Bolje da se pakujemo, kad ne znamo da uviđamo vlastite greške?
Piše: Srđan Šušnica, u Banjoj Luci, 5.8.2015 godine
Danas Google obilježava 101 godišnjicu puštanja u rad prvog semafora, a šta se danas obilježava u regionu? Uprkos dvijema različitim perspektivama i kontekstima u kojima se juče i danas obilježava jedan te isti događaj u Zagrebu i Beogradu. Uprkos svim „grijesima bratske Oluje“ i činjenici da je na kraju te epizode najdeblji kraj izvukao srpski narod u Hrvatskoj, kako bi na kraju druge epizode još deblji kraj izvukao muslimanski/bošnjački narod u BiH. Uprkos svemo ovome, rekao bih da se u ova dva grada, u principu, obilježavaju krajnje posljedice jedne te iste pojave. Tragične odluke i politike Slobodana Miloševića i njegove elite, da se ratom i nasilnim homogeniziranjem Srba u Hrvatskoj i Bosni odgovori na osamostaljivanje ravnopravnih i državotvornih članica federacije, republika koje su bile i ostale teritorijalno-politički, istorijsko-politički i međunarodno-pravno utemeljen izraz suverenosti većine i naroda (ethnos) i građana (demos) koji su u tim republikama živjeli. Na žalost ovakav odgovor i politika tadašnjeg, u neku ruku i sadašnjeg, Beograda nije poštovala bilo kakve semafore i signalizacije. Niti one međunarodnog prava, niti one na koje je ukazivala politička realnost i moć nove društvene, ekonomske i političke paradigme koja je preplavila postjugoslovenski i istočnoevropski prostor nakon pada Berlinskog zida – paradigme liberalizma, ljudskih i građanskih prava i demokratije.
Tako sada u Zagrebu jedan brat slavi dan kada je s pravom „zajebao“ nekada starijeg i moćnijeg brata, nakon što je ovaj godinama prije toga palio ozbiljne ćuške i njemu i najmlađem bratu u Bosni i to od prvog dana kada je nestalo bratske ljubavi. U Beogradu stariji brat „cmizdri“ nad žrtvama i narodom kojeg je gurnuo u bezdan, ne suočavajući se sa krvavim ćuškama koje je djelio braći, do samo par sedmica prije „bratske Oluje“. U prvi plan su opet isplivale nikada okončane bratske rasprave o tome ko je počeo rat, zašto, ko je imao pravo na otcjepljenje a ko nije, i slično! U Beogradu smo čuli i kako nekada stariji i moćniji, a sada vidno uznemiren brat pravda nasilno nacionalno homogeniziranje Srba u Hrvatskoj i Bosni, koje je by the way bilo protivno ne samo logici međunarodnog prava i odnosa, već i logici isprepletenog zajedničkog života srpskog naroda sa drugim narodima u svakom selu, mjestu i opštini tih dviju zemalja. Čulo se kako se opravdava nužnost oružanog razračunavanja sa osamostaljenom Hrvatskom a kasnije i Bosnom, i narodima i građanima tih država koji su htjeli samostalnost i nezavisnost od nekada starijeg i moćnijeg brata. Čuli su se tu i razni politički fantazmi i neuroze. Gomile neutemeljenih i malicioznih interpretacija međunacionalnih odnosa u bivšoj Jugoslaviji u kojima su tobož Srbi bili diskriminisani i izloženi ugnjetavanju i mržnji od „drugih“. Čule su se i stare priče o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj, iako se one nikako ne mogu uklopiti sa činjenicom da je srpska elita posjedovala cjelokupnu efektivu bivše JNA i najvećeg dijela teritorijalne odbrane. S druge strane u Zagrebu se nije čula niti vidjela bilo kakva empatija i pijetet prema civilnim žrtvama ubijenim tokom i u danima i sedmicama nakon Oluje, hrvatskim građanima, Srbima. Vjerovatno su smatrali da će se „istočni brat“ pobrinuti za taj dio Oluje, i da oni ne bi trebali na taj dan tome pridavati bilo kakav značaj. Tragično i duboko, duboko pogrešno pozicioniranje.
Sve ovo samo govori da je posljednji čas da se srpski narod, ako već neće srpska elita, suoči sa svim političkim i društvenim posljedicama i odgovornostima tragične miloševićevske politike 90tih, iza koje je stajala i koju je provodila četvrta po snazi armija u Evropi, tada. Vrijeme je da se fokusira na ono što je od strane srpskih političara i generala učinjeno drugima u njihovo ime, i to prije nego počne tražiti opravdanja u teorijama zavjere, neoliberalnom kapitalizmu, sukobima civilizacija i drugim kultovima koji lišavaju pojedinca i grupu moralne i političke odgovornosti.
Oluja je definitivno predstavljala pobjedu nad beogradskom elitom i njihovim trabantima u Hrvatskoj i dijelomično u Bosni. Oluja je definitivno bila i pobjeda nad miloševićevskom politikom nasilne homogenizacije naroda i krvave proizvodnje demografske većine jednog naroda i njegove kvazi-suverenosti na jednoj imaginarnoj kvazi-državnoj teritoriji koja nikada u istoriji nije postojala kao pravno-politički pa ni administrativni fakat. Barem u Hrvatskoj. To je bila pobjeda nad politikom koja je smatrala da je legalno i legitimno golom oružanom silom stvoriti instant-princip suverenosti naroda na teritoriji na kojoj ubijajući i protjerujući one „druge“, od „svog“ naroda stvarate demografsku većinu, istovremeno proglašavajući i teritoriju i narod tobož suverenim i državnim. Na pragu 21. vijeka u Evropi! Nad politikom koja je smatrala da je moguće i „normalno“ nadoknaditi sve tzv. „propuštene prilike“ ili „istorijske greške“ prošlosti, vratiti vrijeme unazad i uvesti red u prošlost, uvodeći vještački red u sadašnjost. Red koji je podrazumijevao krvave obračune i etničke čistke. Politikom koja je smatrala da je moguće i zdravo i normalno interpretirati i implementirati prošlost sa i u horizontu sadašnjosti. Ostaci upravo ovako tragičnog poimanja i shvatanja politike još uvijek postoje u realnosti političkog uređenja dejtonske Bosne i Hercegovine u vidu kvazi-državnog etnički očišćenog teritorija Republike Srpske. RS i RSK su identični produkti, blizanci miloševićevske politike, a RS je onaj preostali gordijev čvor iz 90tih, koji ne dozvoljava ni Srbiji ni građanima Srbije da odahnu, uvide svoje greške, prihvate individualne i kolektivne moralne i političke odgovornosti za miloševićevske ratove i zločine 90tih i konačno omoguće ovom narodu tako preko potrebnu katarzu i olakšanje. Na jednom simboličnom nivou odjek te politike je i kada na ulici u Banja Luci čujete opravdanje postojanja današnje RS, sumirano u rečenici: „Jebiga sve su države nastale ratovima i ubijanjima, što bi mi bili izuzetak!“
Na žalost, Oluja je predstavljala i pobjedu nad narodom. Narodom čiju je sudbinu beogradska i RSK elita tako duboko vezala za svoju imaginarnu i kriminalnu politiku i sudbinu. To je posebno bilo vidljivo u vrijeme odbijanja mirovnih inicijativa i planova koje su nudile tom narodu visoku autonomiju ali i integraciju u jedini međunarodno-pravno mogući državni okvir, u Republiku Hrvatsku. Za Srbe je sada zaista ne bitno da li je neko na Pantovčaku želio, priželjkivao ili radio na tome da se prilikom provođenja Oluje proizvede takav utisak straha i terora koji će nagnati većinu naroda da spas potraže u bijegu na sigurniju teritoriju i Srbiju. Zašto! Pa zato što su Srbi prihvatajući miloševićevsku politiku ratne emancipacije Srba od svojih komšija po selima i haustorima, već prihvatili četvorogodišnji rat kao način „komuniciranja“, općenja sa susjedima i rješavanja političkih pitanja. Prihvatili su rat kao dugotrajnu neizvjesnost i psihozu, rat kao način egzistencije u strahu i teroru nad drugima i nad njima samima. Prihvatajući devizu da su sve države nastajale u ratu, Srbi su nesvjesno prihvatili i činjenicu da države također nestaju u ratu. Prihvatajući neutemeljene pop-nacionalističke floskule da su Srbi sve svoje nacionalne države dobijali u ratu a gubili u miru (iako slučaj „Obrenović“ upravo govori suprotno), da su svi srpski ratovi bili tobož nacionalno oslobodilački, odbrambeni i pravednički (iako slučaj 1. i 2. balkanskih ratova govori suprotno), Srbi su prihvatili da je rat za nacionalne teritorije i države legitimno, moralno i politički opravdano sredstvo, pa šta se onda bune kada u tom ratu ne pobjede oni već neki drugi narodi, ako ovdje uopšte možemo govoriti o nečijoj „pobjedi“.
Ono što Oluja nije donijela, a trebala je, jeste pobjeda nad jednom u suštini vrlo zlom idejom. Idejom nacionalizma i etno-klero-nacionalne države. Hrvatska elita i politika je Olujom pobjedila i srpsku elitu i politiku i narod, ali nije mogla pobijediti vlastitu pop-nacionalističku ideju, taj stupidni, ničim utemeljen i pop-mitološki politički konstrukt sadržan u pobjedničkoj floskuli „ostvarenja tisućljetnog hrvatskog nacionalnog sna“. Oluja nije ostala ono što jeste vojna i politička pobjeda, već je odmah postala i ostala nacionalna pobjeda. Nacionalna pobjeda kao zrcalni odraz poraza hrvatskih građana nad nacionalizmom i etno-klero-nacionalističkom idejom, bez obzira čiji predznak nosi. Dobar dio hrvatske političke i intelektualne scene, pa čak i među socijaldemokratima i dan danas pokazuje da se ne želi odreći ili da se ne može oduprijeti tom političkom nagonu za utvrđivanjem očinstva nacije, kroatiziranjem svega u Hrvatskoj i svega što je katoličko na Balkanu ili glorifikacijom nacionalnog bića i njegovog kontinuuma od stoljeća 7., bez obzira koliko besmisleni, vještački, totalitarni i stupidni ti politički impulsi bili. Bježeći od građanskog i liberalnog hrvatska politika, naročito kler, time nesvjesno prihvata politički fakat da su i tuđi slično stupidni pop-nacionalistički konstrukti i ideje sasvim legitimne, makar one bile i etno-fašističke. U suštini, na idejnom planu oni time prihvataju monstruoznu i zločinačku beogradsku agresiju kao nešto normalno pa i poželjno. U magnovenju rečenice – „kad je već normalno daj da na tome profitiramo“ – prihvataju svaku besmislenu hrvatsku civilnu i vojnu žrtvu beogradskog agresorskog rata, ne samo kao nužnu, već i kao poželjnu i potrebnu za konstruiranje nacije i „ostvarenje tisućljetnog nacionalnog sna“. Drugim rječima hrvatski narode ti nisi dostojan da budeš građanin i državljanin građanske države Hrvatske, dok te elita ne pusti kroz veš mašinu međunacionalnih sukoba iskonstruisanih u salonima intelektualne i političke elite Zagreba i Beograda. Dok sa tebe ne sapere svo dostojanstvo čovjeka-građanina, počev od radnog mjesta, plate, stana do ljudskih i građanskih sloboda i života. A tada, sam od sebe nećeš želiti građansku već isključivo nacionalnu državu Hrvatsku.
Naravno, ideje su daleko od pragmatične politike, ili nekad možda i nisu… No, lako je meni za Hrvate, nego šta ćemo sa Srbima?
Svi moralni i politički pobjede i porazi Oluje, još nisu gotovi i neće biti gotovi dok postoji taj brat blizanac RSK-u. Iako konstruisana na istim političkim i idejnim temeljima i legitimizacijama kao i RSK, samo na daleko masovnijim zločinima, na zločinu svih zločina, genocidu, ova miloševićevska kreatura će odoljevati sve dok ideja etno-klero-nacionalizma ne bude pobjeđena u regionu. Iako se slučaj nagrađenog genocida, idejnog i političkog presedana bez presedana zvanog „RS“ odavno pokušava lokalizovati kao unutrašnji problem i pitanje koncenzusa u BiH, očigledno je da je Dodikov režim uspio ovaj „slučaj“ regionalizirati pomoću specijalnih i političkih veza sa zvaničnim Beogradom ali i internacionalizirati svojim otvorenim „pro-ruskim“ angažmanom. Ako to nekome nije bilo jasno do juče, jučerašnji patetični hepening u Beogradu bi mu mogao otvoriti oči i ukazati na činjenicu da svesrpska elita zadnjih godina odluke o političkoj sudbini preostalog srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni, opet donosi gdje i 90tih, na mjestima odakle je svo zlo koje je zadesilo baš taj narod i krenulo – po kabinetima srbijanskih predsjednika, premijera, intelektualaca i političara.
Ukoliko zvanični Beograd bude tetošio vlastite i prekodrinske pop-nacionalističke političke fantazme i bude nastavio sa insistiranjem na održavanju u životu ovog idejnog i političkog odrona 90tih, zarad izbjegavanja sopstvene političke odgovornosti za 90te (u fazonu: „Ma to se bre divlji Bosanci po'vatali za vratove, nemamo bre mi ništa sa tim“), bojim se da će se rješenje ovog zaista gorućeg moralnog i političkog problema na Balkanu tražiti na planu političkog pragmatizma, kojim će se cijeli svijet htjeti odužiti za svoju nespretnu i idejno nemoralnu ulogu u genocidu u Bosni. Tom svijetu sada samo trebaju svježe lokalne političke snage koje će, opet sasvim legitimno i legalno poraziti jednu elitu i jednu politiku, milom ili silom. No, ukoliko se opet bude tražilo rješenje koje će dati samo pobjedu nad politikom i elitom koji su stvorili ovog političkog monstruma, bojim se da će neka nova politička Oluja oduvati još mnogo života na svim stranama i predstavljati još jednu pobjedu nad narodom. A upravo je to ono što priželjkuje trenutna beogradska politika. Upravo bi još jedna pobjeda nad miloševićevskom politikom bila u stvari još jedna pobjeda nad narodom kojeg zvanični Beograd tako selektivno i maliciozno svojata. Takva katastrofa bi bila samo još jedan ugodan pokrivač zvaničnom Beogradu i Srbiji u njihovoj postelji balkanskog nedužnika i pravednika, države koja nema apsolutno nikakvu svijest da je upravo država Srbija politički najodgovornija za ratove 90tih i genocidne zločine počinjene u nacionalnom homogeniziranju Srba u Hrvastkoj i Bosni. To bi bio samo još jedan nanos Srba, Krajišnika, Bosanaca za prikrivanje bolesnih politika i ideja pojedinih beogradskih kuloara, njihovih uzroka i posljedica.
I zato mislim da se Oluja od pobjede na političkom i poraza na idejnom planu treba pretvoriti u pobjedu svih građana regiona nad nacionalističkom idejom. To je jedino moguće ukoliko se politička scena u Zagrebu i Sarajevu, bezuslovno i bezkompromisno suoči sa zločinima počinjenim nad hrvatskim i BH građanima pravoslavne vjere, pripadnicima srpskog naroda i građanima etno-vjerskog mješovitog porijekla. Dok te zločine ne prizna, ne kazni i ne oda zasluženi pijetet tim žrtvama.
Dragi sugrađani ispunite upitnik i pošaljite vašem dragom Vladi, prije nego se počnete pakovati! P.S. “Ovo (ni)je zajebancija”
Autor: impulsportal.net