„Proteus bosniensis“ nađena u pećini Suvaja, Sanski Most – Foto: Emina Šunje
Novo međunarodno istraživanje o čovječjoj ribici koje je objavljeno u časopisu Amphibia-Reptilia zvanično je potvrdilo postojanje više vrsta čovječje ribice. Do skoro se mislilo da postoji samo jedna vrsta čovječje ribice, međutim, sada je potvrđeno da postoji devet, od čega su tri potpuno nove za nauku, a među njima je i bosanska čovječja ribica „Proteus bosniensis“ koja, prema dosadašnjim procjenama, živi samo u podzemnim vodama Krajine.
Piše: Jelena Jevđenić
Dr sc Emina Šunje s Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, koja je učestvovala u ovom istraživanju za Impuls navodi da je čovječja ribica najmisteriozniji vodozemac Bosne i Hercegovine, ako ne i čitave Evrope zato što živi u podzemnim vodama Dinarskog krša koji su vrlo nepristupačni i vrlo teški za istraživanje, zato se i jako malo zna o čovječjim ribicama kao i drugim elementima podzemne faune.
„Vrste koje su opisane u sklopu rada su karakteristične za čitav areal rasprostranjenja čovječje ribice koje seže od Italije, preko Slovenije, Hrvatske pa sve do Bosne i Hercegovine. U čitavom svijetu čovječje ribice su prisutne u samo ovim državama i većinom su stanovnici podzemnog krša, sa izuzetkom dvije populacije koje žive i u nadzemnim vodenim sistemima u Sloveniji i Italiji“, navodi ona i dodaje da su u sklopu rada napravili i model distribucije čovječje ribice i ustanovili da možda postoje odgovarajuća podzemna staništa u Albaniji.
Prostor na kojem se nalazi bosanska čovječja ribica
„Mi smo našim radom potvrdili da je riječ o devet vrsta tako što smo uz postojeće genetičke dokaze dodali i morfološke dokaze, kao i dokaze o različitim habitatima koje ove vrste nastanjuju, te smo revidirali kompletnu taksonomsku historiju vrste. Kroz istraživanje dostavili smo holotipove i paratipove za novoopisane vrste koje su pohranjene u lokalnim muzejima“, kaže Šunje.
Od jedne vrste do čak devet
Već je bilo poznato ovo rasprostranjenje čovječje ribice, ali se mislilo da je u pitanju jedna vrsta zato što ne postoje jasne morfološke diferencijacije, odnosno razlike u građi tijela i anatomiji, koje bi mogle razlikovati populaciju.
Međutim, razvojem genomskih istraživanja i analizom kompletnog genetičkog materijala jedne vrste dokazano je da se ove vrste jako razlikuju.
„Na primjer, ako postoji tri procentna razlika u genomu, već je to dovoljan dokaz da se vrste smatraju različitim. Moram naglasiti da ova studija što smo radili koja je objavljena u časopisu Amphibia-Reptilia se nije prvenstveno bavila genomskim istraživanjima, nego je genomsko istraživanje populacije čovječje ribice rađeno 2024. godine od strane istraživača s Univerziteta u Ljubljani, Hansa Recknagela i njegovog tima, koji je već ustanovio da postoji veći broj evulativnih linija u okviru čovječje ribice, međutim, nije bilo dovoljno imati samo genetičke dokaze o razlikama vrsta, tako da smo mi u ovom radu revidirali kompletno znanje o čovječjoj ribici koje počinje od samog otkrića iste. Dodatno uz te genomske analize koje je Recknagel izvršio mi dajemo i morfološka istraživanja, kao i istraživanja ekologije i habitata vrste koja dodatno potvrđuju ono što je i genomsko istraživanje potvrdilo. Da je u pitanju devet različitih vrsta“, objašnjava Šunje.
Emina Šunje – Ustupljena foto
Nevidljivo različite
Prema njenim riječima, problem je što se ove vrste ne mogu jasno izgledom razlikovati, jer su u pitanju takozvane kriptične vrste (sakrivene vrste), a sama morfološka razlika u ovom slučaju nije vidljiva. Međutim, tolika je genomska razlika između tih vrsta da je neupitno da su različite vrste.
„Na primjer, između nas i majmuna u genomu možemo reći da postoji između 0, 5 i 5 % genomske razlike, a ove čovječje ribice koje smo opisali imaju i razliku od 3 do 7% na 16s genu. To su jako velike genetičke razlike i zajedno sa morfološkim dokazima, ustanovili smo da morfološka diferencijacija prati genetičku“, kaže Šunje.
Čovječje ribice jako se sporo razvijaju te i akumulacija fizičkih razlika ide jako sporo.
„Velika je genetička raznolikost da čak i vrste koje se sreću u bliskim vodenim tokovima izbjegavaju jedna drugu. To znači da se počela formirati reproduktivna izolacija. Kada bi se dvije vrste čovječje ribice srele, bez obzira što izgledaju na isti način, vjerovatno se ne bi mogle uspješno pariti. To je prvi dokaz da su u pitanju višestruke vrste“,navodi Šunje.
Ona je objasnila da čovječje ribice, koje su jako davno bile povezane podvodnim sistemom, zbog same promjene režima podzemnih vodenih tokova i raznih promjena koje su se desile na planeti Zemlji, da je došlo do izolacije tih populacija i one su poput životinja na ostrvima ostale izolirane i nisu razmjenjivale genetički materijal s ostalim jedinkama druge populacije. Drugim riječima, došlo je do akumulacije genetičkih promjena koje su upravo dovele do razdvajanja tih vrsta.
Prvo takvo razdvajanje desilo se s populacijom istarske čovječje ribice, koja se razdvojila prije 16 miliona godina, a zadnja diferencijacija se desila prije 4 miliona godina.
Foto: Emina Šunje
Od sumnje do naučne potvrde nakon skoro dva vijeka
Postojanje višestrukih vrsta unutar same čovječje ribice je nešto što je već u nauci postojalo. Austrijski zoolog Leopold Fitzinger još je u 19. vijeku tvrdio da postoji više vrsta.
„Fitzinger je već 1850. godine tvrdio da postoji sedam različitih vrsta, ali nije mogao naći stabilne morfološke razlike među tim populacijama. Tada genetička istraživanja nisu postojala i nije bilo dovoljno dokaza da se dokaže da je riječ o višestrukim vrstama. Zbog toga i zbog izrazite morfološke sličnosti, čovječje ribice su bile priznate kao jedinstvena vrsta, što je bilo greška. Evo, 250 godina kasnije mi potvrđujemo ono što je Fitzinger 1850. godine sam naslutio“, ističe Šunje.
Bosanska čovječja ribica
Početkom maja ove godine rađena su naučna istraživanja na rijeci Uni. Tada su mediji prenijeli vijest da su naučnici pronašli novu vrstu čovječje ribice koja nastanjuje samo prostor Bosne i Hercegovine, odnosno Krajine.
„Sve ukazuje da populacija čovječje ribice koja živi na ovom području nije vrsta Proteus anguinus kakvu danas poznajemo. Vrlo je moguće da je riječ o novoj vrsti vezanoj isključivo za područje Krajine“, rekao je tada biolog Dušan Jelić.
Dušan Jelić roni u Bobijaškom oku, Lušci Palanka, odakle je izronjen prvi primjerak novoopisane vrste „Proteus bosniensis“ – Foto: Daniel Jablonski
Ono što je bitno je da čovječja ribica nije prvi put viđena u slivu Une, poznato je prisustvo ovog vodozemca godinama, sada je samo dobilo i zvaničnu potvrdu kao zasebna vrsta.
„U samom sistemu čovječje ribice postoji devet vrsta. Pet je u Sloveniji, dvije su karakteristične samo za Hrvatsku, jedna za Bosnu, a jedna vrsta se nalazi i Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Dakle u BiH imamo dvije vrste čovječje ribice, a jedna je endem same Bosne i Hercegovine. A to je populacija na područja Krajine koja se veže za podzemne vode sliva Une i Sane ispod planine Grmeč“, objašnjava Šunje.
Pećina Suvaja, Sanski Most, pretraživanje vodenih bazena u potrazi za čovječjom ribicom – Foto: Daniel Jablonski
Jedinke čovječje ribice nađene u pećini Suvaja – Foto: Emina Šunje
Šta ovo znači za zaštitu čovječje ribice?
Svih devet vrsta svrstano je u neku od IUCN kategorija ugroženosti – od ugroženih do kritično ugroženih. Ove životinje su rijetke i jako sporo se razvijaju u podzemnim vodama krša gdje temperatura vode ne prelazi 10 stepeni Celzijusa. Tek u četrnaestoj godini postaju spolno zrele, a stvaraju relativno mali broj potomaka. I upravo zbog tih životnih osobina su ugrožene.
„Sam njihov areal rasprostranjenosti je nama nepoznat zato što nemamo pristupa tim podzemnim sistemima, a podzemni sistemi su vrlo osjetljivi na nadzemnu promjenu režima vode. Uz to sve utiču i velike antropogene aktivnosti, kao što je gradnja brana. I upotreba pesticida u poljoprivredi može stvarati velike probleme i uticaj na podzemni svijet budući da ti pesticidi putem zemlje dolaze u podzemne sisteme, a čovječje ribice su jako osjetljive na promjenu bilo kakvih karakteristika tih podzemnih voda“, kaže Šunje i dodaje da promjene samog režima nadzemnih voda koje nastaju zbog izgradnje hidrocentrala takođe mogu jako uticati na čovječju ribicu jer smanjuju protok vode na ključnim mjestima.
„U biti mi malo znamo o podzemnim sistemima, njihovoj međusobnoj povezanosti o njihovoj veličini te samim time je jako teško ustanoviti pravu ugroženost čovječje ribice. Međutim, od ovih devet opisanih vrsta sve su ugrožene, što je i jedan od glavnih rezultata našeg rada jer smo revidirali status ugroženosti. Što se tiče naše čovječje ribice, ne možemo sa sigurnošću reći koliki je areal rasprostranjenja. Moguće je da su ti podzemni sistemi mnogo veći nego što mislimo te ne bi bilo iznenađujuće da nađemo i nove populacije čovječje ribice za koje trenutno ne znamo. Nadam se da ćemo se u dolazećem periodu fokusirati na definisanje samog areala čovječje ribice koje će nam reći više o stanju zaštite“, naglašava Šunje.
Zaštita čovječije ribice gubi smisao ako je posmatramo uopšteno. Danas je ključno mapirati i braniti svaku njenu zasebnu vrstu, vodeći računa o tačnim lokacijama na kojima živi i opasnostima koje joj tu prijete.
Trenutno je u planu otvaranje površinskog rudnika boksita, u blizini Lušci Palanke kod Sanskog Mosta, baš na lokalitetu gdje je nađena čovječja ribica „Proteus bosniensis“. Centar za životnu sredinu iz Banjaluke dostavio je zvanične komentare na Zahtjev za prethodnu procjenu uticaja na životnu sredinu za ovaj rudnik, navodeći da mogući uticaji planirane eksploatacije na podzemne vode nisu adekvatno obrađeni.
-Na lokalitetu na kojem je planirano otvaranje rudnog postrojenja potvrđeno je prisustvo čovječje ribice, izuzetno osjetljive i kritično ugrožene vrste, a prema novim naučnim saznanjima upravo je na ovom prostoru potvrđena posebnost populacije koja je opisana kao Proteus bosniensis. Pitka voda i opstanak jedinstvene vrste ne smiju biti cijena rudarske eksploatacije, upozorili su iz Centra za životnu sredinu.
Impuls