Foto: AFP
Međutim, politička cenzura klasnih pitanja ne može pukom presudom ukloniti same klasne razlike.
Piše: Marko Kostanić
Pažnju globalne javnosti, ili barem one koju kreiraju anglofoni mediji, privukli su proteklih dana rezultati ankete koja se bavila predstojećim američkim predsjedničkim izborima. I to pogotovo rezultati dijelova ankete koji se nisu bavili političkim razlikama, vrijednostima i sklonostima, već “ljudskim” dimenzijama Kamale Harris i Donalda Trumpa. A oni kažu da bi veći broj birača radije popio pivo s Harris nego s Trumpom. Demokratska kandidatkinja bolje je prošla u gotovo svim tim pitanjima koja su se ticala svakodnevnih aktivnosti koje se uglavnom provode s prijateljima i obitelji. Iako se, dakle, ne radi o popularnosti zasnovanoj na političkim programima i stavovima, analitičari su u tim rezultatima prepoznali snažan politički indikator.
Ako karakterne osobine političara ili razina njihove simpatičnosti predstavljaju važnu kariku onda se nešto znakovito događa s politikom kao takvom. Oduvijek su osobine političara – od karizme do duhovitosti – predstavljali važan faktor u političkom životu i presudno utjecali na ishode izbore. Naprosto postoje ljudi koji uvjerljivije iznose i predstavljaju političke programe i odluke i po definiciji je nemoguće politički život svesti na suhe programe i gole racionalne interese onih koji ih procjenjuju i biraju. Međutim, čini se da trenutna situacija u sebi sadrži neke nove elemente. I to elemente koji su prije bili dio tih suhih programa, a sad su dio karaktera, imidža ili (ne)autentičnosti kandidata.
Pitanje iz spomenute ankete o pivskom druženju ne tiče se samo podudarnosti stavova ili proste simpatičnosti kandidata. Ono u prvom redu cilja na pristupačnost. A pristupačnost, opet, nije samo socijalna vrlina kandidata već uklonjena klasna barijera. Radi se, dakle, o osobi s kojom se možete upustiti u opušteni razgovora bez straha od bilo kakvog ispadanja neukim, nevještim ili neprilagođenim. Danas se od kandidata očekuje da budu pristupačni i da svojim nastupom ne odaju klasne i socijalne razlike: da ih se prepozna kao obične ljude. Ta je očekivanja pratio i izbor kandidata za zamjenika predsjednika: i Trump i Harris su se odlučili za ljude koji se percipiraju ili insceniraju kao kandidati s jasnim radničkim ili narodnim bekgraundom. Kao kandidati čija se životna iskustva ne razlikuju od iskustava većine koja o njihovoj političkoj budućnosti odlučuje.
Nije ni pitanje političke autentičnosti ništa novo. Ono što jest novo jesu gore spomenuti elementi. Oni su u posljednjih četrdesetak godina gotovo u potpunosti migrirali iz sfere političkih programa i policyja u sferu imidža samih političara. Programi s izraženim proradničkim i socijalnim politikama, a o revolucionarnoj dimenziji da i ne govorimo, osuđeni su na političku marginu kao naivni i prosto neizvedivi, kao nešto što se kosi s osnovnim principima socijalne fizike. Međutim, politička cenzura klasnih pitanja ne može pukom presudom ukloniti same klasne razlike. One su tu, ne nužno politički racionalizirane, ali itekako intuitivno operativne i nešto što je nemoguće zaobići. One danas, u najvećoj mjeri, politički žive kao mjerilo autentičnosti pojedinih političkih kandidata: dolazi li iz radničke porodice? U kojem društvenom miljeu se kreće? Kakvim jezikom govori i koje su mu kulturne navike? Klasa, dakle, više ne funkcionira kao polazište za političke sukobe već kao kazališni predložak kojim se mjeri autentičnost političara/glumaca i realizma njihovih uloga.