Ilustracija Jelena Žilić
Kolonizacija Bosne i Hercegovine odvija se zadnjih godina kroz netransparentno davanje koncesija stranim korporacijama koje prirodno bogatstvo naše zemlje pretvaraju u privatni profit. S druge strane, čari ekstraktivizma nam donose zagađenje i siromaštvo.
Piše: Jelena Jevđenić
Devedesetih godina prošlog vijeka u Demokratskoj Republici Kongo, pobunjenički vođa Laurent-Desire Kabila, potpisivao je ugovore s raznim rudarskim kompanijama sa zapada prije nego što je i osvojio vlast. Strani investitori su dobili ekskluzivna prava na ogromna nalazišta bakra i kobalta, a rudnici, umjesto da pune državni proračun, punili su džepove pojedinaca i račune stranih kompanija. Građane se tu ništa nije pitalo.
U Republici Srpskoj investitorima se „ide na noge“. Milorad Dodik, i dok je imao funkcije, a i sada kada ih nema, hoda po bijelom svijetu i traži investitore kojima će za „šaku dolara“ da proda posljednje utočište opljačkanih građana-zemlju i sva rudna bogatstva. Iako nema faktički moć, cijeli vrh RS su zaposjeli njegovi vazali kojima su puni džepovi oraha, pa nema bojazni da bi se oglušili o naredbe. Kao Kabila, dao bi sve, ne svoje sve, naravno, da se opet nekako domogne moći. Privatni rudnici u Mednoj, Bistrici i Bukovoj Kosi ekspresno su razorili, zagadili i iscrpili zemlju, istovremeno napunili džepove Srđanu Klječaninu zvanično, a nezvanično pogađamo kome. Sve uz pomoć vladajuće garde Republike Srpske.
Majevica, Jezero i Ozren još čekaju svoj ishod.
Na planini Simandou u Gvineji, gdje je najveće svjetsko nalazište željezne rude, Rio Tinto je godinama imao prava na rudarenje. Dugogodišnji diktator Gvineje, Lansana Conte, oduzeo je više od pola koncesije od Rio Tinta i dao prava maloj firmi BSGR. Ta kompanija je platila oko 160 miliona dolara ulaganja, a par mjeseci kasnije prodala 51 posto tih prava brazilskom gigantu Vale za 2,5 milijardi dolara. Informacija o ovoj ogromnoj zaradi pojavila se na berzama, dok građani Gvineje nisu ništa znali. BSGR je optužen da je platio milione dolara mita četvrtoj supruzi pokojnog predsjednika. Gvineja je godinama bila blokirana u međunarodnim sudovima, polu raskopana i zagađena.
Sličnost sa događajima u Bosni i Hercegovini i te kako ima.
Prošle godine, kompanija Adriatic Metals prodala je rudnik u Varešu za 1,25 milijardi dolara. Zarada BiH od ove transakcije je nula. Usput je ovaj rudnik napravio štete prirodi Vareša jer je Vlada FBiH dozvolila i prenamjenu šumskog zemljišta i krčenje šume. U Varešu se sada svakodnevno testiraju građani i zemljište na kontaminaciju teškim metalima.
Da nisu samo građani, tamo neke afričke siromašne države, neupućeni u rasprodaju njihove zemlje, dokaz su i građani Bosne i Hercegovine. Kompanije, (za razliku od Vlade RS građanima) moraju objaviti istinu i tačne podatke na berzama jer je laganje dioničarima u Australiji, SAD-u ili EU krivično djelo. Tako dobijamo situaciju da investitor u Pertu, na primjer, zna više o sudbini Ozrena nego građani koji žive na obroncima te planine. Neobavještenje građana o geološkim istraživanjima kod nas je normalno djelo. Isto kao građani Gvineje, tek na australijskoj berzi su saznali da je vlada RS dala novo odobrenje za geološka istraživanja. Takvo vrijeme došlo, da tamo neki Ozrenac koji se bori od danas do sutra za preživljavanje, mora svakodnevno da prelistava svjetske berze da bi saznao šta se planira na njegovoj djedovini. Tek nakon mjesec dana na insistiranje građana i upita vladi, dobili su i zvaničnu potvrdu. Da, geološka istraživanja su odobrena. Bez obzira na to što se građani protive, što je država na gubitku, što se pokušava uskratiti i pravo na otpor građana.
Koncesije koje se sada daju u BiH su klasični kolonijalni pristup. Korupcija je glavni pogon ovih praksi. Vlada Republike Srpske je i zakone mijenjala da bi pogodovala investitorima, kao što je izmjena zakona o geološkim istraživanjima u kojem su isključena mišljenja lokalnih zajednica. I u Federaciji je Vlada zeničko-dobojskog kantona izmijenila odluku o koncesionim naknadama kojom je jednokratna koncesiona naknada smanjena sa 10.000 KM na svega 150 KM po hektaru. Rezultat je gubitak pet miliona maraka.
Bosnu i Hercegovinu možemo nazvati kolonijom. Ima sve obrasce. Dajemo plodnu zemlju i prirodne resurse za simboličnu naknadu. Strane kompanije izvoze te sirovine, prodaju za veliki profit, od tih sirovina se proizvode finalna dobra koja onda uvozimo i plaćamo po punoj cijeni. Iza investitora ostaje zagađenje koje je ušlo u vodu, zemlju, vazduh…
Građani su siromašni i bolesni.
Sve je jasnije da BiH ide ka tome da država prestaje postojati kao servis građana i da postaje samo geografski prostor s kojeg se crpe sirovine.
Kolumne „Zeleni talas” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls