Novi nastavak iz još neobjavljene knjige „Ko krade ubija“. U ovom nastavku o otvrenim prijetnjama koje su Milanu Vukeliću uputili visoki službenici MUP-a RS
Piše: Milan Kovač
Početkom novembra 2008. radio sam na Alternetivnoj televiziji u Banjaluci (ATV). Prošlo je godinu dana od ubistva Milana Vukelića. Nikome od urednika nije, valjda, ni na pamet padalo da bih ja mogao uraditi prilog povodom godišnjice ovog zločina.. Činjenicu da sam i sam umalo bio (ili jesam) žrtva zločina su do te mjere ignorisli da me čak oni kojima je povjereno da rade taj prilog nisu ništa ni pitali. A mogao sam im mnogo pomoći. Ipak, nije me to čudilo. Vrlo brzo mi je postalo jasno kakvu ulogu igra ATV. I koliko se u toj medijskoj kući držalo i drži do „kumovskih veza“. Uostalom, pokojni Milan je mnogo znao o tome kako se ATV domogao skupocjene gradske građevinske parcele nadomak „Borčevog“ stadiona.
„Kumovi“, a naročito oni koje je pokojni Milan prozivao su masno kumovali ATV-ovom „profesionalizmu“. Znao sam to odlično. A ubrzo je i svima koji su u ATV-u u jednom trenutku vidjeli kritičare režima, igra postala više nego providna.
Uostalom o onome što mogu ispričati oko ubistva hrabrog čovjeka Milana Vukelića – nije se previše interesovala ni Policija RS.
Misteriozni „inspektor“
S izuzetkom jednog neobičnog poziva.
Bilo je to dan uoči četrdesetodnevnog pomena Milanu Vukeliću. Sjedio sam sa dvojicom poznanika. Razgovarali smo o sutrašnjem odlasku na Milanov grob.
Zvonio mi je telefon. Na displeju je pisalo : „Nepoznat broj“.
-Halo?
-Dobar dan, ovdje inspektor Jovanić iz MUP-a Republike Srpske, da li sam dobio gospodina Miljana Kovača?
-Da ja sam, izvolite.
- Možete li mi reći o čemu ste sve razgovarali sa Milanom Vukelićem?
Ovo pitanje me šokiralo, u trenutku sam se malo zbunio..
-Molim... Ovaj, izvinite, ali na ovaj način zaista ne mogu. Ako želite mogu doći u Policiju, možete vi doći do mene, uvijek sam spreman da pomognem, ali telefonom ne mogu... Uostalom ono o čemu sam razgovarao s pokojnim Milanom je objavljno u magazinu „Patriot“.
-Hvala. doviđenja.
-Molim. Prekidosmo razovor.
Bio sam zbunjen. Neko me pozvo telefonom i to sa „nepoznatog broja“, predstavio se kao inspektor i postavlja mi pitanja o čovjeku, mom saradniku i prijatelju koji je, hrabrost platio glavom.
Nevjerovatno!? Da li me zaista zvao „Inspektor Jovanić“, ma ko on bio ili se neko, ko zna ko i zašto lažno predstavio - nikada nisam saznao. Ako je to i bio poziv iz Policije Republike Srpske, onda je bio jedini do sada. O koincidenciji da se ovakav poziv dogodio baš dok sam sa dvojicom poznanika razgovarao o tragičnom događaju, ne bi vrijedilo ni razmišljati. Čuda se jednostavno dešavaju. Neće im to biti ni prvi ni polednji put da se dese.
I Milana su zvali sa nepoznatog broja.
Polovinom decembra 2006. zvao ga čovjek koji se predstavio kao inspektor Saša Stupar, pozvao ga je da dođe u “službene prostorije” Centra javne bezbjednosti Banjaluka, da bi obavili neki razgovor. Milanu, ovaj poziv nije bio čudan i odmah ga je prihvatio. Pomislio je da će razgovarati o prijavi koju je proti njega zbog navodne prijatenje podnio direktor Čedo Savić.
Šta se dalje, tog dana dešavalo opisao je i u predstavci koju je nešto poslije uputio na više adresa (MUP RS – Inspektorat za unutrašnju kontrolu. Kancelarija visokog predstavnika međunarodne zajednice u Banjaluci, Okružno tužilaštvo Banjaluka...)
Ni ne sluteći šta ga očekuje, u dogovoreno vrijeme se našao na dogovorenom mjestu. Pred Centrom jevne bezbjednosti je sreo njemu, od nedavno poznate, inspektore Bandića i Gašića. Njih dvojica su se na ulazu pozdravila sa Stuparom, koji ga je tu čekao u društvu kolege Predraga Grubora. Pozdravili su se i tek tada je shvatio da se dešava nešto što nije očekivao: Stupar mu je saopštio da će autom zajedno otići do zrgade Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, “radi davanja izjave”!?
Zašto se i od kada operativni poslovi policije obavljaju u sjedištu MUP-a?
Odgovor nije dobio. Isto kao što odgovore na brojna pitanja vezana za ovaj slučaj javnost ni do danas nije dobila.
Obreo se u jednoj kancelariji u sjedištu MUP-a pod Starčevicom. Tu ga je čekao Dragi Milošević, zamjenika načelnika Uprave kriminalističke policije i još jedno lice za koje je Milan greškom mislio da je Gojko Vasić, tada načelnik uprave kriminalističke policije (do zabune je došlo jer se ovaj, njemu tada nepoznati čovjek nije predstavio, a razgovor je vođen upravo u Vasićevoj kancelariji), pa će to navesti i u svojim prestavkama nadležnim organima. Sam Milan je, kada je shvatio da se ne radi o Gojku Vasiću, a sve dok nije pouzdano saznao o kome je riječ, ovo lice nazivao “Mister X”, pa ćemo ga i ovdje, privremeno, tako zvati, kako ne bi dolazilo do dalje zabune.
Milošević se zbunjenom Vukeliću obratio oštrim tonom i pitanjem „Da li si ti normalan“? Zatim mu se unio u lice i zaurlao, odgovrajući sam na sopstveno pitanje: “Nisi ti normalan, ti si za psihijatriju ili za zatvor...”
Na nesvjesnu gestikulaciju zbunjenog čovjeka, ponavljalo se urlanje: "Ne mlati rukama i nemoj da se smiješ, ti si za zatvora, tebi je mjesto tamo!"
Kada je konačno uspio da se presabere i uspije da kaže da ništa nije kriv i da ne zna o čemu je riječ, dočekao ga je spreman odgovor: "Jesi, mi ćemo ti nešto naći, moli se Bogu što ona dvojica odozgo (inspektori Bandić i Gašić, op. a) nisu dobro odradili posao! Ti bi sada drukčije pjevao! Gdje ti je oružje?”
Bandić i Gašić su inspektori koji su ranije po prijavi Čede Savića, pretresali stan Milana Vuklića. Savić ga je prijavio da mu je prijetio i da ima oružje. Nisu ništa našli. Korektno su obavili svoj posao i to je kada se malo pribrao Vukelić i rekao razgoropađenom Miloševiću. Rekao je da su “časno i pošteno odradili svoj posao “, kao i da su mu više od sat vremena pregledali stan na njegov, vlastiti zahtjev i uz njegovu saglasnost da bi time potvrdili da kod sebe ne posjedujem nikakvo oružje.
"Nisu dobro odradili. Da jesu, ti bi sada drugačije pjevao! Da li znaš gdje se nalaziš? Ovo je glavni MUP RS, od danas si u našim rukama, a ona dvojica nemaju više ništa sa tobom!" Urlao je Milošević. Optuživao ga je da dijeli neke letke, o kojima on pojma nije imao... U “razgovor”se uključio i Mister X: “Ti si konfliktna osoba, napadaš ljude po Zavodu i prijetiš im. Imamo peticiju potpisanu od stotinu radnika Zavoda u vezi tvog drskog ponašanja!"
Milan se tada nije suzdržao i slobodno se nasmijao na tvrdnje svojih isljednika.
To je bila još jedna varnica koja je sve jače potpirivala zajapurenog isljednika Miloševića: “Šta se smiješ, prekini da mašeš rukama!”
Smiješno je bilo to što se na pomnutoj “peticiji” nalazio i njegov potpis! Ispada da je sam protiv sebe potpisao peticiju. Pokušao im je to i objasniti, kao i činjnicu da uopšte nije riječ o peticiji već o nekakvom “demantu” koji je direktor tražio da svi u firmi potpišu.
Uslijedilo je još par pitanja, a onda je isljednik Milošević, rekao, nešto od čega se diže kosa na glavi:
“Prestani da pišeš, imaš ženu i dvoje djece”!
“Razmisliću o tome”, uzvratio je Milan.
“Prekini, nije tvoje da razmišljaš! Nemoj da ti više ponavljam! Imaš ženu i dvoje djece”!
Impulsportal
