Foto: Pexels
Bosanskohercegovački zakon ne poznaje posebnu proceduru za ukop osoba osuđenih za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine. Posmrtni ostaci predaju se porodici kao i u svakom drugom slučaju. Međutim, upravo nakon tog trenutka otvara se pitanje – šta kada grob prestane biti mjesto privatnog sjećanja i postane prostor političke mobilizacije, revizionizma i veličanja zločina?
Piše: Sanela Karaica
Od uklanjanja grobova do prenamjene prostora
Slučaj Rudolfa Hessa često se navodi kao jedan od najpoznatijih primjera državne intervencije s ciljem sprečavanja da mjesto ukopa postane simbol okupljanja ekstremista.
Hess je bio vodeći član nacističke stranke i jedan od najbližih Hitlerovih saradnika. Ubio se 1987. godine u berlinskom zatvoru Spandau, gdje je služio doživotnu kaznu. Uprkos zločinačkoj prošlosti ispunjena mu je želja da bude pokopan u porodičnoj grobnici u bavarskom gradu Wunsiedelu.
Ipak, to se ubrzo pokazalo kao problematična odluka. Grad se godinama suočavao s okupljanjima hiljada neonacista koji su odavali počast zločincu, organizirajući marševe uprkos zabranama. Zbog toga su 2011. godine njemačke vlasti povukle odlučne poteze: grobno mjesto je uklonjeno, a nadgrobni spomenik demontiran. Posmrtni ostaci su ekshumirani i kremirani, a pepeo je rasut na moru, jer su vlasti upravo htjele izbjeći novo mjesto hodočašća. Uz dodatne zakonske mjere, ova strategija dala je rezultate.
Njemačka nije jedina država koja je pokušala spriječiti da mjesta ukopa postanu prostori političke rehabilitacije zločinaca.
Jovana Kolarić, istraživačica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, objašnjava da međunarodna praksa poznaje različite načine ograničavanja javne glorifikacije zločinačkih politika, ali da se ta ograničenja po pravilu ne odnose na pravo porodice na privatni ukop i žalost. Fokus je isključivo na sprečavanju da javni prostor ili memorijal postanu mjesto veličanja zločina.
– Španija je dobar primjer za to. Nakon ekshumacije Francisca Franca iz nekadašnje “Doline palih”, taj prostor se redefiniše kao mjesto sjećanja na žrtve Građanskog rata i diktature. Španski zakon izričito zabranjuje političke skupove i veličanje rata, diktature i njihovih protagonista na tom mjestu. Suština takvih mjera nije u kažnjavanju porodice niti u ukidanju prava na sahranu. Riječ je o tome da država ne smije održavati javni memorijalni prostor kao mjesto hodočašća i političke rehabilitacije autoritarnog ili zločinačkog nasljeđa – ističe Kolarić.
S druge strane, Italija uglavnom toleriše neofašistička okupljanja na grobu bivšeg diktatora Benita Mussolinija. Iako italijanski zakon formalno zabranjuje veličanje fašizma, njegova dosljedna primjena u praksi često izostaje.
Haag nije slijedio Nürnberg
Redovni profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu dr Dino Abazović podsjeća na historijske primjere anonimizacije mjesta ukopa – lokacija koje su ostajale potpuno nepoznate javnosti, što je bio slučaj s nacističkim osuđenicima nakon Drugog svjetskog rata.
Presuda nacističkim vođama u Nürnbergu 1946. godine nije završila vješanjem. Sud je bio svjestan da bi njihovi grobovi mogli postati mjesta hodočašća neonacista pa je odlučeno da se tijela kremiraju, a pepeo prospe u potpunoj tajnosti.
Međutim, pola vijeka kasnije Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu nije slijedio praksu brisanja tragova. O mjestu i načinu ukopa nakon smrti osumnjičenih ili osuđenih ratnih zločinaca odlučuju porodice. Iste procedure propisuje i bh zakonodavstvo.
– Zakon o izvršenju krivičnih sankcija BiH ne daje ovlaštenje organima uprave zavoda da odlučuju o mjestu ukopa ili načinu obilježavanja grobnog mjesta preminule osobe samo na osnovu činjenice da je osoba bila osuđena za određeno krivično djelo – rečeno nam je u Ministarstvu pravde BiH.
Kada privatni ukop postane javni ritual
Pravo porodice da sahrani i oplakuje svog člana nije sporno. Međutim, problem nastaje u trenutku kada privatni ukop preraste u javni ritual opravdavanja, relativizacije ili slavljenja zločina.
– Kada država, političke stranke, udruženja ili javne institucije od sahrane, groba ili godišnjice smrti prave simbolički događaj kojim se odaje počast osobi osuđenoj za ratne zločine, tada se ne glorifikuje samo pojedinac već i djela za koja je osuđen – upozorava Kolarić.
Ipak za masovna okupljanja i održavanje kolektivnog kulta u zemljama regije, grobovi često nisu ni potrebni. To najbolje pokazuju primjeri Slobodana Praljka i Dragoljuba Draže Mihailovića.
Praljak je izvršio samoubistvo u haškoj sudnici tokom javnog izricanja presude. U skladu s njegovom željom, kremiran je u Zagrebu u krugu porodice. Iako nije imao grob koji bi postao fizičko mjesto okupljanja, njegov lik i (ne)djela slave se na muralima u gradskim ulicama, a najmanje dva nova pojavila su se u proteklih nekoliko mjeseci u Mostaru.
Slično je i s četničkim komandantom Mihailovićem, koji je osuđen na smrt i strijeljan 1946. godine. Tačno mjesto njegovog pogubljenja i groba ostalo je nepoznato i osamdeset godina kasnije, ali to nije spriječilo nastanak i održavanje kulta. Sljedbenici okupljeni u Ravnogorskom pokretu odaju mu počast svake godine u Višegradu, a nedavno se počeo prikazivati i film “Đeneral”.
– Grob može biti simbolički koristan, ali nije neophodan. Draži Mihailoviću se ne zna grob, ali kult vezan za njegovo ime i dalje postoji. On se održava kroz političku instrumentalizaciju prošlosti, kroz selektivno predstavljanje činjenica i narative koji prešućuju ili relativizuju historijsku odgovornost. Grob može biti mjesto okupljanja, ali kult se najčešće gradi u institucijama, medijima, školskim programima, javnim ceremonijama i političkom govoru. U Srbiji su lica osuđena za ratne zločine komemorirana i u vojnim ili kulturnim ustanovama, što pokazuje da glorifikacija ne mora nužno biti vezana za samo mjesto ukopa – zaključuje Kolarić.
Manipulacija transegeneracijskim pamćenjem
Profesor Abazović ističe da tretiranjem ratnih zločinaca kao “mučenika” i “svetaca” u odbrani nacije, nacionalisti retroaktivno legitimiziraju počinjene zločine.
– Obilaskom njihovog mjesta ukopa i proslavama teritorijaliziraju mjesta političke dominacije i šalju direktnu poruku žrtvama da ne samo da nisu dobrodošle već da je još uvijek na snazi prethodni ideološki poredak – navodi Abazović.
Također naglašava da proslave i komemoracije osuđenim ratnim zločincima minimiziraju učinke tranzicione pravde koja počiva na društvenom priznanju da su zločini počinjeni, što je u civilizovanom svijetu nedopustivo.
– Odnos prema ukopima, grobovima, odnosno mjesta sahrane i komemoracije osobama osuđenim za počinjene ratne zločine predstavljaju ogroman izazov ne samo poslijekonfliktnim društvima poput našeg, s obzirom da direktno ulaze kako u oblast tranzicione pravde tako i u polje nacionalnog i međunarodnog prava. Takve prakse ocrtavaju polja kolektivne memorije, političke manipulacije i prava žrtava na istinu i dostojanstvo – kaže Abazović.
Posebno ističe da bi u fokusu pažnje morale biti žrtve i preživjeli, koji se takvim praksama retraumatiziraju.
– Akteri takvih praksi ne samo da grade političku mitologiju, već direktno manipuliraju transegeneracijskim pamćenjem što je „otrovan” zalog za budućnost. Konačno, javno veličanje osuđenih ratnih zločinaca negira povjerenje u međunarodne i domaće pravosudne institucije koje su donijele presude u konkretnim slučajevima te zazivaju moguće buduće stanje “nekažnjivosti” – smatra profesor.
Jovana Kolarić naglašava važnost odnosa države prema ovoj temi:
– Odnos prema osuđenima za ratne zločine pokazuje i odnos prema samim zločinima, prema žrtvama i prema političkim idejama koje su nasilje učinile mogućim i prihvatljivim. Demokratska država ima pravo, ali i odgovornost, da reaguje u skladu s vrijednostima na kojima se zasniva. Ako država želi da napravi jasan otklon od pogrešnih politika iz prošlosti, ne može istovremeno učestvovati u promovisanju ljudi koji su za zločine odgovorni. Kada se ljudi odgovorni za zločine predstavljaju kao heroji, žrtvama se poručuje da njihova patnja ne može biti priznata i da činjenice o onome što se dogodilo nisu važne.
Profesor Abazović navodi i šta treba činiti na suzbijanju ovih pojava, a jedan od osnovnih zadataka je striktna implementacija Zakona o negiranju genocida, zabrani slavljenja ratnih zločina i sprečavanju širenja nacionalne mržnje i netrpeljivosti. Zatim, neophodan je svakodnevni fokus na žrtve, državna i društvena podrška komemoracijama mjesta stradanja, te intervencija u obrazovne programe i medijska izgradnja zdravog i istinitog narativa.
Na sahranama državni i vjerski zvaničnici
Nažalost, trenutna situacija je takva da se zločinci slave u javnim institucijama i parlamentima, a škole i studentski domovi nose njihova imena. Političke i medijske podrške im ne manjka za života, a ni nakon smrti. Njihovim sahranama prisustvuju zvaničnici i vjerski službenici, a nerijetko se obredi obavljaju uz najviše vojne počasti.
Za razliku od Njemačke, gdje su neonacistička okupljanja godinama potiskivana na marginu i pod nadzor države, u dijelu postjugoslovenskog prostora osuđeni zločinci veličaju se javno. Zato ključno pitanje nije gdje se zločinci sahranjuju nego da li država nakon njihove smrti bira distancu od zločina ili učestvuje u njihovoj simboličkoj rehabilitaciji.
Tekst je urađen u saradnji sa Pro Peace BiH
Impuls