Foto: Capital
Šta Banja Luka ima zajedničko sa Ženevom i Njujorkom? Na prvi pogled – ne baš mnogo. Ali postoji jedna važna stvar. Sve tri grada krasi djelo jednog od najvećih kipara 20. vijeka s ovih prostora, Antuna Augustinčića. Njegov “Rudar” stoji u Ženevi, pred Međunarodnom organizacijom rada, njegov “Mir” u Njujorku, pred Ujedinjenim nacijama, a njegov spomenik palim Krajišnicima stoji na Šehitlucima, iznad Banjaluke.
Piše: Srđan Blagovčanin
Hvala na pitanju, spomenici u Ženevi i Njujorku su u odličnom stanju. Banjalučki je, međutim, u stanju koje najbolje opisuje odnos ovog grada prema vlastitoj kulturnoj baštini. Banja Luka, doduše, ima nešto što Ženeva i Njujork nemaju: gradonačelnika koji beskrajno i strasno ljubi istoriju.
Istina, istorijski imaginarij gradonačelnika ne poklapa se nužno sa zvaničnom verzijom istorije. Zlobnici bi dali ustvrdit da graniči i s epskom fantastikom, ali nije mu zamjeriti kako u strasti obazirati se na činjenice. U tom gradonačelnikovom imaginariju Austro-Ugarska je, recimo, nastavila nemilice da vlada i gradi Banjaluku sve do sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, premda je zvanična istorija prilično uporna u tvrdnji da je monarhija nestala još 1918. godine.
Prema gradonačelnikovom računanju istorijskih epoha, ispada da je zapravo je Austro-Ugarska podigla spomenik palim krajiškim partizanima 1961. godine, koji je izradio Antun Augustinčić. Nije, doduše, poznato zašto bi jedna nestala monarhija podizala spomenik partizanima, ali ne treba od istorije tražiti previše logike. Pogotovo ne od istorije koja se svakodnevno proizvodi u kabinetu gradonačelnika.
Ono što je, međutim, mnogo manje imaginarno jeste stanje tog spomenika danas. Augustinčićevo djelo, koje bi u nekom drugom gradu bilo kulturno blago prvog reda koje se pažljivo čuva, na Šehitlucima propada. Istina, htio je gradonačelnik da tu pravi Dino park sa dinosaurima iz doba Jure koji bi se savršeno uklopio u spomen obilježje posvećeno herojima Drugog svjetskog rata. Šteta da nije realizovana ta ideja, jer bi to bi onda sve skupa dalo pravu sliku grada i onih koji ga vode.
Banja Luka je grad koji očigledno ne oskudijeva u novcu za spomenike, iako istina nije najjasnije otkuda taj novac. Ipak pitanje je prioriteta. Augustinčić može čekati. Nepoznati kipar iz Subotice i Car Lazar ne mogu. Njegovih osam metara već izranja na kružnom toku kod Lesnine, vrijednih 1,7 miliona maraka, dok se još uvijek pokušava utvrditi ono što bi u normalnom gradu bilo poznato prije nego što se iskopa i prva lopata zemlje: ko je donio odluku, ko je izabrao izvođača, po kojoj proceduri je posao ugovoren i, najvažnije, ko ga je i iz čega platio. I ne manje važno, ko ga je izradio.
Ali možda smo opet nepravedni prema gradonačelniku. Možda je problem u tome što mi insistiramo na tome da se spomenici grade po pravilima 21. vijeka, dok je gradonačelnik, sudeći po izboru junaka, odlučio da se vrati u vrijeme u kojem su carevi i kneževi odluke donosili sami, bez javnih konkursa, konsultacija, skupština i dosadnih pitanja o tome ko će sve to platiti. Ako je već onaj kome se spomenik podiže iz 14. vijeka zašto i procedure ne bi bile iz istog perioda.
Uostalom, zašto bi se Banja Luka zamarala procedurama kad bi one mogle neprijateljima dati dovoljno vremena za jalove kritike i nepotrebna sma(t)ranja. O vodi, regulacionim planovima, procedurama, konkursima i ko zna čemu..
Tako će Banja Luka, a da je niko ništa pitao nije, dobiti savršeno mjesto za novi spomenik – kružni tok. Jer gdje bi drugo trebalo postaviti spomenik u gradu koji se već godinama vrti ukrug?
Automobili će kružiti oko cara Lazara, građani oko istih pitanja, a institucije oko odgovora. Augustinčićev spomenik će na Šehitlucima i dalje tiho propadati i nepomično se držati svog mjesta. Možda dočeka Dino park.
I možda je upravo u tome najvažnija poruka cijele priče. Spomenici bi trebalo da služe tome da nešto ne zaboravimo. U Banjaluci, međutim, spomenici izgleda služe da zaboravimo sve ostalo: urbanistički haos, promijenjene regulacione planove, nestale parkove, vrtiće, procedure, javne nabavke i pitanja o tome gdje je novac.
Možda će nam pritom, po uzoru na svog ruskog filozofa Antoana de Sent-Egziperija, gradonačelnik objasniti i da je sve ovo samo umjetnost malih koraka. Mali korak mimo procedure, mali korak mimo Skupštine, mali korak mimo budžeta, mali korak mimo javnosti – ali onda zato sasvim prirodno monumentalnih, osam metara cara Lazara.
Ako se nakon čitanja osjećate iznervirano, zbunjeno ili glupo, ne brinite. To je sasvim normalna nuspojava. Ne trebate kontaktirati ni ljekara ni farmaceuta. Obratite se Gradskoj upravi Banjaluke. Tamo će vam, uz malo sreće, objasniti da ste problem zapravo vi – i da je sve urađeno po najvišim standardima istorije, urbanizma i transparentnosti.
I da je sve ovo umjetnost malih koraka.
Impuls