Trogodišnje istraživanje slovenačkog tima novinara uz podršku novinara iz 6 zemalja, koji su analizirali hiljade dokumenata prikupljenih putem zahtjeva za slobodnim pristupom informacijama, otkriva da su mnoge zemlje – uključujući Rusiju koja je glasala za embargo na uvoz oružja – bile uključene u kršnjenju istog embarga. Mnogi u ovim državama su zaradili milione dolara prodajući oružje i municiju svim zaraćenim stranama.
Zemlja sa više kontinenata su bile uključene u trgovinu oružjem – ili finansiranje ist. Bugarska, Poljska, Ukrajina, Rumunija i Rusija su sve izvozile oružje za ovaj konflikt. Sjedište ove ogromne logističke operacije je bilo u Beču. Finansijske transakcije su obavljane preko mađarske banke. Šverceri oružjem su koristili komapnije registrovane u ofšore zonama Paname. Velika Brtianija kao i Njemačka su slale vojnu opremu bivšim jugoslovenskim republikama i davale pozajmice za kupovinu oružja.
Blaz Tgoga je koautor, sa slovenačkim novinarem, Matejem Surc, trilogije “U ime države” koja se bave balkanskom trgovinom oružjem. Njihova istraga je ko-finansirana od strane evropskog Fonda za istraživačko novinarstvo, prekograničnu saradnju i dodatno od strane danske organizacije Scoop.
“Takva tajna i nelegalna trgovina je nekim pojedincima omogućila enormno bogaćenje”, kaže Zdenko Ćepić, istoričar na Institutu za savremenu istoriju u Ljubljani i stručnjak za raspad Jugoslavije.
Šta više, ovi od nedavno dostupni dokumenti, koji su dostupni u arhivama obavještajnih organa i registara krivičnih djela pružaju konkretne detalje o skandalu šverca oružjem koji je često bio predmet glasina i dezinformacija na današnjem Balkanu.
Iako je postojala široko rasprostranjena svjesnost o ilegalnim isporukama oružja za vrijeme konflikta detalji su ostajali misterija. Trgovci oružjem, zvaničnici vlada i drugi su uvijek poricali nezakonite radnje i niko nije označen kao odgovoran u poslijeratnom pravosudnom sistemu koji je često uzmicao pod političkim pritiskom.
Tek sad su sve činjenice o zemljama i ljudima uključenim u ovu nelegalnu trgovinu postale javne.
Istraga je pokazala da je rusko oružje u ogromnim količinama bilo prodavano preko raznih sakrivenih posrednika tokom embarga UN-a na zvoz oružja. Jedna od najvažnijih posrednika je bio grčki državljanin Konstantin Dafermos, koji je radi u Beču tokom tih godina. Deferom nije bio dostupan novinarima Ć100novinara” za potrebe ove istrage.
Između 1991. i 1992. godine dok je trgovina bila još u punom zamahz nekih 20 brodova natovarenih oružjem je tajno stigao u slovenačku luku Kopar kršeći embargi UN-a o isporuci oružja u ovu regiju. Teret s brodova je istovaren i brzo prebačen na ratna područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Ovu logističku operaciju su izveli vojne i civilne tajne službe iz sve tri zemlje, kako pokazuju dokumenti. Pored toga, italijanska, albanska i ruska mafija su učestvovale u nekim od akcija.
“Luka Kopar je bila dobar izbor za izbjegavanje embarga na oružje”, dodao je gospodin Čepić, istoričar. “Nije bio pod kontrolom međunarodnih inspekcija. Nadgledanje isporuka je provodila sama Slovenija, koja je dozvolila uvoz oružja iz drugih evropskih zemalja.”
Embargo UN-a je imao za cilj onemogućiti uvoz oružja u regiju. Ali je bio teško kritikovan jer je u osnovi zabetonirao prednost u naoružanju koju je imala Srbija dok je onemogućavao sposobnost njenih žrtava u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i hercegovini da se odbrane od srbijanske agresije.
Nemajući se kome okrenuti ove zemlje su tražile oružje za svoju odbranu od tajne mreže trgovaca oružjem povezanih sa kriminalom i iz zemalja, uključujući i Rusiju, koje su glasale za embargo UN-a na uvoz oružja.
Iako je kupovina oružja bila neophodna za odbranu bivših jugoslovenskih područja ona je u isto vrijeme i podgrijavala agresiju i zločine. Na primjer, oružje koje je Hrvatska kupila joj je omogućilo da se odbrani od napada JNA i vrati svoju teritoriju 1995. koju držali srpski pobunjenici. Ali, hrvatski vojni lideri su takođe bili osuđeni za ubijanje etničkih Srba i njihovu deportaciju iz Hrvatske dok su i Srbi i hrvati bili uključeni u zločine protiv bosanskih muslimana.
“Kao rezultat”, Ćepić objašnjava, “ova nelegalna trgovina oružjem je djelomično uticala na rezultate ratova u bivšoj Jugoslaviji.”
Takođe je i oblikovalo ove zemlje dugo nakon što su se smirili sukobi. Veze podzemlja su obavještajne službenike ovih novih nezavisnih zemalja stavile na pogrešnu stranu zakona. Dovele su do toga da se poslovni pregovori vode sa koferima punim keša, da se dižu cijene oružja i postave osnove za sveobuhvatnu klimu korupcije među javnim zvaničnicima koja postoji i danas.
Priča o švercu oružjem u jugoslovenskim ratovima počinje 1991. – da budemo precizni, 20. juna – kada je prva strateški značajna isporuka oružja stigla u Sloveniju iz bugarske luke Burgas, samo sedmicu dana prije izbijanja vojnih sukoba na području bivše Jugoslavije. Danski brod, Herman C. Boye, stigao je sa 5000 pušaka, milionima okvira municije i, što je najznačajnije, protuavionskim I protuoklopnim raketama vrijednim 7,8 miliona njemačkih maraka ili oko tadašnjih 4,3 miliona dolara.
Prevoznik ovog oružja je bila bugarska državna firma Kintex, sa sjedištem u Sofiji, a posrednik austrijska firma Salleker GmbH iz Beča. U isto vrijeme, britanska firma Racal je poslala moderne vojne radio stanice sa mogućnostima šifrovanja Sloveniji nakon dogovora vrijednog 5 miliona funti.
Ova uspješna transakcije je privukla pažnju trgovca oružjem Konstantina Dafermosa. Grčki biznismen je radi sa firmom Scorpion International Servicec S.A., ruskim vojnim kontraktorom koji je registrovvan na Panami a kancelarije ima na bečkom aerodromu. Scorpion je postajo jedan od glavnih kanala za šverc oružjem na jugoslovenske frontove. Doznake bankovnih računa otvorenih u Central European International Bank u Budimpešti pokazuju da je Scorpion primio više od 80 miliona dolara od klijenata iz Slovenije, Hrvatske i Bosne.
Arhive Central European banke pokazuju da je najmanje 9,4 miliona dolara, a moguće je I 19 miliona dolara, prebačeno sa računa Dafermosa na firmu Cenrex u državnom vlasništvu Poljske. Generalni direktor Cenrex-a je bio potpukovnik poljske vojne obavještajne službe, Jerzy Dembowski, koje se pojavljivao pod lažnim imenom Wirakocza. Iz poljske luke Gdynia, brodovi natovareni oružjem, uključujući I neke koji su sadržali zalihe sovjetske vojske, prešli su Jadransko more i otišle na Balkan.
Drugi dokumenti pokazuju kako su tri broda iz Rumunske luke Constanta prevezle 200 kontejnera punih 3,500 tona oružja u decembru 1991. i januaru 1992. godine. Teret koji je stigao u luku u Kopar je proslijeđen u Hrvatsku.
Značajniji švercerski kanal je otvoren 1992. godine sa isporukama iz ukrajinske luke Mykolaiv. Ovaj kanal je bio pod kontrolom mafije iz Odese koja je poslala 8 brodova sa više od 12,000 tona oružja Hrvatskoj.
Dokumenti sa kojih je u Sloveniji skinuta oznaka povjerljivosti pokazuju da su prve dvije isporuke prošle preko slovenačke luke Kopar. Brod, Island, putovao je sa 96 kontejnera oružja u oktobru i novembru 1992. godine.
Iz Kopra se oružje kopnom prevozilo u Hrvatsku. Bankovne doznake potvrđuju da je 60 miliona dolaraa otišlo na račun Dafermosa od hrvatskih klijenata koji su preko ovog kanala kupovali oružje. Od te sume nekih 40 miliona dolara je prebačeno dalje drugim trgovcima oružjem. Jedna od firmi, Global Technologies International Inc., registrovana je na ime Dmitri Streshinsky u Panami.
Ove su isporuke prolazile skoro nezapaženo. Ali, 1994. godine, zadnji brod, Jadran Express, presreo je i zaustavila NATO mornarica na Jadranu. Ovo presretanje je dovelo do suđenja u italijanskom gradu Turinu. Na suđenju su bili Dafermos, Streshinsky, ruski oligarsi Alexander Zhukov i Leonid Lebedev, britanski bankar Mark garber i Yevgeny Marchuk, bivši premijer Ukrajine i bivši šef tajne policije te zemlje. Bivši KGB zvaničnici i drugi su bili takođe optuženi. Tužilac u Turinu je Konstantina Dafermosa opisao kao idejnog tvorca operacije u kojoj su dokumenti falsifikovani da bi pokazali da oružje ide za Afriku a ne Balkan.
Svi su kasnije oslobođeni.
Novi dokumenti koji su postali pristupačni pokazuju da je Dafermos prodao stotine ruskih protuavionskih I protuoklopnih raketa Sloveniji. Tri broda su stigla iz Poljske I ukrajine tokom 1991. I 1992. godine sa 52 moderna protuavionska bacača SA-16 Igla sa 400 raketa, 50 protuoklopnih bacača AT-4 Fagot sa 500 raketa I 20 protuoklopnih bacača AT-7 Metis sa 200 raketa. Ovaj posao je bio vrijedna 33,3 miliona dolara. Slovenački agent je u intervjuu za slovenački Dnevnik 2010. godine rekao da su ove prodaje oružja bile rezultate dogovora između država, ali koristeći posredničke firme.
Neke od ruskih raketa su plaćene njemačkim kreditima, koji su dogovarani preko posredničke firme Unimercat, sa sjedištem u Minhenu. Bivši slovenački minstar odbrane I ministar finansija su objasnili u intervjuima u slovenačkim listu Delo da je “zapadna zemlja” koju nisu željeli imenovati, obezbjedila kredite u iznose od više od 60 miliona njemačkih maraka ili 37 miliona dolara, od čega je 46 miliona njemačkih maraka tj. 28 miliona dolara iskorišteno za kupovinu oružja za vrijeme embarga UN-a.
Sa svoje strane, Dafermos je Sloveniji u januaru 1992. godine nudio vrhunske mobilne protuavionske sisteme, SA-8 Gecko. Ovaj posao je otkazan iako su ruski I slovenački stručnjaci imali tajni sastanak u Beču na kojem se dogovarao ovaj posao.
Neka od nelegalnih isporuka oružja prkrijumčarenih u Sloveniju su kasnije donirana Afganistanu.
Do proljeća 1994. godine predsjednik ruske Liberalno demokratske partije Vladimir Žirinovski posjetio je Sloveniju i od tadašnjeg slovenačkog ministra odbrane Janeza Janše, koji je bio zadužen za krijumčarenje oružja u zemlju, zahtjevao plaćanje za isporuku ruskih gas maski u vrijednosti od 9 miliona dolara. Isporuku gas maski je organizovao posrednik Dafermosa – Nikolas Oman.
Partneri u drugim Dafermosovim firmama u Panami – pod imenom Scorpion-a – pokazuju veze sa Rusijom. Dafemosov partner u firmi pod nazivom Scorpion navigation S.A. Bio je Vladimir I. Ryashentev, viši KGB oficir. Danas je Scorpion International Services ekskluzivni predstavnik Rosoboronexport, ruske državne korporacije koja prodaje oružje za izvoz.
Slovenačke vlasti su 1995. godine optužile Dafermosa, zajedno sa slovenačkim ministrom odbrane Janezom Janđom i ministrom unutrašnjih poslova Igorom Bavcar, za ilegalnu isporuku 13.000 pušaka i municije tokom rata u Hrvatskoj.
Tokom istrage austrijske policije 1995. godine Dafermos je poricao bilo kakav dodir sa isporukama oružja i vojne opreme. Izjavio je da je samo uvozio “zaštitne prsluke, uniforme i vojen čizme” iz Rusije.
Slučaj nije nikad dospio na sud u Sloveniji. Međutim, treba zabilježiti da su oba slovenačka ministra danas pod istragom za druga krivična dječa. Slovenački bivši premijer, janša, trenutno se suočava sa suđenjem za podmićivanje u poslu u vezi sa naoružanjem vrijednim 278 miliona eura (364 miliona dolara) a Bavcar, biši ministar unutrašnjih poslova za pranje novca.
Što se tiče dafermosa, ni njemu ne ide loše. U Austriji sada vodi Scorpion, ruskog vojnog kontraktora, sa ekskluzivne lokacije smještene između bečkih hramova umjetnosti i kulture, Albertine i Bečke opere.
Blaz Tgoga je koautor, sa slovenačkim novinarem, Matejem Surc, trilogije “U ime države” koja se bave balkanskom trgovinom oružjem. Njihova istraga je ko-finansirana od strane evropskog Fonda za istraživačko novinarstvo, prekograničnu saradnju i dodatno od strane danske organizacije Scoop.