Foto: EPA
Sada je jasno da ruska vojska nije u stanju da obavi posao u Ukrajini, kao i da Tramp ne može da natjera Zelenskog na predaju sve dok evropska finansijska podrška njegovoj vladi ostaje čvrsta. Svidjelo se to ruskim liderima ili ne, oni više nemaju put do pobjede
Piše: Carl Bildt
Ishod ruskog rata protiv Ukrajine važan je ne samo za budućnost tih zemalja, već i za budućnost cijele Evrope. Osnovni uzrok ovog sukoba leži u opsesiji ruskog predsjednika Vladimira Putina da povrati status svoje zemlje kao imperijalne sile. Stara Rusija bila je visoko centralizovano carstvo – ono što je Lenjin nazivao “tamnicom naroda”. Upravo Lenjina Putin krivi za razbijanje starog imperijalnog poretka i za to što je Ukrajini omogućio da pronađe sopstveni put.
Ali Putin nije imao mnogo uspjeha u ostvarivanju svoje vizije. Kada je u februaru 2022. rasporedio više od 100.000 vojnika u Ukrajinu, većina posmatrača – uključujući gotovo sve zapadne stručnjake za rusku vojsku – očekivala je brzu pobjedu. Ali tri i po godine kasnije, većina te početne invazione sile više ne postoji. Putin možda sada ima tri puta više novomobilisanih vojnika raspoređenih duž linije fronta, ali kontroliše manje od 20 odsto ukrajinske teritorije.
Niko nije očekivao da će ruska vojska pokazati tako katastrofalne rezultate, i pitanje sada glasi: da li uopšte postoji način da Putin dobije ovaj rat? Njegova prva opcija jeste da nastavi da teži svom prvobitnom cilju – potpunom vojnom porazu Ukrajine. Međutim, priroda rata se tokom proteklih godina znatno promijenila. Zbog brzog tehnološkog napretka, obje strane su postale bolje nego u napadu. Teritoriju je mnogo lakše zadržati nego osvojiti novu.
Iako je Ukrajina stekla tehnološku prednost, Rusija je brzo sustiže, i sada obje strane sve češće ciljaju ključnu energetsku infrastrukturu protivnika. Ipak, vjerovatnoća da ruska vojska porazi ukrajinsku izuzetno je mala. Putin se hvali sitnim pomacima – kao kada je nedavno okupio svoje komandante da u Sankt Peterburgu polože cvijeće na grob Petra Velikog – ali ti uspjesi nemaju veći strateški značaj. Gotovo dvije godine ruska vojska nije bila u stanju da izvede nijednu značajnu ofanzivnu operaciju, a malo je naznaka da bi se to uskoro moglo promijeniti.
Putin je imao drugu opciju: da ubijedi američkog predsjednika Donalda Trampa da Ukrajini nametne sporazum koji bi išao u korist Rusije – nalik dogovoru koji je Hitler postigao sa Nevilom Čemberlenom i Eduarom Daladjeom 1938. godine, o aneksiji dijela Čehoslovačke. Zbog toga se Putin toliko trudio da se dodvori Trampu i davao mu razne primamljive materijalne ponude, poput novih investicija u ruske prirodne resurse. Skoro mu je pošlo za rukom. Na neslavnom sastanku sa Trampom na Aljasci, Putin je bio vrlo blizu ostvarenja svog cilja. Ali evropski lideri su brzo reagovali, a njihova kasnija podrška Ukrajini praktično je blokirala ovu opciju.
Treći put do pobijede bio je da Putin jednostavno kupi vrijeme u nadi da će evropska podrška oslabiti. Budući da su finansijska i vojna pomoć Sjedinjenih Država Ukrajini pod Trampom gotovo sasvim presahle, sav teret sada pada na Evropu (i još ponekog saveznika). To nije mala stvar – govorimo o iznosu od 60 do 80 milijardi eura (oko 70 do 93 milijarde dolara) godišnje, što predstavlja oko 0,2-0,3% evropskog BDP-a.
Ali politička podrška Evrope Ukrajini i dalje je čvrsta. Iako zemlje koje se suočavaju sa budžetskim poteškoćama, poput Francuske, Španije i Italije, vjerovatno neće dati značajan finansijski doprinos, Norveška – koja je enormno profitirala od porasta cijena energije izazvanog ratom – mogla bi nadoknaditi dobar dio izgubljenog američkog finansiranja. Uz to, predlog da se Ukrajini odobri zajam od 140 milijardi eura, obezbijeđen zamrznutom ruskom imovinom koja se nalazi u Belgiji, mogao bi dodatno ojačati ukrajinsku ekonomiju i odbrambenu industriju. Iako je ovaj plan složen, uz dovoljnu političku volju njegovo sprovođenje je sasvim izvodljivo.
Ako ruska vojska nije u stanju da donese pobjedu, a Tramp ne može da natjera ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na predaju sve dok evropska finansijska podrška traje, onda Kremlj više nema nijedan pravi put do pobjede. Iako se čini da rusko rukovodstvo potpuno ignoriše ovu realnost, zaključak je neizbježan.
Šta će se desiti sljedeće je, naravno, otvoreno pitanje. Putin bi svakako mogao da pokuša da eskalira sukob, iako nema dobre opcije kako to da učini. Ili bi, možda, na kraju mogao da pristane na prekid vatre i pokuša da ga prikaže kao pobjedu. Ali svaki kraj rata – ili njegove aktivne faze – u kojem Ukrajina ostaje suverena i nezavisna, predstavlja poraz za Putina. Iako je teritorija važna, ono što je ključno je suverenitet.
Nakon toga, obezbjeđivanje i obnova suverene Ukrajine biće zahtjevan, ali nipošto nemoguć zadatak. Taj proces bi obuhvatio pristupanje Evropskoj uniji, duboke ekonomske reforme i snažnu odbrambenu strategiju koja bi odvratila buduću agresiju.
U tom scenariju, jedini održiv put za sadašnje rukovodstvo u Kremlju bio bi da odustane od svog imperijalnog sna i usredsredi se na jačanje Rusije kao jedne suverene nacionalne države među mnogima. Što prije ruske vlasti ovo shvate, to će biti bolje – i za Rusiju, i za njene susjede.
Autor je bivši premijer i ministar inostranih poslova Švedske; bio je specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Project Syndicate, 2025./ Prevod: N. R., Vijesti.me