generalno raspadajućoj vladi i samim time vanserijski autističan, već je ispran od protivljenja bilo čemu, pa čak i onim akterima koje je sam Boris Jokić diskretno detektirao kao uzurpatore kurikuluma. Sveto ime Katoličke crkve, naprimjer, koja kontinuirano intervenira u sekularna pitanja odgoja i obrazovanja, nije ni promrmljano.
„Za kvalitetnu obrazovnu politiku nužna je stručnost, stabilnost, vizija i predanost, a politička elita ništa od toga nije pokazala. Stoga Inicijativa Hrvatska može bolje poziva građane da se sutra pridruže prosvjedu na kojem ćemo tražiti odgovorno ponašanje političara prema obrazovanju koje je naš zajednički interes i temelj za bolju budućnost. Hrvatska može i mora bolje!“ … „Inicijativa Hrvatska može bolje građane podsjeća da je ovo miran prosvjed svih nas te da će na njemu sudjelovati i roditelji s djecom“ … „Organizatori poručuju kako je sve spremno za prosvjed te je sada na građanima da pokažu žele li kvalitetnu obrazovnu reformu temeljenu na stručnosti“ – to su poruke na kojima je ojađeno i osam mjeseci iscrpljivano društvo baziralo svoju nadu da će Vlada RH s protesta dobiti masovno podržanu i nedvosmislenu poruku da nema nazad, da je dno dosegnuto.
Naknadno je povučen i zahtjev za ostavkom ministra znanosti obrazovanja i sporta (FOTO: Hina)
Oni koji su na bini, na koncu, artikulirali ciljeve i poruke skupa, počevši od toga da on počne sviranjem himne, signalizacijom nacionalnog ponosa, preko glavnog transparenta „Učimo ih da budu sretni“, pa do vrhunca u kojemu se tražila ostavka ministra znanosti, obrazovanja i sporta (ona je naknadno ispala iz službenih zahtjeva) – a to su prvenstveno poslovično žuti sindikati – možda jesu ostvarili skromne ambicije svog članstva, ali su propustili povijesnu priliku da u savršenom tajmingu podignu razinu građanske solidarnosti protiv političke destrukcije čija magnituda daleko prelazi okvire kurikuluma i vapi da bude zaustavljena odmah.
Sedamnaest dana prije saborske odluke o interpelaciji, Hrvatska gori pod parolom „učimo ih da budu sretni“.
Kad čovjek čuje „ali bilo je fantastično, skupilo se mnoštvo ljudi, to je pokazatelj da solidan broj ljudi ne želi ultrakonzervativnu, katolibansku, proustašku vlast; protest će se razvijati, ljudi će s vremenom pokazivati sve manje tolerancije na političko nasilje“, ne može reći da to nisu dobri argumenti za poštovanje prema tom skupu i za nekakav optimizam, unatoč svemu. Zaboravlja se, međutim, da je ono bilo profesionalno organizirano događanje čiju je logistiku, među ostalim, osiguralo više sindikata i jedna središnjica i da su njihovi golemi ljudski i materijalni resursi angažirani i preparirani da se založe na politički bezbojnoj, vrlo ograničeno definiranoj agendi i preciznom hodogramu skupa. Bespovratno je, prema tome, propušten test li je moguće da ekstenzivnija i eksplicitnija politička poruka dobije ovako organiziranu podršku, da ne spominjemo činjenicu da se ovaj tren događaju stvari koje za njom vape: uništavanje zdravstva i telefonska rasprodaja poduzeća.
Za protest radnika Končara samo dan ranije, jedva da se čulo.
Samo koji sat poslije događaja koji se prelio i van granica Hrvatske, u HTV-ovom Otvorenom Ivan Zvonimir Čičak je skočio na organizatore protesta. Nedopustivo je, kazao je otprilike, da se danas u borbi za nastavak kurikularne reforme spominju katolibani, ustaše, partizani i tako dalje. “Ma jeste li bili na prosvjedu”, uzvratio mu je predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić.
Za protest radnika Končara samo dan ranije, jedva da se čulo (FOTO: Hina)
„Na prosvjedu je sve bilo krajnje precizno izregulirano i kontrolirano! Ni jedna disonantna riječ nije izgovorena! Razgovarate li s organizatorima ili s kim“, pitao ga je uvrijeđen „insinuacijama“ da je masa na trg došla zato što ima nešto protiv ključnih ideoloških ratova koje je ova vlast pokrenula.
Došla je, ali se glas tih ljudi nije čuo.
Ribić na sve pristaje, osim na to da novi ljudi koji će raditi na kurikulumu budu šefovi Jokićevoj ekipi; Šustar i njegov novi pomoćnik su potpuno neuzrujani jer shvaćaju da im se nudi široki prostor, Vlada se raspada ili ne raspada ovisno o stranačkim pokerskim kombinacijama, a ne zato što im je netko poručio da je dno dosegnuto, no građani ipak vjeruju da će im iste okoštale institucije koje su desetljećima sastavni dio problema neočekivano riješiti stvar.
Optimizam ima smisla jedino kao naznaka odlučnosti da se te institucije konačno podrede.