Foto: Freepik
Je li “da” uvijek “da”? Evropska direktiva o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, usvojena u maju 2024. godine, pokazala je važnost rasprave i razmjer razilaženja u mišljenjima prvenstveno po pitanju pojma pristanka u okviru borbe protiv rodnog i seksualnog nasilja.
Piše: Sarah Rost
Dana 6. februara 2024. godine Evropski parlament i Vijeće Evrope su postigli dogovor u vezi Evropske direktive o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koja stavljena na dnevni red kao prijedlog još u martu 2022. godine. Tom je direktivom postalo moguće uskladiti zakonodavstva zemalja članica po pitanju seksualnog uznemiravanja, ženskog genitalnog sakaćenja, sterilizacije, prisilnog braka i “osvetničke pornografije” (raspačivanje fotografija seksualnog karaktera s ciljem da se nekoj osobi nanese šteta).
Međutim, članak 5. Direktive, u kojemu je iznesen prijedlog definicije silovanja na evropskoj razini koja bi bila utemeljena na nepostojanju pristanka, izbrisan je iz završnog teksta Direktive jer se nije mogao postići konsenzus o njemu. Unatoč tome što je dotični članak izbrisan, zahvaljujući njemu je ipak došlo do otvaranja i proširenja rasprave o zakonodavnim odredbama o silovanju i poimanju pristanka na seksualne odnose u cijeloj Evropi.
Otkad je 2018. godine započeo pokret #MeToo, koji je sa sobom donio val javnih iskaza o osobama koje su počinitelji nasilja nad ženama na društvenim mrežama, termin “pristanak” je svima na jeziku. Termin koji je izvorno nastao u području prava tako je postao predmet brojnih rasprava o njegovim implikacijama u kontekstu seksualnih i emocionalnih odnosa.
Rasprava o članku 5.
Usvajanje članka 5. bi podrazumijevalo promjenu teksta zakona u svim onim zemljama članicama u kojima pravna definicija silovanja nije zasnovana na pristanku, kao što je to slučaj u Francuskoj, Portugalu, Italiji ili pak Poljskoj.
S druge strane, zemlje članice poput Danske, Finske, Nizozemske, Slovenije, Španjolske i Švedske su već napravile korake u smjeru zakonodavnog okvira koji počiva na stavu da “samo ‘da’ znači da ‘da’”.
Odluka da se taj članak ne uključi u usvojene odredbe donesena je tankom većinom: naime, bilo bi dovoljno da samo Francuska ili Njemačka promijene svoj stav da ipak dođe do usvajanja tog članka. Što je navedeno kao službeno obrazloženje odluke tih dviju država? Argument da silovanje, prema njihovom tumačenju, nije dio “eurozločina”1 kako je to definirano člankom 83. Ugovora o funkcioniranju Evropske unije.
Evropska unija je ratificirala Istanbulsku konvenciju, koja je također uspostavila definiciju silovanja zasnovanu na pristanku, na tragu istog tog famoznog članka 5. Francuska i Njemačka jesu potpisale dotičnu Konvenciju, ali niz zemalja članica – Bugarska, Češka, Latvija, Litva, Mađarska i Slovačka – još uvijek nisu to učinile.
Prema Agenciji Evropske unije za temeljna prava (FRA), 55 posto, odnosno više od polovice žena u Evropskoj uniji navelo je da su doživjele neki oblik seksualnog uznemiravanja nakon svoje 15 godine starosti, a jedna od tri, odnosno njih 33 posto, također je doživjelo neki oblik fizičkog i/ili seksualnog nasilja.
Između 2021. i 2023. godine u Evropi je zabilježeno više od 68.000 prijava silovanja, prema podacima koje je prikupio Mediteranski institut za istraživanje života (MIIR) u okviru ankete koju je provela Evropska mreža za podatkovno novinarstvo (EDJNet). Silovanje i seksualni napadi još su uvijek kaznena djela koja se najrjeđe prijavljuju naležnim tijelima. Tako se, primjerice, u Irskoj, prema podacima njihovog Središnjeg zavoda za statistike, prijavi samo 5 posto svih seksualnih napada.
Mada se u međuvremenu počelo slobodnije razgovarati o tim temama, mnogi su tek sad uvidjeli u kolikoj su mjeri zakazali naši sustavi podrške i brige o žrtvama nasilja, naročito na pravosudnoj razini.
Zakoni o pristanku na seksualni odnos u Evropi (Izvor: Uhnoo, Erixon i Bladini, International Journal of Law, Crime and Justice)
Zašto uopšte umetnuti pojam “pristanka” u zakon?
Definicija silovanja koja je zasnovana na izostanku pristanka žrtve bi podrazumijevala da bi isključivo ponašanje iste te žrtve moglo činiti razliku između silovanja i seksualnog odnosa s pristankom. Takav sustav simboličnog okrivljavanja žrtve potencijalno je opasan jer bi mogao dovesti do minucioznog i malicioznog preispitivanje ponašanja žrtava.
No to je upravo ono što se trenutno odvija u većini pravosudnih sustava, uključujući onaj francuski: kako bi se dokazalo da je došlo do uporabe sile ili oduzimanja slobode kretanja, ponašanje žrtava se raščešljava češljem s krajnje finim zubima.
Promjena zakona bi k tome trebala dovesti do zakonskog prihvaćanja tipova silovanja koje zakon trenutno ne smatra silovanjima. Drugi cilj bi bio što više otežati osobama optuženim za silovanje da neprimjećeno prođu kroz sito pravosudnog sustava.
Frédérique Pollet-Rouyer, odvjetnica koja se specijalizirala za obranu žrtava rodnog i seksualnog nasilja i jedna od autorica očitovanja koje je objavljeno u Le Mondeu u decembru 2023. godine, koji je potpisao kolektiv odvjetnika, autorica i sutkinja s veoma eksplicitnim naslovom “Seksualno nasilje”, navodi sljedeće: “Krajnje je hitno iznova kaznenopravno definirati silovanje, budući da njegova definicija u Francuskoj pretpostavlja implicitni pristanak. Prema trenutnom zakonu, seksualni čin za koji je ustanovljeno da se dogodio bez pristanka se ne smatra silovanjem, osim ako se ne može dokazati da je počinitelj počinio fizičko nasilje nad žrtvom ili ju napao na prepad, prijetio joj ili joj uskratio slobodu.“
Nadalje, „ideja koja prožima aktualni francuski zakon je da napadnuta osoba mora pružati otpor i da je silovanje proizvod predaje (…) Ili čak u značajnom broju slučajeva, da žrtva nije bila u stanju verbalno se ili fizički usprotiviti svojem napadaču zato što je u stanju šoka za vrijeme napada ili pak zato što nije u stanju reagirati na određeni način u svojem stanju ranjivosti i nesigurnosti, zbog moralnog autoriteta koji napadač ima nad žrtvom koja ga veoma često dobro poznaje jer se radi o ocu, suprugu ili nadređenoj osobi žrtve. Kad nije moguće uspostaviti da je došlo do nasilja, prijetnji ili prepada, nepostojanje pristanka kako god on bio definiran, onemogućuje da se čin kazneno odredi kao silovanje jer bi nasilnik mogao tvrditi da je – budući da nije pružen otpor, budući da žrtva nije bila fizički aktivna i nije rekla ‘ne’ – s pravom mogao misliti da je žrtva dala pristanak. Drugim riječima, trenutni kazneni zakon počiva na presumpciji pristanka žrtava i čvrsto ukorijenjenim stereotipima o tome što je točno seksualni odnos između muškarca i žena što na koncu dovodi do toga da se većina silovanja ne procesuira kao kazneno djelo.“
Odmicanje od ovakvog statusa quo je konačni cilj podupiratelja i podupirateljica uključivanja nepristanka u zakonodavni okvir.
Pojam pristanka se, dakle, nalazi u središtu ovih rasprava, čak i na sudovima onih pravosudnih sustava u kojima se pravosudni okvir vrati oko oduzimanja slobode i primjene sile. Cijeli problem počiva u tumačenju termina, odnosno u tome kako osmisliti rješenje koje ne bi dovelo do toga da se žrtvama nanosi još veća šteta. Upravo tu onda možemo govoriti i o tome da ipak postoji neki minimalni konsenzus.
Rasprava i među feministkinjama
U Njemačkoj je 29. januara 2024. godine njemačkom saveznom ministru pravde Marcu Buschmannu dostavljeno otvoreno pismo koje je potpisalo više od 100 žena iz područja kulture, ekonomije i politike. U pismu su potpisnice pledirale za usvajanje Direktive o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici u njenom izvornom obliku.
U gostujućoj kolumni u Le Mondeu objavljenoj u decembru 2023. godine, francuska filozofkinja i feministička autorica Manon Garcia je upozorila na to da francuski zakon o silovanju ide u smjeru inačice zasnovane na nepristanku. „Radi se o pogrešci – i to seksističkoj pogrešci – kad pokušavamo definirati silovanje kao ne-pristanak“, pisala je.
U Španjolskoj, zemlji koja se odlučila za tzv. „samo ‘da’ znači ‘da’“ zakon, feministička intelektualka Clara Serra se na portalu El Diario zapitala o valjanosti takve zakonske definicije silovanja. Prema Serra, ako uzmemo da žena ne može izraziti svoje neslaganje zbog dinamika dominacije, trebali bismo istu tu logiku primijeniti na ženu koja eksplicitno kaže ‘da’. Njen pristanak bi mogao isto tako biti proizvod istih tih dinamika moći.
Prema Frédérique Pollet-Rouyer: “U društvu koje je patrijarhalno, to jest u kojemu postoji nejednakost između muškaraca i žena, govorimo li o pristanku, ne može se raditi o liberalnom shvaćanju pristanka, osim ako se tako ne priznaje da je žena koja nema drugog izbora nego predati se i proći kroz čin silovanja jer se našla u situaciji u kojoj joj je prisilno oduzeta sloboda kretanja – dala pristanak. Očito da to nije onaj pristanak koji mi nastojimo obraniti, nego pristanak do kojeg dolazi u odnosu na okolnosti silovanja, a što nužno podrazumijeva preispitivanje odnosa moći koji postoji između žene koja optužuje i muškarca kojeg žena optužuje za silovanje. Naime, ako ne preispitujemo odnose moći, ne možemo shvatiti većinu situacija u kojima dolazi do čina silovanja.”
Jana Kujundžić, istraživačica specijalizirana za rodno nasilje, sažima: “Mislim da pozitivna promjena zakona o silovanju mora u prvi plan staviti shvaćanje silovanja koje je suvremeno i zasnovano na dokazima o silovanju i seksualnom nasilju kao društvenog problema.”
Promjena teksta bi služila kao katalizator sveobuhvatne rasprave o pitanju pristanka. Već ako bi se svaki evropski građanin ili građanka morala suočiti s pitanjem pristanka iz gledišta odnosa moći i konteksta, došlo bi do određenog pedagoškog pomaka nabolje. Članak 36. Direktive isto tako zahtijeva od zemalja članica da provedu kampanje podizanja svijesti o pristanku.
Zastupnica u Evropskom parlamentu i izvjestiteljica o tekstu Ervin Incir (Progresivni savez socijalista i demokrata) čak drži da bi Direktiva „mogla proizvesti nužni pritisak na nacionalne vlade da osuvremene svoje pravne definicije silovanja, kako bi se uskladile s međunarodnim standardom ljudskih prava na način definiran Istanbulskom konvencijom. Očekujemo da će se u budućnosti Europska komisija osloniti na ove bitne pomake te predložiti nove zakonske propise koji će se specifično baviti pitanjem silovanja.“
Mali tračak nade naglasila je i druga izvjestiteljica, Irkinja Frances Fitzgerald (Evropska pučka stranka): “Kad se radi o seksualnim odnosima, pristanak bi trebao biti u središtu razgovora. (…) Mislim da bi ta Direktiva mogla sa sobom povući temeljitu promjenu u našem načinu kako promišljamo društvo – utoliko što će proizvesti učinak koji će premašiti okvire kaznenog prava.”