Ilustracija Jelena Žilić
Ima nešto zajedničko između asfaltiranja seoskih puteva i uvođenja novih tehnologija u izborni proces. Putevi se asfaltiraju kilometar po kilometar, od izbora do izbora, pa kada se konačno završe njima više nema ko da putuje. Slično je sa skenerima, u oktobru ćemo ih konačno imati na biralištima, ali je pitanje hoćemo li imati za koga glasati!?
Piše: Miljan Kovač
Čast izuzecima- čije su izborne šanse ipak minimalne, ali i čuda se dešavaju, zar ne?
Bar oni stoje nasuprot režima koji je u dvije decenije uništio što se uništiti može, osim šanse da nastavi svoju vladavinu, upravo zahvaljujući lažnim opozicionarima, koji su ovom narodu ubili i zadnju nadu da su sistematske promjene uopšte moguće.
To što sve više građana kao jedinu iskrenu alternativu aktuelnoj vlasti, uz sve svoje mane, vidi jedino Nebojšu Vukanovića i njegovu Listu, treba između ostalog zahvaliti Drašku Stanivukoviću, Jeleni Trivić i dobrom dijelu SDS-a koji su se svojski potrudili da dokažu da ni po čemu nisu drugačiji od ovih na vlasti.
Štaviše, kod dijela javnost, ne bez opravdanja, stvorila se i bojazan da bi njihovim dolaskom na vlast ovdje dobili produženu ruku sumanutog beogradskog ćaci režima, što je gora varijanta i od ove koju trenutno imamo na vlasti.
Dakle, Draško i drugari, poznati i kao Ćaci RS, zaista su uspjeli ono što se donedavno činilo nemogućim, i najokorjelije protivnike režima Milorada Dodika su ubijedili da on nije najgore što nam se moglo desiti. I koliko god to teško bilo priznati, postoje ozbiljni argumenti koji potvrđuju da je tako.
Režim Milorada Dodika, taman i da dobije još jedne izbore, je neminovno na zalasku, što zbog biologije, što zbog objektivnih političkih okolnosti.
Pobjedom na oktobarskim izborima režim Draška Stanivukovića bi tek bio u usponu, koliko bi trajao i šta bi poslije njega ostalo teško je zamisliti i u najmračnijem distopijskom scenariju.
Stanivuković i njegov Ćaci RS tim je za šest godina vladavine Banjalukom pokazao da se ni po čemu ne razlikuje od režima SNSD-a, čiju su vlast 2020. zamijenili u najvećem gradu RS.
Da li za to, pored desetina namještenih tendera, uništenog zelenila i obale Vrbasa, treba išta pomenuti osim „Srpska open“. U taj besmisleni projekat koji trenutno zarasta u korov i travu Draškova gradska vlast je udruženo sa SNSD režimom spiskala oko 55 miliona maraka, zaobilazeći procedure javnih nabavki, pa i najmanju mrvu transparentnosti.
Kada se prvi put 2020. kandidovao za gradonačelnika Stanivuković je tadašnju gradsku SNSD vlast optuživao, i to s razlogom, za najgore kriminalne radnje. Posebno tadašnjeg gradonačelnika Igora Radojičića. Neko iz njegovog trusta mozgova je tada osmislio parolu: Igore, može i gore!
A onda je došao Draško i pokazao da može biti i gore. I gdje je sada Igor? Eno ga s desne strane Draška – zajedno nam nude „bolje dane“ i rušenje!
Ne ovo nije crnohumorni vic – ovo je zbilja političke scene u RS, ali prije svega uvreda za zdrav razum.
Dakle, Draško je uspio u još jednoj nemogućoj misiji, stvorio je situaciju u kojoj će izbori u oktobru biti pouzdan test inteligencije.
Moglo bi se pisati i o negdje gore pomenutoj Jeleni Trivić – ali njena uloga zaista ne zavređuje prevelik broj karaktera, više je protokolarna da sačeka Adama Šukala, negdje na kafi u Banjaluci i preuzme neko pisamce, kovertu, porukicu, dok ne stigne Draško.
Adam uvijek donese pismo, ali ne pliva preko Save, nego preko Drine. I stigne uvijek baš u „pravi čas“!
Tako je stigao da zajedno sa Goranom Đorđićem poslije izbora 2014. spasi režim Milorada Dodika i obezbijedi izbor Vlade RS na čelu sa Željkom Cvijanović – što je bila srž čuvene afere „Dva papka“.
Obojica su i dalje na istoj strani pa je Đorđić trenutno jedan od funkcionera Draškovog i Radojičićevog PSS-a, a Šukalo glavna Stanivukovićava veza sa ostatkom (polu)svijeta (iliti „srpskog sveta“).
Sjećamo se Šukala i kako je te 2018., na Trgu krajine, koristeći tragediju porodice Dragičević i okupljeni narod na skupovima „Pravda za Davida“, gradio svoj politički uspon. Podsjećanja radi, bilo je to kada je njegov klijent sa razmazanom krvlju po licu jurišao na poslanički, a zatim i gradonačelnički mandat, ostavljajući kao i Šukalo i njihova zajednička drugarica i porodicu Dragičević i sav onaj narod daleko negdje iza svojih političkih „uspjeha“.
Draško Stanivuković se ipak još nije kandidovao za predsjednika RS. To bi odavno učinio da je na vrijeme uspio SDS prevesti žedan preko vode. Po receptu u kome se nedvosmisleno pozna Ćaci kuhinja iz Beograda, ali i pokoja Šukalova bravura. (Ne pitajte kako znam).
Snage okupljene oko Ljubiše Petrovića i Milana Miličevića su ipak pokazale da u najvećoj opozicionoj stranci u RS nisu svi rezervni točkovi režima (Bakinačkog ili Dedinjskog, svejedno).
Istina, Stanivuković još nije ni odustao od kandidature i ne skriva da očekuje da Blanuša za njega odradi taj (prljavi) posao.
Na istom ovom mjestu sam, još jesenas, pisao o tome da je izbor Branka Blanuše na čelo SDS-a dobra vijest za tu stranku i za opoziciju, ali da je pred njim nimalo lak zadatak „jer će morati birati hoće li biti stvarni lider, ili marioneta „tvrdokrilaša“ s dobrim vezama, od Bakinaca do Dedinja.
Nažalost, slutnje su se obistinile i on upravo danas vodi takvu bitku – upetljavajući se sve dublje i dublje čini se u svačije interese osim u interese stranke koju predstavlja i onih koji su mu na prijevremenim izborima ukazali veliko povjerenje. Ali nije sve tako crno – Vlado Đajić se ozbiljno politički angažovao. Bez sumnje da će privući značajan broj bivših glasača SNSD-a i ugroziti kandidate svoje bivše partije, naročito u Banjaluci. Ipak, on i ne krije da bi nakon izbora mogao sa svima, pa i sa bivšim partijskim drugovima. To ga u startu eliminiše kao ikakvu alternativu vlasti, uz sve afere iz skore prošlosti koje vuče sa sobom.
Ipak, nije sve tako crno, ni bez Đajića.
Previše je „baba vangi“ što se prognozom izbornih rezultata bave, neke čak i agencije za to imaju.
Rezultate izbora ćemo, valjda, znati po zatvaranju biračkih mjesta.
Sada dolazimo do trenutka kada „zlo radi u korist dobra“: Sve ono što se proteklih dana, pa i mjeseci dešava u opozicionim redovima (!?) moglo bi više koristiti stvarnim promjenama u RS, od bilo kakvog „opozicionog jedinstva“. Značiće kristalizaciju opozicione političke scene ili „u duhu našeg naroda“ rečeno: „razdvojiće se žito od kukolja“.
Isplatiće se onima koji nisu pravili trule kompromise. Ko ne vjeruje neka pita Vukana odmah nakon zatvaranja biračkih mjesta.
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls