Proces normalizacije odnosa između Kosova i Srbije započeo je pregovorima u martu 2011. godine, a intenzivirao se nakon Briselskog sporazuma 2013. kojim je dogovoreno uspostavljanje autonomije za etničke Srbe u toj zemlji.
Foto: AFP / Driton Vitia
Nedavno konkretiziranje statusa buduće “Zajednice srpskih općina” izazvalo je žestoku reakciju opozicije i proizvelo političku krizu na Kosovu. No kritike opozicije ostale su ograničene na istu etnicističku logiku koja je i dovela do sporazuma i time ponudile neadekvatan odgovor.
Kosovski premijer Isa Mustafa i njegov srpski kolega Aleksandar Vučić potpisali su 25. augusta u Briselu sporazum o Zajednici srpskih općina na Kosovu (ZSO). Ovo je bio vrhunac, ali ujedno i najsporniji događaj u trogodišnjem procesu pregovora između vlasti u Beogradu i Prištini. Od trenutka kada je objavljen, sporazum je doživljen kao uspostava novog entiteta utemeljenog na etničkoj podjeli zemlje. No što sporazum iz augusta doista predviđa?
Formalno, smisao sporazuma je jačanje lokalne demokracije, razvoj lokalne ekonomije, bolji nadzor obrazovanja i poboljšanje primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, kao i socijalne skrbi. Nova bi Zajednica također trebala koordinirati urbano i ruralno planiranje, poboljšati uvjete za povrata izbjeglica na Kosovo itd… Prema sporazumu, ZSO će imati Skupštinu kao zakonodavno tijelo, predsjednika i potpredsjednika, Savjet, “Bord” kao administrativno i izvršno tijelo, kao i zastavu i grb. Suradnja s državnim institucijama Kosova trebala bi se odvijati na recipročnim osnovama, dok bi njezino financiranje bilo zadatak središnjih vlasti, ali također i Republike Srbije te međunarodnih organizacija kroz donacije i grantove. Svi prihodi bili bi sasvim oslobođeni poreza.
“Vidimo bijeli dim, imamo sporazum!”, napisala je 2013. godine na Twitteru Vlora Çitaku, tadašnja ministrica europskih integracija, članica stranke Hashima Thaçija i današnja ambasadorica Kosova u SAD-u. Njena reakcija odnosila se na sporazumiz 19. aprila 2013. između Hashima Thaçija i Ivice Dačića koji je bio kulminacija tzv. “tehničkog dijaloga” između dviju vlada. Njezin tvit à la Conclave i fumata bianca pokazali su se ironičnim. Naime, dim obično dolazi nakon vatre, no u ovom je slučaju vatra došla nakon dima. Nakon potpisivanja sporazuma pokret Samoopredjeljenje (Vetëvendosje!) je organizirao niz prosvjeda koji su redovito završavali nekontroliranim nasiljem policije.
Kontinuitet etničkih rješenja
Taj je raniji dogovor iz 2013. godine zapravo već najavio nedavni sporazum Mustafe i Vučića te formiranje Zajednice srpskih općina, a historijski je slučaj htio da su dva premijera iz 2013., Thaçi i Dačić, u aktualnim vladama potpredsjednici. Jedna od najvažnijih odredbi sporazuma iz 2013. godine npr. bila je ona da će srpske općine imati svog policijskog zapovjednika koji će biti – etnički Srbin. Ne čudi stoga da je i posljednji sporazum koji je nastavak ranijih dogovora naišao na veliko protivljenje kosovske opozicije koja vladu optužuje za nacionalnu izdaju. Vlada očekivano tvrdi kako sporazum nije ni izdaja ni ugrožavanje suverenosti, niti da ZSO predstavlja “trojanskog konja” na Kosovu.
Mustafa i Thaçi, kao i njihovi podržavatelji koji trenutno vladaju Kosovom, uspostavu ZSO-a proglašavaju pobjedom jer, prema njima, osnažuje primjenu zakona Kosova na sjevernim, “srpskim” dijelovima zemlje koji do sad nisu priznavali kosovski suverenitet. Također, kako tvrdi Mustafa, sporazum je uvod u priznanje Republike Kosovo od strane Republike Srbije. Svaka legalizirana nadležnost ZSO-a po toj je interpretaciji zapravo osnaživanje institucija Kosova koje integriraju srpske institucije koje su ugrožavale integritet zemlje.
Vetëvendosje pak tvrdi kako je riječ o “bosnizaciji” Kosova, odnosno o uspostavi neke vrste Republike Srpske. Upozoravaju kako će ZSO imate paralelne institucije poput Skupštine, policije, sudstva, obrazovanja i zdravstvenog sistema, te kontrolu nad važnim resursima poput brane na jezeru Gazivoda, rudnicima Trepče te još nekim manjim rudnicima u središnjem Kosovu koji se nalaze u općinama sa srpskom većinom, kao i nad poznatim zimskim turističkim centrom Brezovica. Tijekom protekla dva mjeseca od potpisivanja sporazuma nije prošao ni jedan tjedan bez neke simboličke akcije ili protesta protiv vlade, od kojih je većina završila nasilnim sukobima s policijom.
Opozicijsko protivljenje
Aktivisti Vetëvendosjea napadali su premijera Mustafu jajima, proizvodili buku i bacali suzavac te tako prekidali sjednice parlamenta onemogućujući Mustafi da podnese izvještaj o sporazumu u zakonodavnom tijelu. Zbog incidenta sa suzavcem, policija je 12. oktobra uhapsila lidera Vetëvendosjea Albina Kurtija, što je potaknulo nove proteste koji su doveli do napada na policijsku stanicu molotovljevim koktelima. Odgovor policije bilo je nasilje bez presedana i brojna hapšenja i prebijanja.
Osim Vetëvendosjea, ZSO-u se protive i druge dvije opozicijske stranke, Alijansa za budućnost Kosova Ramusha Haradinaja i Nisma (Inicijativa za Kosovo) Fatmira Limaja, obojice bivših zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK), koje ponavljaju argumente vodeće stranke opozicije. Austrijske novine Der Standard prošlog su tjedna objavile opširan članak o političkoj situaciji na Kosovu s naglaskom na protivljenje Zajednici koje su interpretirali kao reakciju albanskih nacionalista i to dokazivali sudjelovanjem velikog broja bivših zapovjednika UÇK u opozicijskim strankama.
U toj interpretaciji, pitanje Zajednice najuže je vezano uz uspostavu Specijalnog suda za ratne zločine, koji bi trebao suditi zapovjednicima UÇK za ratne zločine. Također, prošle je godine najugledniji kosovski medij, novine Koha Ditore, objavio tajne dokumente NATO-ovih službi na Kosovu u kojem se kao glavni akteri organiziranog kriminala navode uglavnom članovi stranke Hashima Thaçija, no također i Ramush Haradinaj i njegov brat Daut, Fatmir Limaj te Rexhep Selimi iz pokreta Vetëvendosje.
“Zajedno protiv zajednica”
Vetëvendosje, koje se predstavlja kao politički pokret ljevice, svoju je popularnost do nedavno gradio između ostalog i na protivljenju korupciji i kriminalnim aktivnostima političkih stranaka, uključujući i one s kojima sada u opoziciji surađuje. Nakon izbora na ljeto 2014. godine, kada je Vetëvendosje postalo najveća opozicijska stranka, kritika Haradinajeve i Limajeve organizacije potpuno je nestala u korist suradnje protiv velike koalicije dviju najvećih stranaka i to gotovo isključivo na platformi nacionalizma.
No van stranaka postoji i druga kritika vlade koja osporava ideološku hegemoniju te etnocentristički koncept Zajednice, ali ne suprotstavljajući mu drugi etnocentristički koncept, već nudeći lijevu političku interpretaciju problema. Dijelovi studentskog pokreta aktivni u borbi protiv korupcije i privatizacije, poput Studentskog političkog kluba (KPS), također su se usprotivili uspostavi Zajednice, prije svega zato što ona uspostavlja etničke podjele koje otežavaju buduće zajedničke borbe na klasnoj osnovi.
Kako objašnjava Vaton Marku iz KPS-a: “Ova zajednica vodi u krivom smjeru jer naglašava etničke odnose iako su problemi socijalni i klasni: siromašni iz svih nacija trebaju se zajedno boriti protiv političara i vlada. Zajednica ih nastoji razdvojiti tako da ih usmjerava na etnički sukob. Mi smo odaslali poziv i Srbima, osobito siromašnima i mladima, da se usprotive ovom projektu. Ne zato što smo protiv lokalne samouprave ili prava manjina niti mu se protivimo kao Albanci, nego kao potlačeni stanovnici Kosova i nadamo se solidarnosti drugova u Srbiji i na Balkanu.” Slogan poziva kosovskih studenata otisnut je na srpskom: “Zajedno protiv zajednica”.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović