Bosanskohercegovački političari, uz pomoć njima naklonjenih medija, uspijevaju da ponude javnosti privid „redovnog stanja“ uprkos gomilajućim simptomima ekonomskog zaostajanja, a kad se još sastanu sa stranim zvaničnicima – kojima gode priznanja za doprinos njihovih zemalja „napretku Bosne i Hercegovine na euroatlantskom putu“ – polazi im za rukom čak i da zauzvrat dobiju kurtoazne pohvale za „ostvareni napredak“ i obećanja „dalje podrške i saradnje“.
Bosna i Hercegovina se „vraća podjelama iz prošlosti umjesto fokusa na budućnost“: Metju Rajkroft
(Komentar*)
Bosanskohercegovački političari, uz pomoć njima naklonjenih medija, uspijevaju da ponude javnosti privid „redovnog stanja“ uprkos gomilajućim simptomima ekonomskog zaostajanja, a kad se još sastanu sa stranim zvaničnicima – kojima gode priznanja za doprinos njihovih zemalja „napretku Bosne i Hercegovine na euroatlantskom putu“ – polazi im za rukom čak i da zauzvrat dobiju kurtoazne pohvale za „ostvareni napredak“ i obećanja „dalje podrške i saradnje“.
Nasuprot toj razmjeni komplimenata iz diplomatske učtivosti svaki ozbiljniji razgovor o stvarnom stanju i perspektivama i zemlje – i njenog regionalnog okruženja – upućuje na zabrinjavajuće zaostajanje i krizu.
Najnoviji povod za ova zapažanja su dva prošlonedjeljna skupa, u Njujorku i Vašingtonu, na kojima je Bosna i Hercegovina, nakon dužeg vremena, bila u središtu pažnje: Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija razmatrao je redovni šestomjesečni izvještaj Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini a spoljnopolitički potkomitet Predstavničkog doma američkog Kongresa održao je saslušanje na temu „Balkan: Prijetnje stabilnosti“.
I na ovim skupovima je ukazano na nekoliko, uglavnom formalnih, koraka prema euroatlantskim integracijama kao što su prihvatanje sporazuma o pridruženju i stabilizaciji; dobijanje upitnika od Evropske Unije i usvajanje pregleda odbrane kao jednog od uslova za aktiviranje akcionog plana za članstvo u NATO-u.
Ali, taj „napredak“ – kojim se bosanskohercegovački politički prvaci hvale i pred domaćom javnošću i pred stranim partnerima – potpuno blijedi pred spoznajom, koja je dominirala u raspravama i u Njujorku i u Vašingtonu, o bosanskohercegovačkim poglavicama triju konstitutivnih plemena koji proizvode etnonacionalističke krize u kojima onda nalaze razlog i legitimitet vlastitog opstajanja na vlasti.
Kontinuitet antidejtonskog djelovanja i retorike Milorada Dodika
U prošlonedjeljnim razmatranjima stanja u Bosni i Hercegovini nije mogla da bude zaobiđena uloga Milorada Dodika. Ukazano je na kontinuitet njegovog antidejtonskog djelovanja i retorike: ignorisanje odluke Ustavnog suda o neustavnosti obilježavanja 9. januara kao Dana Republike Srpske i Suda Bosne i Hercegovine o knjiženju vojne imovine na državu i nebrojeno puta ponovljene prijetnje referendumom o otcjepljenju njegovog entiteta.
Nakon što su mu 17. januara Sjedinjene Države izrekle sankcije zato što je „igrao ključnu ulogu u nepoštovanju odluka Ustavnog suda i kršenju vladavine prava i zato što je predstavljao najveću prepreku provođenju Dejtonskog sporazuma“ u izvjesnoj mjeri su splasnuli i antidejtonska retorika i prijetnje otcjepljenjem.
Ali, svijet više ne govori samo o predsjedniku Republike Srpske kao isključivo odgovornom za ugrožavanje nesavršenog dejtonskog mira. U novije vrijeme u tom su mu se poslu pridružili i bošnjački i hrvatski članovi državnog predsjednika.
Bakiru Izetbegoviću tako se zamjera da je jednostranim pokušajem preispitivanja odluke Međunarodnog suda pravde u vezi s odgovornošću Srbije za genocid u Bosni i Hercegovini, iako je još u maju prošle godine službeno obaviješten da je za takvo šta potrebno ponovno imenovanje agenta od strane Predsjedništva, izazvao krizu i višemjesečnu obustavu rada državnih institucija, Parlamenta i Predsjedništva.
Bakiru Izetbegoviću se zamjera da je izazvao krizu i višemjesečnu obustavu rada državnih institucija, Parlamenta i Predsjedništva
Draganu Čoviću se, s međunarodnog nivoa, zamjera izjava kako je „jedno od rješenja za Bosnu i Hercegovinu da Hrvati u njoj dobiju svoj entitet“ što se onda u izjavama manje uglađenih nacionalista pretvara u prijetnje i ucjenu kako „ako ne bude Hrvatske Republike Herceg-Bosne neće biti ni Bosne i Hercegovine“ ili u izjave poput one Bože Ljubića – citirane u raspravi u Savjetu bezbjednosti – kako je „formiranje federalne jedinice s hrvatskom većinom trajna težnja Hrvata u Bosni i Hercegovini“.
U međunarodnoj analizi aktuelnog stanja u Bosni i Hercegovini zapažaju se i dva nova naglaska. Prvo – vjeruje se da s obavezivanjem Srbije i Hrvatske na „poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta“ Bosni i Hercegovini ne prijeti toliko promjena spoljnih granica koliko promjena unutrašnjih u vidu, na primjer, učestalih zahtjeva i pritisaka za formiranje trećeg entiteta ili obnovu osuđenog ratnog projekta „Herceg-Bosne“. Drugo – strani posmatrači primjećuju kako problem nisu toliko odnosi između dva entiteta koliko su to odnosi unutar oba entiteta.
Draganu Čoviću se, s međunarodnog nivoa, zamjera izjava kako je „jedno od rješenja za BiH da Hrvati u njoj dobiju svoj entitet“
U Republici Srpskoj u toku je do sada neviđen sukob stranaka okupljenih oko Saveza za promjene sa vladajućom Dodikovom partijom, u kojem dominiraju optužbe za korupciju i kriminal, ali nerijetko i nadmetanje u tome ko će dosljednije nositi barjak srpskog nacionalizma. Entitetski konsenzus u nepoštovanju odluke Ustavnog suda, proslavi 9. januara kao Dana Republike Srpske i dodjeli najviših odlikovanja osuđenima za ratne zločine nerijetko kao „kolateralnu štetu“ proizvodi usporavanje reformi neophodnih za približavanje Bosne i Hercegovine euroatlantskim integracijama.
Neslaganja u federaciji, posebno oko zahtjeva za „dalju federalizaciju“ države i stvaranje trećeg entiteta s hrvatskom većinom, takođe blokiraju funkcionisanje federalnih institucija i ispunjavanje obaveza iz tzv. evropskog dnevnog reda.
Zaključak dvije prošlonedjeljne rasprave? U Vašingtonu je citirano nedavno upozorenje senatora Džona Mekejna (John McCain) – bivšeg republikanskog kandidata za predsjednika – kako „mi ignorišemo ovaj region (Balkan) na vlastiti rizik“ dok je njujorška rasprava završena zapažanjem britanskog predstavnika u Ujedinjenim nacijama Metjua Rajkrofta (Matthew Rycroft), koji je bio i član britanske delegacije u dejtonskim pregovorima, kako se Bosna i Hercegovina „vraća podjelama iz prošlosti umjesto fokusa na budućnost“.